NE TRČI PRED RUDO!

Subota.
Kolegica Ivana i ja smo dogovorile kavu oko 2. Međutim, šalje mi poruku da je gladna i da bismo mogle otići na ručak najprije. Nisam ništa jela pa pristajem. Nalazimo se oko pola 2 kod King Krossa i pitam ju gdje ćemo jesti.
- Pa, znam jedan restoran....- Kaže, i tada mi sine. Hrvoje.
- Ajme, strašna si! Može, ali hoće li biti to očito i jadno (naravno da hoće)?
- Ne, gladne smo i idemo jesti (Da, baš - a on je jedini u Zagrebu koji drži restoran).
- Ok, idemo. Vozi zamnom (nakon dugog nagovaranja - moš mislit). - Kažem. Jedva čekam vidjeti Hrvoja nakon toliko vremena. Srce mi lupa kao ludo na putu tamo. Popravljam šminku dok vozim, i kroz par minuta, stižemo. Ugledam njegov auto pa protrnem, i parkiram ispred njega, ostavivši jedno mjesto Ivani.
Ulazimo i naručujemo kave dok jelo ne bude gotovo. Nije prošlo 10 minuta, eto njega, izlazi iz dostavnog auta. Ostajem bez daha i trudim se ne gledati u njega. Prekasno. Oči nam se susreću, a moje lice se razvlači u široki, iskreni osmijeh. Smiješi se i on kako prilazi, te mi pruža ruku. Pozdravljamo se, pa se okreće njoj. Ponudim mu mjesto pored sebe koje odbija jer ima neke dostave za obaviti. Kaže da ide vidjeti što ima i odlazi.
Kroz par minuta se opet vraća, nešto se zeza sa Ivanom a ja ga gledam, prepuna čežnje, ne mogavši sabrati svoje lude otkucaje srca... Bumbum - bumbumbum...
Konobar nam javlja kako nam je jelo gotovo i ulazimo, a on je već tamo.
- Toliko ćeš pojesti? - Upita
- Da. - Odgovaram. Pokušavam ostati kul i sabrana iako gorim, umirem.
Jedemo tako, i opet mu ponudim da sjedne. Odbije pa sjeda na visoki stolac pored šanka, metar od nas. Priča s Ivanom i podbadaju se, dobacuje neke gluposti kako sam u petama a ona u tenisicama, da što sam se zbundala a vani ljeto, govori njoj da skine jaknu pa ju imitira kako priča. Vrpojli se i primijećujem da je i on malo nervozan iako se doima skroz cool.
Više ne mogu niti jesti pa bockam po jelu, što on primijeti pa mi govori da nabadam po salati. Dolazi do mojeg stola, i prstima uzima komad piletine, a ja uživam u prizoru njega iznad mene kako jede. Primičem mu tanjur bliže da uzme još, kada ga Ivana upita jel oprao ruke kad mi tako ulazi u salatu.
- Zaboravio sam - Kaže, odlazi oprati ruke pa se vrati opet. Uzima opet komad piletine i stavlja ga u usta. Gladan je, nije ništa jeo, kaže. Ja uživam i zatičem se kako zatvaram oči od miline kada utrpa zalogaj u usta. Gotova sam, znam. A mislila sam da me prošlo...
- Sjedni, jedi. Ja ionako ne mogu više. - Kažem, a on opet odbija.
- Ne, imam neku dostavu. - Kaže, i pobjegne.
Uzela sam i desert (za koji uvijek ostavim mjesta). Naručila sam cheesecake, koji sam čekala 10ak minuta. Izlazi Hrvoje s tanjurićem iz kuhinje, i nosi mi ga. Prekrasno. Chesecake je bio topao ali sam ga pojela u dva zalogaja, jer mi ga je on donio.
Otišao je poslom dalje, pa tako odlazimo Ivana i ja na Jarun popiti kavu još na suncu. Poslala mu je poruku da se zahvali na gostoljubivosti i da mu kaže kako je konobar zgodan, a on joj odgovori kako će mu prenijeti komplimente. Dugo sam razmišljala o njemu, i malo se nadala da će se možda i javiti - ta ipak sam se ja odvažila otići njemu. Ali nije. Prošao je dan, i on se nije javio. Neka, valjda tako mora biti. Saznala sam da s 01.06. mijenjam radno mjesto pa su mi šanse da ga više vidim ravne nuli, što me čini tužnom...
Došla sam kući predvečer, presvukla se u trenirku i izašla u kvart popiti kavu s jednom dragom prijateljicom. Došavši kući pregovaram s Lucijom hoćemo li van, ali više nisam imala snage za ništa, a ni ona, pa smo odlučile danas otići na Jarun, a subotu prespavati u miru.
Danas smo se tako našle pa mi govori kako joj se javio Duje da dođemo u Sokola, i zatitram kada se sjetim da je i Hrvoje sigurno bio tamo, pa istog trena požalim što nismo izašle sinoć. Šetale smo, popile kavu i sunčale se, te sam došavši kući bila iznimno opuštena zbog lijepo provedenog dana s prijateljicom. Sutra je ponedjeljak, a ja nisam uopće pod stresom što moram na posao. Divno!
Ali, dan ne može samo tako završiti ako ja nešto ne zaserem, pa odlučim poslati poruku Hrvoju. Šaljem mu sliku sebe u tenisicama jer je uvjeren kako sam uvijek u petama. Odmah je vidio poruku - i izignorirao me. Sada sam opet jadna i opd stresom jer je sutra ponedjeljak, pa mogu fino ići na spavanje i imati noćne more; jer zašto da bude jednostavno kada mogu sve zasrati svojom glupom nestrpljivošću, brzopletošću i nepromišljenošću?! Krava. Al eto, takva sam. Nikada se nisam znala suzdržavati - dulje od 5 minuta. Eh moj lijepi Hrvoje, kad bi samo znao šta mi uradi...
Misao dana: Kada ti dođe da napraviš glupost, lezi spavati, pa ju napravi ujutro ako ćeš još htjeti.

Oznake: simpatija, zaljubljenost, ljepotan