Nije potrebno biti veliki stručnjak za politički marketing pa primjetiti kako se svi naši vrli i dični kandidati u ovoj predsjedničkoj kampanji zaista svojski trude pred gradom i svijetom prikazati što običnijima.

Mirni, nenametljivi, pristupačni ljudi koji žive običnim životom tu pored nas i uživaju u svakodnevnim, najobičnijim stvarima.

Vesna prva vozi biciklu, Vesna drugi vozi role, Nadan cijepa drva, Damir kosi travu, Andrija štuca brkove, Miroslav vesla, Ivo špancira...

Kao ono, nisu oni nikakva elita, to su sve redom "obični mali ljudi" koji su u ovim teškim vremenima osjetili snažan poriv da se žrtvuju kako bi pridonijeli općem prosperitetu i blagostanju.

Ma ljudi moji, jeste li vi normalni!?
Od običnoga do bezličnoga i nije tako dalek put.
Ne želim običnog čovjeka za predsjednika!

Nama je potreban Hiper-ultra-mega-turbo-supermen, vrhunski čarobnjak za predsjednika da nas izvuče iz ovih gov... ovaj, iz ove složene situacije u kojoj smo se našli.

Kome treba običnjak?

Velogu Jožu hoću!

A oni svi – obični!?

Ajte lipo lovit rake na Pantan...

Na Pantan, ae!

Znam, daleko je Pantan od Pantovčaka, ali baš tu recimo, možete upoznat kandidata za predsjednika zbora labudova koji su preživjeli ptičju gripu





I vidit jednu malu barku šta se izvrće naopako pa više ne znaš šta je gori a šta doli, ka u politici...





A ako budite puno dobri, uvatit ćete i sunce na skalinadi prije nego zađe iza Jelinka.
Mislim, samo da ne zaboravite kako se na skalinadi i penje i pada...



Pih, da obično...

Kad god krenem autom prema Zagrebu, obavezno čujem par "dobronamjernih" savjeta kako bi bilo zgodno imat kakvu zastavicu ili šal od Dinama, pa ih istaknut na vidljivo misto, ne baš prenapadno, više onako diskretno, ka ono razumimo se... O da, haujesno, auto sa ST-registracijom i Dinamovom zastavicom, zasigurno bi djelovalo jako uvjerljivo, mo'š mislit. Općenito, takva vrsta animoziteta mi je užasno blesava i ne pristajem biti njezina kolateralna žrtva. Uostalom, u Zagrebu mi se nikad ništa lošeg nije dogodilo, naprotiv, računam da to može smetat samo onima koji imaju glavu u balunu, mada isto moram priznat da prije puta provjerim termine održavanja "majke svih derbija." Mislim, ono, fakat, kuiš, ne...
A kad smo već kod boja i nijansi, "Plava ptica" je i tako već dovoljno sama od sebe dinam(ičn)o plava pa joj dodatni uresi i nisu potrebni.

Sve u svemu, zagrebački vikend bio je obilježen čitavim nizom protokolarnih susreta na različitim razinama kao i timbranjem kartele na nekoliko znamenitih gornjogradskih lokacija, s obaveznim svraćanjem na kavu u Tkalčićevoj ulici.

Za nedjelju, jedini dan u godini koji traje 25 sati, planirali smo skoknuti do Sljemena, tamo ionako već odaaaaavno nismo bili.

Preko vukova s Tuškanca i sanjkaša sa Cmroka kao i bezbrojnih grbavih lazy policajaca brzo smo doskakutali do Šestina u kojima na žalost nisam primjetio niti jedan kišobran, već samo zavidan broj smjernih planinara koji su hitali prema obroncima Zagrebačke gore.

Ovoga smo puta ipak morali zatomiti planinarske strasti i do većine odredišta došli na ponešto jednostavniji način, vozikajući se autom naravno, ali nam se do Medvedgrada, našeg prvog zacrtanog cilja, sasvim neplanirano ispriječila – jednosmjerna cestica.

Ništa zato, manevriramo rikverc-prva jedan lagani nalivo-krug, pa ćemo drugim odvojkom ponovno uzbrdo.
E da, šipak, umjesto Bearcitiya, obreli smo se, ničim izazvani pred vratima Kulmerova dvorca, današnje rezidencije dinastije Todorić.

Kako nismo imali zakazani sastanak sa nekim od članova ugledne obitelje, vrlo ugodnu komunikaciju ostvarili smo jedino s ljubaznim uniformiranim čuvarom velebnog zdanja koji nas je precizno uputio na pravi put. Hvala, hvala...

A onda onako, kao usput me pita:"A što vam se to događa s Hajdukom?"
"Sa Hajdukom? Nemam pojma... Šta je to Hajduk? Ah da, je li to onaj nekad slavni nogometni klub?"

Čuvar bogataškog dvorca isprva je bio zbunjen a onda se nekako kiselo nasmješio...
Kao da mu je bilo neugodno, kao da me pitao za zdravlje nekog blago retardiranog rođaka koji odavno već luta bespućima nebesa.

Oukej, idemo dalje, prolazimo drugi put pored šestinskog groblja pa zavrćemo desno, malo nizbrdo, više uzbrdo, zavojito, livo, desno i nakon desetak minuta eto nas pred Medvedgradom. Ajde da vidimo i to čudo.

Na prvi pogled izgleda dopadljivo, zanimljivo, lijepo obnovljeno.
U glavnom tornju navodno ima nekih sadržaja, ali vrata su čvrsto zaključana. Restoran u kojem bi rado mljacnuli nešto slatko i popili kavu, otvara se tek u podne. Po zidinama se ne smije penjati. Po travi se ne smije gaziti. Da bi reč rekel...



Tu je i Oltar domovine... oduvijek sam bio skeptičan prema samoproglašenim svetištima, pogotovo onim koji su izgrađeni u pompozno-operetne svrhe, ali eto kad sam već tu, nije zgorega napravit par fotografija.





Dok kroz paperjasti sloj oblaka tek tu i tamo proviruje poneka sramežljiva zraka sunca, pokušavam pronaći neki zgodni kut snimanja, kad li se u trenu ispred mene stvori neki ljutiti čovo.

- Idemo, maknite se odavde, ne možete tu stajati, zar vi ne vidite što tu piše, ne smijete gaziti po travi!?
- Ma di to piše, nisam vidija, skužajte...- pravim se blesav
- Nemojte vi meni niste vidjeli, gledam vas na kameri već deset minuta, hodali ste i po zidinama!

Ma vidi vidi, olala, koji sam ja prijestupnik, oskrnavija sam oltar domovine, razgazija travu, ruvina zidine, samo šta nisam jedan od ovih blokova stavija u žep i odnija doma!
- Svi vi dolazite ovdje i gazite travu!
- Znate šta, moj čovik, najbolje da vi ovo sve zatvorite za posjetitelje pa će vam trava stalno bit bujna, zelena i mirisna.

Oduševljen izuzetnom gostoljubivošću travočuvara, nije mi preostalo ništa drugo nego da ga pozdravim, poželim sve najbolje i krenem dalje.
Budući da smo turneju Medvednicom započeli naopakim smjerom, morali smo se i po treći put vratit do šestinskog groblja, pa sad livo preko Mlinova, Gračanskom cestom opet uzbrdo, bezbrojnim serpentinama, ihh, lako li je ovako planinarit!

Ipak, posljednjih nekoliko stotina metara odlučili smo protegnut noge jer smo se našli u realnoj opasnost da nam ekstremiteti zakržljaju od neaktivnosti. Pred nama sve neke fine zaobljene padine, nema tu našega divljega kamenjara na kojem mo'š izvrnit nogu ka ništa.



Najviše me se dojmila skijaška staza na kojoj se održava „Snježna kraljica“, takozvani „crveni spust“. Istina, to je sad samo zelena nizbrdica, ali mene i ovako podsjeća na neku video igricu pa sve očekujem kako će iz ovih topova sa strane počet prštat snig. Uh, to mora da je veselo!



Zašto i mi nemamo nekog Bandića da nam kupi ovakve topove? Pa valjda postoje neke kemikalije koje mogu osigurat da se taj snig ne topi barem do štatigajaznam, desetak stupnjeva Nives Celzijusa!? Pa se onda s vrha Biokova sjurit sve do Zagvozda!



Lipo je na Sljemenu. Ugodna atmosfera, puno planinara, kulturnih nadasve, dobar dan, dobar dan, molim, izvolite... Planinarskih kuća i domova ko u priči. Iz svih se nešto dimi, peče, miriše...
Jedino mi nedostaju oni naši pogledi. Kad s vrha vidiš po kugle zemaljske, modro more kako svjetluca, otoke kako se baškare na suncu pa se sve nešto nadmeću koji je lipši...

U stvari, sve to ima svojih draži. U različitostima i jest bogatstvo. A kad si toga svjestan, onda si doma i na Vaganskome vrhu i na Svetome Juri i na Sljemenu. Dobro, na tim visokim vrhuncima ponekad zna bit hladno i vjetrovito, a tada dobro dođe ogrnit se šalom.
Hajdukovim ili Dinamovim, sasvim svejedno.
Glavno da grije!

Kako opisati Dalmaciju, a izbjeći opća mjesta, šablonizirane likove i dijaloge kao i već stoput izlizane klišeje tipa ljeto-more-sunce?
Gotovo nemoguće!

Ma eto, ovakva pitanja mi padaju na pamet dok ušuškan u udobnu fotelju zagrebačkog Cinestara gledam film "Vjerujem u anđele" Nikše Sviličića i još se čudom čudim zar sam se, nakon samo dva dana špartanja širokim ulicama metropole, već zaželio boja i mirisa juga!?

Legendarno Smojino "Naše malo misto", očito se, kroz ovih nekoliko desetljeća, nametnulo kao stožerni spomenik dalmatinistike pa upravo tim tragom i u ovom filmu nailazimo na sveznajućeg poštara, pohotnog načelnika, osebujnog župnika, lažljive ribare, besposlene šantoće i retardirane redikule. Kada se u takvu uljuljkanu atmosferu bezvremenske istodnevnice ubaci lik fatalne žene koju glumi Dolores Lambaša, vrlo brzo dolazi do prvih podrhtavanja tla i poremećaja u dotadašnjim odnosima među malomišćanima.

Priznajem, ispočetka me dosta nervirala spora i predvidljiva radnja s povremenim "batudama" posve nevažnima za samu okosnicu priče, ali s druge strane, fantastična kamera i scenografija u kojoj su na najbolji način zasjali čarobni obrisi otoka Visa, pružili su filmu neku sasvim novu dimenziju.



Izvrsna glumačka ekipa predvođena Vedranom plemenitim Mlikotom, znalački je "ispeglala" povremene scenarističke eskapade, a glazbena podloga se savršeno uklopila u opću atmosferu, i to ne samo uklopila, već je dobrim dijelom i stvorila. Pomalo iznenađujuće za domaće filmove, najjačom karikom "Anđela" pokazala se upravo sama završnica, tako da je nakon svega ipak ostao ugodan osjećaj. Uostalom, skloni smo domaćim autorima (ne samo filmskim) tražiti svaku dlaku u jajetu, a većina od njih je već pokazala da u najmanjem slučaju - zaslužuju podršku.

"Vjerujem u anđele" - sasvim je zgodan film, pogledajte ga!



* fotografija i trailer ćopnuti sa www.vjerujemuandjele.com

Zar nije zanimljivo kako ove dvije riječi iz naslova, intima i internet započinju istim slovima iako nemaju isti korijen i općenito bi se teško dalo zaključiti da imaju išta zajedničkoga. No, kada zagrebemo malo ispod površine, vidjet ćemo da ta fatalna veza i nije tako bezazlena kao što se na prvi pogled čini. Prvo desetljeće novog i svima nepoznatog medija kao što je internet karakteriziralo je mnoštvo rasprava o fiktivnoj anonimnosti kako samih korisnika tako i aktivnih sudionika mrežnih servisa, foruma i blogova.

Međutim, u pozadini takvih rasprava, na svjetlo dana izišlo je mnogo neželjenih posljedica, a jedna od najintrigantnijih svakako je značajno, čak bih rekao - masovno iznošenje najintimnijih dijelova života raznoraznih anonimusa kao i već otprije poznatih osoba.
Što je to u ljudskom biću što ga tjera ka besramnom samootkriću?

Pokušajte zamisliti situaciju da stojite potpuno goli na centru igrališta nekog ogromnog stadiona, sva su svjetla uperena u vas a osjećate kako vas iz mraka promatra stotinjak tisuća potpuno nepoznatih ljudi čija lica vi sami ne možete vidjeti jer ste zabljesnuti jačinom reflektora. Nimalo ugodno, zar ne?

Intima je po samoj svojoj definiciji nešto najskrovitije, duševno potpuno svoje, nešto što se ne pokazuje javno, to je onaj unutarnji skroviti sadržaj duševnog života svakog čovjeka.
Pa čemu onda sve češće pojave da mnogi ljudi, rekli bismo, ničim izazvani, nude potpunim strancima kao na pladnju, ono svoje posebno, unutarnje, skrovito?

Mnogi su se do sada osjetili prevarenima iznoseći svoju intimu na prazan ekran, istovremeno se skrivajući iza plašta anonimnosti, iza tog prokleto lažljivog osjećaja sigurnosti i zaštićenosti.
O da, otkrivanje intime je tako cool, vrlo samouvjereno, uvijek atraktivno za publiku. Ljudi općenito vole zavirivati u tuđu intimu iz jednostavnog razloga što se jednim dijelom žele nasladiti, a drugim na neki čudan način poistovjetiti i dobiti potvrdu za vlastite strahove i nedoumice. Intima danas postaje roba koja se prodaje gotovo u bescjenje, roba koja je za mnoge jedino vrijedno što imaju pa na takav način žele privlačiti pažnju i dobiti svojih, ne više orwelovskih petnaest minuta, već doslovce petnaest sekundi slave.

Koliko je to vrijedno i je li uopće vrijedno, posebno je pitanje. Nešto je prokleto u ljudskom biću da mnogo lakše pamti ružne stvari o drugima nego one dobre. Pa hajde, priznajte sami koja vam je prva pomisao kad čujete bilo što o recimo - Severini? Ma dajte molim vas...
No, nisu svi tako jaki i samouvjereni kao Seve internazionale pa se u pozadini razotkrivanja mnogih pikantnih detalja mogu događati i prave ljudske i obiteljske drame, a upravo jednoj takvoj svjedočimo ovih dana na našem blog-servisu.

Naravno, svi smo mi krvavi ispod kože, iako volimo misliti o sebi kako smo bezgrešni sveci, moramo priznati da svakodnevno griješimo i to na razne načine, svi imamo svoje vlastito prljavo rublje, neki dio sebe za koji ne želimo da bilo tko drugi zna pa ma koliko sitan i beznačajan bio.
Ne zagovaram ovdje nekakvo glumatanje i pretvaranje u nešto što inače nismo, konačno, naša intima ne sadrži samo negativne stvari, naprotiv, u njoj je skriveno mnogo nježnih i lijepih osjećaja kao u nekoj škrinjici sa blagom.

Svaki čovjek zavrijeđuje tu škrinjicu i nije je dužan dijeliti ni s kime pa čak ni sa onima s kojim dijeli gotovo sve ostalo u životu. Konačno, onoliko intime koliko želimo sačuvati za sebe, moramo poštivati i kod drugih. Ponekad se to kosi s našom prirodnom znatiželjom, ali upravo takvim stavom, možemo im izraziti svoje poštovanje i ljubav.

Život je mnogo vrijedniji i trajniji od petnaest sekundi.

Čuvajte svoju škrinjicu sa blagom...

Ako se želimo uvjeriti kako izgledamo pred izlazak vani, vjerojatno ćemo pohitati do prvog ogledala, iako u pravilu zaboravljamo da ta slika uopće ne predstavlja nas, već neku nepostojeću zrcalno-simetričnu figuru, ali ako zaista želimo saznati nešto više o sebi, poneku stvar koju nismo ni slutili ili je nismo sami sebi htjeli priznati, ne postoji ljepšeg ogledala od lica naših prijatelja.

Imam dojam kako je prijateljstvo danas čak i malo potcjenjeno, uglavnom ga shvaćamo zdravo za gotovo, toliko normalno da o njemu i nemamo želje posebno razglabati. Stalno pričamo o vezama i seksu, ali nisam do sada ni u jednim novinama ili mrežnim portalima primjetio redovnu rubriku o prijateljstvu. Ako se prijateljstvo i spominje, onda je to uglavnom u kontekstu vječnog pitanja mogu li muškarac i žena biti prijatelji, a pogotovo nakon "onoga!?"

No dobro, ostavimo se za sada ovoga i onoga, to su već teme za neke druge priče, a priče puno lakše klize kad u prohladno nedjeljno jutro spremno skočiš na noge lagane i kreneš zajedno s dobrim društvom na jedno neobavezno lutanje sunčanom stranom zlatne planine. Nisu svi koji lutaju izgubljeni a pogotovo mi, smjerni ljubitelji divota i krasota majčice Prirode. Ni trenutka nisam sumnjao da ću svoje dobro (ma šta dobro – najbolje!) društvo zateći nasmijano i dobro raspoloženo u našem baznom logoru (čitaj – kafiću u stobrečkom kampu).

Iako nam je zima stigla na velika vrata i to ne preko noći, nego doslovce preko jednog popodneva, nismo joj dopustili da nas omete u našim namjerama. Najvažnije nam je bilo da ne pada kiša, a tada se bura i studen već nekako lakše podnose. Stoga se baš i nismo razbacivali ambicioznim planovima za osvajanje visokih vrhunaca pa smo za početak dogovorili da ćemo onako u hodu odlučiti na koju ćemo stranu kad stignemo u seoce zvano Sitno Gornje, koje predstavlja glavnu polazišnu točku za većinu mosorskih ekpedicija.

Kako nas je već na samom početku uspona po obrazima umilno pomazio vjetrić mio, odlučili smo krenuti stazom prema Lugarnici, planinarskoj kućici na zapadnoj strani planine. U moru surog mosorskog kamena, nazirale su se boje jeseni...

Naša legendarna Žena od mota, pripremila nam je prekrasan inovativan kolač pod radnim nazivom tutti-frutti koji se doslovce rastapao još i prije susreta s nepcima tako da smo ohrabreni okusima i mirisima autentične domaće kuhinje, brzo stigli do našeg prvog odredišta.

Planinarski ručak u sjeni Lugarnice dodatno nas je razgalio, little duck osokolio za daljnji uspon prema Ljubljanu na kojeg se ovoga puta ipak nećemo popeti zbog realne opasnosti da nas vjetrić mio koji dražesno piri na vršnom grebenu ne odnese sve tamo do Šolte i Visa.

No, i u zavjetrini je bilo sasvim ugodno pa su tako uz laganu šetnju prevladavale priče o francuskom ekspresionizmu, ruskim klasicima i nadasve zanimljivim osvrtima na cjelokupni opus Johana Sebastiana Bacha. Zar se to ne vidi na izrazima lica mojih veselih kolegica?

Na visinama iznad tisuću metara već smo prilično osjećali hladnoću i "vrime o' sniga" pa smo nakon nekoliko sati vrludanja malo uzbrdo, a više nizbrdo, uspješno doskakutali do planinarskog doma na Ljuvaču u kojem smo slistili preostale zalihe ića i pića.

Još nam samo slijedi povratak u civilizaciju, a nakon što umor u mišićima prođe, ostat će samo uspomene na još jedan prekrasan dan proveden s dragim ljudima.

S njima mi je svaka strana planine - sunčana!

Ako uzmem u obzir prosječno kratak životni vijek muškaraca u Hrvatskoj i na to još dodam malo bonusa za dobro vladanje kojeg usrdno očekujem od vrhovnog šefa, htijući-ne htijući, moram sebi priznati kako se već nalazim na polovici životnog puta. Na tom svojevrsnom životnom ekvatoru baš mi i nije najmilije kad pomislim na to da sam do sada prošao onu ljepšu polovicu puta. Djetinjstvo, odrastanje, mladost, zaljubljivanja, odljubljivanja, nekakvi profesionalni i općenito osobni usponi i padovi, svega se tu nakupilo. U drugoj polovici vjerojatno me očekuju češći posjeti liječnicima, mudri razgovori sa vršnjacima o gihtu, išijasu, visokom tlaku, bolestima prostate i mnoge ostale dražesne stvari koje donosi jesen života.

Kada govorim o toj famoznoj "nostalgičnoj budućnosti", prije svega mislim na to da smo nekada davno upravo tu budućnost, a današnju sadašnjost, zamišljali daleko ugodnijom, mirnijom i ljepšom. Mislili smo da moramo biti vrijedni, ulagati u svoje znanje i radne navike, njegovati svoje vrline i da će nam se to u budućnosti kad-tad isplatiti i da će se mnoge stvari nekako riješiti same od sebe.
O, kako smo bili naivni!

Malo toga se ostvarilo onako kako je bilo planirano, u stvari, moram priznati da se barem pinkica mladenačkih snova i oživotvorila, ali gotovo nikada u potpunosti nego više onako nekako sklepano, površno, nedovršeno i nesavršeno...

Pa često postavljam sebi neka pitanja...

U kojoj smo mjeri zaista kovači svoje vlastite sreće, a koliko tek brodolomci u orahovoj ljusci izgubljenoj negdje nasred oceana i prepušteni vjetrovima, valovima i strujama?
Kako čvrsto držati uzde podivljalog pastuha u svojim rukama?
Kako naći pravi put?



Ponekad sam umoran od svega i iskreno - idu mi na živce ti moji polutalenti, nikada do kraja realizirani i materijalizirani, talenti za koje ni sam ne znam koliko su zaista vrijedni, a koliko tek proizvod vlastitih želja i nadanja. Puno toga me zanima i znam da puno toga mogu, ali osjećam da se raspršujem na sto različitih strana i upravo u trenucima kada se nađem u prilici da taj svoj polutalent pretvorim u nešto više, splet okolnosti ili jednostavno moja bezvoljnost, odvedu me skroz na druge strane.
No, u svakom slučaju, bi li bio zadovoljniji da sam umjesto polutalenta, totalni anititalent?
Prema tome, izbacit ću zauvijek ono "polu" i prihvatiti taj dar sa zahvalnošću.

Radim u firmi koja se nalazi u velikim problemima, i ajmo reći, priznat sam u struci, kojoj barem u našoj zemlji, prijeti potpuno izumiranje. Vrlo jednostavno mogu očajavati nad svojom nesretnom sudbinom, čupati ovo malo kose na glavi koliko mi je ostalo i ridati kako sam nesretan. S druge strane, mogu iskoristiti to znanje i svoju fleksibilnost da u bilo kojem budućem poslu brzo povežem konce neke nove struke.

Ponekad se naljutim na svoga sina kad vidim kakav nered ostavlja po sobi i kad dobije loše ocjene u školi, ali s druge strane, on mi je najveća radost u životu.

Možda nisam previše bogat da vozim neko bijesno auto, ali imam svoj osam godina star Fiat Punto koji će me večeras odvesti do mojih prijatelja s kojima ću popiti piće i razmjenjivati mudre misli.

Nemam toliko novaca da mogu otići u Pariz, London i New York, osvojiti Kilimanjaro ili neku prekrasnu planinu na Novom Zelandu, ali baš ću se sutra vidjeti s mojim planinarima, znam da će mi srce biti puno kad vidim njihova nasmijana lica i krenut ćemo zajedno još jednom dobrim starim mosorskim stazama po kojima smo sto puta do sada koračali, ali baš svaki put kao da je novi, kao da je prvi...

Na koncu, svaka situacija u kojoj se nađemo, stvar je osobnog izbora.
Imaš u rukama i jednu i drugu polovicu.
Tamnu i svijetlu.
Imaš slobodu odabrati sam, koju želiš a koju ne.
Sam biraš svoju sudbinu.
Sam kreiraš svoj život.

A život je lijep.
O, i te kako je lijep!

Uz miris prve jutarnje kave i toplog peciva često pomislim kako ni novine više ne mirišu kao nekada pa ponekad i perverzno poželim onaj njihov negdašnji olovni vonj i već zaboravljeni ritual laganog prelistavanja počevši od zadnje stranice prema onim prvim, "ozbiljnijima".
No, vremena se mjenjaju i danas do prvih jutanjih vijesti dolazimo na nešto brže i naprednije načine, surfajući obaveznim postajama internetskog sazviježđa. Tako nam suvremene tehnike konzumiranja najnovijih vijesti primjerice mogu vrlo brzo i elegantno otkriti što je to u proteklom danu bilo najzanimljivije i najčitanije pa se primjerice na t-portalu uvijek može naići na kratak popis onih naj-naj događaja.

Istina, unatoč činjenici da svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo, još se uvijek masu puta osjetim potpuno neprilagođenim novim uvjetima pogotovo kad vidim kakve teme i dileme muče većinu informatički pismenog (sic!) stanovništva "lijepe naše", često mi dođe da zavapim:"Lastane jesam li ja normalan!?"



U neku ruku osjetim i olakšanje jer kad vidim da su čitateljima najzanimljivije vijesti vezane uz međunožja raznoraznih fufica i erotske pothvate ocvalih fufana, još mi bude i drago pa računam – bolje i to nego da čitamo o raznoraznim katastrofama, ratovima i gladi u Africi.

A onda se, slučajno ili ne, oko mene odjednom sve uskovitla i ponesen tom čudnovatom silom nađem se u vrtlogu virtualnog vremeplova koji me odvede sve tamo do neke davne sedamdeset sedme-osme, vrijeme kad sam imao jedanaest-dvanaest i jedne pjesmice koja na najbolji način oslikava neko čudnovato doba kada je sve oko nas izgledalo tako dražesno glupavo, naivno i nevino.



Zanimljivo, s godinama zaboraviš te smiješne kostime Rajka Dujmića i SKočiš Zeca koji blješte i sijaju ko tepsija Steve Karapandže, ali još uvijek dobro pamtiš osmijeh i sjaj u očima jedne Irene iz petog be koja je u to vrijeme bila prava diridonda iako zamislite, čak i nije bila bjonda!

A trenutak kasnije mi se kao logična poveznica ondašnjih i sadašnjih vremena nametne još jedna pjesma koja je na neki način obilježila prvo desetljeće dvadeset i prvog stoljeća, u stvari to i nije obična pjesma već je osjećam kao istinsku himnu naše izgubljene generacije, generacije rasutih snova, ukradenih nadanja i uzaludnog očekivanja neke sretnije, nostalgične budućnosti...



Ne daj se generacijo!

Nakon tri dana ljuljuškanja na ranojesenskoj bezvjetrici u relativno statičnom, bolje reći - sjedičnom položaju, osjetio sam kako je krajnje vrijeme (crying time, sic) za opću mobilizaciju tijela kao i dinamiziranje već klonulog mišićnog tonusa. Ni sam ne znam zašto, ali pogledavajući sa nadmorske visina nula prema brdašcima iznad Trogira, njihovi zaobljeni vrhunci prosto su me dozivali i pozivali da na najbolji način iskoristim onih sat-dva koliko je preostalo do samog sumraka. Budući da sam u posljednje vrijeme neopravdano zapustio planinarske aktivnosti, razmišljao sam kako uopće ne bi bilo loše malo protegnuti noge do vrha Vlaške koji se izdignuo čak 444 metra nad morem, a usput i malo prošetati svoj prenapuhnuti ego , štoviše, podignuti ga na još veću razinu. Oh da, svaki ego voli visine, ali u nedostatku onih pravih planinskih, dobro dođu i ove nešto niže, brežuljkasto-brđanske. Dakle, nakon brodarenja, sasvim logično slijedi brdarenje, jerbo brdašce od tri četvorke ni pod kojim kriterijima ne možemo smjestiti među planine.

Iako se uspon južnim grebenom na samom početku nametnuo kao idealna ruta za ostvarenje cilja, ovoga sam puta ipak pokleknuo radi vremenskog tjesnaca pa smo do baznog logora na sjevernim obroncima stigli motornim prometalom. Ubrzo smo uvidjeli da "Stazu zdravlja" kako su je nazvali ambiciozni općinski činovnici, pojedinci koriste u vrlo neobične svrhe, jer smo se u kratkom vremenu mimoišli s tri automobila koji su se nevjerovatnom brzinom spuštali po strmom i razrovanom makadamskom putu. Ne znam, možda je to bio trening bob-reprezentacije u sklopu priprema za zimske olimpijske igre, tko bi ga znao!? Sumnje su se dodatno pojačale kad smo nekoliko stotina metara iznad početne točke naletjeli na još jedan bob zakamufliran u formu starog Mercedesa koji je izgledao kao da samo čeka posadu i potom se zajedno s njima, spremno sjuri niz padinu.



O samim detaljima našeg uspona ne bih trošio previše riječi, samo ću pripomenuti da uz nekoliko opakih horizontala na kojima je bilo potrebno primjeniti napredne alpinističke tehnike, ostatak puta čak i nije zahtjevao previše napora tako da smo nakon dvadesetak minuta pobjedonosno zakoračili i na sam vrh.

N'da, to je to, pa...da vidimo što ovdje imamo.

Prema zapadu pogled seže preko sedam brda i osam dolina sve tamo prema Rogoznici i Primoštenu pa opet preko pučine, sve do otoka šibenskog arhipelaga. Istina, ne vidimo ih, ali tu bi negdje već trebali biti...



Južno od nas, prostrla se perla škojića - najbliže nama, Balkun, Pijavica i Galera, nešto dalje Krknjaši pa Stipanska zapadno od Šolte, a iza njih u daljini izronili Vis i Biševo.



Krajnji domet zooma aparatića mi moga, hvata u kadar i vulkansku piramidu Jabuke, samotnu i daleku, ostavljenu negdje skoro na pola Jadrana...



Ispod nas moj lipi mali grad okružen gomiletinama nakaznih zgradurina izgrađenih u stilu neoprimitivizma koji se istaknuo kao dominantni pravac u umjetnosti na prijelazu stoljeća.



A na punti škvera uskoro će niknuti velebni hoteli s pet zvjezdica, luksuzni apartmani, marina za mega jahte, golf tereni, kockarnice, vrhunski butici, Gucci, Fendi, Versacce, svega će bit, samo nas biti neće.....



Preko Čiova, između Šolte i Brača, zaključana Splitska vrata...



Prema istoku se pružio Kaštelanski zaljev sa svojim lignjolovcima, a nad Mosorom se nadvio neobični oblakoidni šeširić.



Preko istočne punte Čiova, pogled seže prema ponositom vrh Imbera iznad Omiša, a još dalje preko Vrulje, vrhunci Biokova, Bukovac, Ilija i Jure, glavom u oblacima....



Sjeverno od nas, kočoperi se televizijski odašiljač na Labišnici. Nije ni njemu lako kakve li sve gluposti iz elektromagnetskih valova prima na svoja nejaka pleća i proslijeđuje dalje zagriženim televizomanima. Hm, pitam se pitam, hoće li nakon uvođenja digitalne televizije, ovakvi odašiljači, uopće više biti potrebni?



Hmmm... dok punim plućima udišem prve refule bure, uživam u prizorima i panoramama koje mi svaki put razgale dušu, sve ovo mi dođe kao idealan lijek za moju klaustrofobiju, u trenutku se osjetiš silno moćan a opet tako sićušan u svom tom prostranstvu.

Pred sami mrak, jedan dramatičan oblak opasno je zaprijetio i kao da govori - ljetu je tvome kraj, jesen preskačem, dolazi brrrrrr hladna zim.m.m.m.m.aaaaaa......



Ma isto ne virujem, još ću se ja koji put okupat ove godine

Protekloga se vikenda u trogirskom akvatoriju održalo Prvenstvo Hrvatske u jedrenju za klase 420, Laser Radial i Laser 4.7, ili prevedeno na svima razumljiv jezik - juniorsko državno prvenstvo. Kao u rijetko kojem drugom sportu, uspjeh samog natjecanja umnogome ovisi o vremenskim uvjetima na regatnome polju pa je tako ovih dana pažnja natjecatelja, trenera i organizatora više bila usmjerena prema meteorološkim izvještajima i prognozama nego li samim finesama i vještinama pod jedrima. Na žalost, ovoga nas je puta zaobišla sportska sreća pa smo se nakon puna tri dana provedena na moru neusporedivo više ispekli na suncu, smočili na kiši, u nekim trenucima čak i drhturili, nego li što smo istinski jedrili.







Da ne bi bilo nikakve zabune, potpisnik ovih redaka je svoje juniorske jedriličarske godine ostavio još u pošlom tisućljeću pa je tako i na ovom natjecanju umjesto za kormilom jedrilice, preuzeo drugačiju, zapozvizdit odgovornu ulogu suca. Ne onog glavnog, razumije se, već više onog pomoćnog koji diže zastavicu za ofsajde, simulacije i slične nestašluke.







U svakom slučaju, nije nam bilo dosadno jer nam je ovakva štrc-brc vremenska situacija ponudila čitav spektar strujanja iz svih segmenata ruže vjetrova pa taman kad bi postavili regatno polje, "utopili" sve bove i brodove postavili na idealne položaje, jogunasti vjetar bi se sasvim stišao, okrenuo smjer i to ne jednom, već po nekoliko puta. U tim trenucima bi obično najzabavnija stvar bila izvlačenje prokleto teškog sidra sa pedesetak metara dubine uz prigodno recitiranje domoljubne poezije sebi u brk.

Dakle, ovogodišnje Prvenstvo Hrvatske se najvećim svojim dijelom svelo na puko - iščekivanje. Pokušali smo u Saldunskom zaljevu, pa u potrazi za boljim vjetrom isplovili jugozapadno od punte Čiova, ali sreća nas ovoga puta jednostavno nije htjela. Bezvjetrica naša svagdašnja...





Ipak, na koncu su se teškom mukom uspjela izvući potrebna tri plova za Radiale i 420, dok su oni najmlađi, u klasi Laser 4.7 sa samo dva uspješna plova, ostali lišeni zadovoljstva da im se regata računa kao valjana.







U klasi Laser Radial, najbolji je bio Opatijac Juraj Divjakinja ispred Nenada Bugarina iz Crikvenice i Lovre Perhata iz splitskog Mornara. Kod 420-ica, prvo mjesto su zauzeli Lovro Ivanov i Dino Petešić, drugo Lovro Strihić i Luka Milardović a treće su bile sestre blizanke Margarita i Anđela Uhoda. Sve navedene posade, doplovile su iz zadarskog Uskoka i to je prava šteta, naravno ne zbog Uskoka koji je uzoran klub u svakom smislu, već zbog toga što je u ostalim klubovima ova klasa gotovo zamrla i prijeti joj potpuni nestanak. Šteta kažem, jer danas su u najmlađim kategorijama prevladali jednosjedi, u prvom redu Optimisti i Laseri, ali pravo jedrenje se može puno bolje naučiti u dvosjedima kakav je 420, naljednik već davno zaboravljenog "Kadeta."





Mada smo u rezultatskom smislu ovoga puta prošli prilično brljavo, lošem raspoloženju nismo našli mjesta, u najmanju ruku, proveli smo tri ugodna dana na moru, u okružju jedara, sportskog duha i nasmijane mladosti iz tri jadranske zemlje, Slovenije, Crne Gore i naravno - Hrvatske.
Slijedećeg puta, bit će bolje, sigurno će biti bolje!

Okrugli broj objavljenih postova u pravilu predstavlja idealnu priliku da se malo zastane, rekapitulira blogerski lik i djelo, pa se kao ono usput, znate ne bi ja tija, iznesu statistički podaci, ubaci dva-tri zrnca samohvale, bla, bla bla i tako dalje i tako bliže. No, ne morate se bojati, jer ovo nije okrugli post, već više onako džombasti, naime, onaj prethodni je bio šeststoti po redu a ovaj današnji je zamislite čuda - šest stotina i prvi!

Priznajem, ovaj prethodni period mi je blogerskom smislu bio i najteži do sada, naime, bilo je to razdoblje u kojemu sam morao raskrstiti s nekim predrasudama i pseudo-problemima koji su me opterećivali i sputavali, i u mnogim su mi se trenucima činili nepremostivim preprekama.

Možda ste primjetili, možda i niste, ali "Brod u boci" se više ne pojavljuje na naslovnicama bloghaera. U posljednjih četiri mjeseca, svega je jedan jedini post zaslužio da se nekako prošverca na foto-naslovnicu, ali pretpostavljam ne zbog svoje kvalitete, već puke nesmotrenosti nekog iz vrhovnog stožera. Znam, sve znam, mnogi će od vas zakolutati očima i reći - tko o čemu, Brod o naslovnicama, ali kao što to već ide kod liječenih alkoholičara, najvažniji korak je da sam ovisnik shvati i prihvati svoj problem.



Svjestan sam i toga da lako mogu ispasti bezobrazan jer eto, o naslovnicama priča tip koji je dugo dugo vremena imao vrlo pristojan tretman kod tog istog uredništva i onda mu je odjednom netko oduzeo taj kolač iz ruke i ostavio ga zabezeknutim, iznenađenim i uvrijeđenim.

Priznajem, dugo sam gutao taj vrući krompir, mučio se, ljutio, jednostavno, nisam mogao shvatiti razloge zbog kojih sam zaslužio taj zid ignoriranja. Pa dobro, majketi, kakve ja to postove moram pisati, kakve fotografije moram objavljivati da mi nepoznat netko iz tog famoznog uredništva dodijeli makar trenutak pažnje i priznanja!? Jesam li ikada ikoga vrijeđao, jesam li možda izazivao rasnu, nacionalnu ili spolnu netrpeljivost (spolnu pogotovo!), ne znam, nisam više bio pametan...

Razgovarao sam o tome s nekim ljudima, kmeeee-kmeeee, neće da mi objavljuju postove na naslovnicama, kmeee-kmeeee, pokušao barem od njih dobiti riječ potvrde da sam zaista u pravu i da konačno jednom moram udariti šakom u stol, zalupnuti vratima i ponosno odjahati u suton uz zvukove country glazbe!
Neće niko mene zawebavat!

Nakon svih tih razgovora, najmudriji savjet kojega sam dobio, glasio je: "Ne opterećuj se sa pizdarijama!"

I još jedan jako značajan: "Kloni se energetskih vampira!"

Da, utjecaj energetskih vampira u nekim je trenucima bio toliko snažan da sam se gadio sam sebi, sramio sam se svojih misli i pitao se kakvim se to besmislicama uopće bavim kad imam toliko stvari za riješiti u stvarnom životu!

Tu knedlu u grlu sam konačno progutao s postom o "Latinskome idru" koji je označio svojevrsnu prekretnicu. Kad sam ga napisao i posložio fotografije, znao sam da je dobar, jednostavno, nakon 600 napisanih postova, točno znate kad je nešto dobro. U trenucima kad sam pritisnuo "objavi" promislio sam na to - ajde da vas sad vidim, hoćete li se usuditi i ovaj post uredno izignorirati?

Naravno - ni taj post nije došao na bilo kakvu naslovnicu...

A onda sam u jednom trenutku shvatio - ma čekaj malo - ti sam znaš da si napisao dobar post, tvoji čitatelji znaju da si napisao dobar post, konačno - nakon tog posta su ti se javili neki potpuno nepoznati ljudi i rekli - Hvala, ovo je bilo sjajno!

Konačno, imaš stotine ljudi koji će ti doći na blog bez obzira na to je li objavljen na nekakvim naslovnicama ili nije, zar ti to nije dovoljna potvrda!? To su ljudi, heeeeej!

Oblaci su se razišli, riješio sam se konačno i demona i vampira, odlučio sam okrenuti novu stranicu, osjetio sam se kao preporođen.

Danas više nisam ljut na uredništvo, čak sam im zahvalan, vjerojatno nisu ni svjesni koliko su mi pomogli.
Ali, trebalo je vremena!

I za sami kraj, potpuno u skladu s novootkrivenim spoznajama u mojoj glavi, nekoliko fotografija snimljenih jučer, osmog dana mjeseca listopada u Pisku, malom mjestašcu između Omiša i Makarske.







Je li uopće potrebno spominjati da je more još uvijek fantastično za kupanje, da se sunčamo na plažama kao u sred ljeta!?
Dobro ajde, molim čitatelje iz kontinentalnih područja da zanemare ovu posljednju rečenicu, ma sigurno znate da nije baš tako, to se mi Dalmatinci samo malo pravimo važni !

Kada ti dan započne uvrnuto u ritmu zone sumraka (vidi prethodni post) i kad ti neki, samo na prvi pogled nebitni znakovi pokazuju kako bi dobro bilo da malo skineš nogu s papučice gasa, uključiš desni žmigavac pa lagano uzibaš na prvo ugibalište, svaki pametan čovik bi to razumija i svoj dan organizira lipo, stentano, paćifiko, bez suvišnih naprezanja...

Ali ne, budući da sam ja u vlaškom horoskopu pravi pravcati junac (u podznaku tovar), to znači da moram napravit nešto drugačije, pa makar sve išlo okapoan!
Odavno sam već obeća svojoj ribičkoj ekipi da ću ih opet odvest do "onega našega škoja" i da ćemo tamo napravit jednu lipu humanitarnu akciju evidentiranja možebitne prisutnosti predstavnika ribljeg fonda s posebnim naglaskom na vrste Sparus Aurata, Puntazzo Puntazzo i Diplodus Vulgaris!

I sve bi bilo super i sve za pet da se tokom tog subotnjeg jutra nije razmavala ona ista bura koja mi je dražesno prekinila blaženi san u tri ure i trideset i tri minuta!
Zlajo i Jozo su ma par puta nazvali i pitali: Šta ćemo, ovo puše ka ludo?

A ja ni više ni manje - ma šta vam je ljudi, nema ovde straja, ovo vam je bura u opadanju, kakvo odustajanje, naravno da idemo!

Moram vam priznat da sam malo divlji šta se izlazaka na more tiče. Meni nema veze ako cipaju nevere, gromi, kaluni, ako su valovi od pet metri, vitrovi od ne znam koliko bofori, ništa to meni ne smeta, mogu se valjat i gingolavat po moru koliko god oću. I šta je najgore - meni se uvik učini da je svima tako lako, pa mi nikako nisu bili jasni izrazi lica mojih ribo-kompanjona kad su s prilično skepse ušli u velebnu barčicu, a još pogotovo kad smo onako full nakrcani više sličili na podmornicu nego na normalan brod.

Ali dobro, isplovili smo iz Saldunskoga zaljeva bez ikakvih problema, u Šoltanskom je kanalu bura „u opadanju“ dala još pinku force, ali sve u svemu - plovidba koja je više sličila na divlji rodeo s povremenim surfanjem dijagonalno niz valove, bila je skroz u redu, ugodna nadasve...

Prvi problem se pojavija kad smo konačno stigli do našega škojića. Valica u kojoj inače pristajemo, nalazi se upravo sa ove, burom izbrazdane strane otoka, ali računali smo, nema velikih problema, zavuć ćemo sa južne, zavjetrinske strane, iskrcat bagaje na kraj i mirna Bosna.

Šipak!

Istina je da svaka bura pa tako i ova današnja, puše sa sjeveroistoka, ali nije ni na jugozapadnoj strani škojića ništa ugodnije. More uzavrilo, poludilo, hropti, podivljalo, raste iz dubine pa se propinje, nasrće na oštre sike ka bisna zvir. Di ćemo pristat muko moja, ma nemaš di!?
Sva srića šta je ovo, po mom vrlom zapažanju, vitar „u opadanju“, ko će sad priznat da si falija ae!

Uglavnom, vrtili smo se oko škoja dobrih uru vrimena, možda i više, pokušavali na nekoliko mista pristat, ali ovo je mali, pučinski otok, nema tu nikakvoga mula, a kamo li mandraća za koji bi se mogli vezat, makar pet minuti, dok svu opremu iskrcamo na obalu.

Ništa, nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, prešli smo na plan B. Vraćamo se prema Ploči, nedalekom nastanjenom otoku, svjesni kako vjerojatno nećemo imat tako dobru poštu ka na našem samotnom škojiću, ali opet računamo – dobra, zaklonjena uvala sad nam je daleko važnija od kila-dva ribe viška.



Tako smo i napravili. Dočekani začuđenim pogledima nekoliko domorodaca koji su taman uživali na šentadi omamljeni popodnevnim suncem i koji nisu mogli dokučit kakva se to sumnjiva bratija iskrcava iz tako male barke koja je po ovakvoj vitrusini doplovila sa pučinske strane otoka!?

Uigranoj ekipi nije tribalo puno vrimena da se postavi u borbeni položaj i zauzme frontu po čitavoj širini. Svaki od mušketira zna baratat sa po tri-četiri štapa istovremeno, ješka je najbolja moguća – veliki črv, sve je spremno za odlučan boj, pardon prebrojavanje, metalik-srebrnih ljuskavih stvorenja.

Znam da mi nije na diku, ali eto, moram priznat da sam i ja, ka notorni ribarski antitalent, tija provjerit jeli mi ta stigma još uvik aktualna ili se kojim čudom, stvari pomiču na bolje...
Za odgovor mi nije tribalo dugo čekat. Prvi komadić črva kojega sam iša zataknit na udicu upa mi je između oštrih stina pa dok sam ga uspija izvuć onako odvratnoga i ljigavoga, sve sam prste izgranfa.
Onda sam zavrljačija štap u more, ma dobro, ne doslovno štap nego tunju, razumimo se, i za divno čudo, nije prošlo niti par sekundi – nešto je žestoko zagrizlo!
Odma sam spremno opalija kontru, drž-ne daj, povuci-potegni, ali i ovoga je puta ribetina bila pametnija od mene, skupila svoj komadić ješke i pobigla ća.

Tribalo je opet naješkat udicu i svaki pravi ribar dobro zna da se veliki črv kida od repa, ali kako ja nisam niti pripravnik od pravoga ribara, normalno – izvršija sam dekapitaciju ljigave beštije. Za one koji ne znaju, veliki crv može bit dug i do dva metra i više sliči ka na neku zmiju, a tek šta je šesan, ma to vam ja ričima ne mogu opisat koliko je šesan!

Uglavnom, krenija sam glavu velikoga črva nataknit na udicu, ali virovali ili ne, ta glava se izmigoljila i skočila najmanje sedam i po centimetri da bi me ugrizla za prst palac! Kriknija sam ka šimja!
Vidija sam odma koja je ura, štap sa ludom glavom sam prepustija boljim ribolovcima, pa sam mirno i trezveno zaključija kako bi bilo najbolje da učinim jedan đir do najvišeg vrha otoka, to je za moj karakter puno primjerenije nego da sidim na stini i čekam oće li me još koja beštija ujist!

Tribalo mi je možda po ure hoda, najprije nešto širim pa malo užim puteljcima, da bi pri samom kraju nestalo bilo kakve staze pa sam mora primjenjivat tehniku hop-cup planinarenja.
Iskreno, na samom sam vrhu očekiva i bolji pogled, ali eto - šta je tu je...







Pridvečer smo odlučili poć na lignje. Uzeli peškafonda, lampadine, sve šta triba i dok se velika užarena balota polako utapala iza kulfa, puni nade smo očekivali jedan pravi, ma ke pravi, senzacionalni lignjolov.



Spustili sidro, spustili peškafonda, prošlo pet minuti, prošlo deset minuti, dvadeset – ništa!
Opet ja ka iskusni stručnjak za lignje predložija da se približimo obali, možda ćemo tamo bit bolje sriće...
Okej, pribacili smo se bliže obali, probat ćemo tu, opet bacam sidro u more, vuče sidro, vuče, vuče, ma vidi ti šta je ovde duboko, ko bi reka, još uvik sidro vuče, vuče i.... odeeeeeeeeeee!!!

Da mi je bilo snimit facu u onome momentu kad sam shvatija da je zadnji metar konopa poletija za sidrom i upa u more, to bi stoposto bila najzbunjenija faca ikad! Sve mi je uteklo!
I sidro i lanac i pedeset metri konopa, sve je išlo fondo.
Ajme majko šta sam napravija, osta sam bez sidra, a rezervnoga nemam!
Kako sam moga bi tako glup?
Kako sam moga bit tako smotan?
Ode moja reputacija vještog pomorca uprdec!

Pa sam u depresiju momentalno, ma šta meni sve ovo triba, i ribe i lignje i tunje i črvi i sve na ovome svitu...
A koje sam lipo sidro ima...

Eto, sva srića šta smo u Veloj Rini imali par usidrenih plutača, pa smo se nekako snašli, ali ovako bit glup – nikako to nisam sebi moga oprostit. Ma jesam li moga vezat zadnji kraj sidra, jesam li moga više pazit, di mi je pamet bila, stotine pitanja vrtiš po glavi a nikako ne nalaziš odgovor...
La blamaž totalna!

Noć na sidru, pardon, noć na plutači donila je ipak malo smirenje. Uz stalno ljuljuškanje i poneke čudnovate zvukove, bilo kakvo kvalitetnije spavanje, nedostižan je san.

Prekrasno sunčano jutro uz toplu kavu i krašotice još mi je malo popravilo raspoloženje, a pogotovo nakon ugodnog kupanja u sasvim pristojno toplom moru.
Obišli smo i našu ekipu koja je čitavu noć provela na škrapama, ulov je tako-tako, ješka je pri kraju, još samo malo pa ćemo se lagano počet kupit...

Raščupani i sneni, podbuhlih obraza i debelih podočnjaka, jedva smo čekali povratak domu svome.
Kod otočića Klude, spoznali smo da je u prošloj burnoj noći bilo još „vještih pomoraca“ koji su izgubili ne samo sidro, već i čitav brod!



Akcija spašavanja potonulog broda, upravo je bila u tijeku...







Na koncu, živo me zanima oću li pronać kakve pouke u svoj ovoj priči, znate, nije ugodan osjećaj ostat bez sidra na debelome moru, ali bez broda, nesumnjivo još i gori.

More oduvik uzima svoje i ništa ne vraća.
Pamet u glavu...

Iznenadni udar noćne bure sručija se divlje poput drskog provalnika razvalivši mi vrata od sobe, a tek trenutak kasnije protutnja dalje prema prozorskom staklu koje je prasnulo ka bomba. Trgnuvši se iz sna, u trenu sam osta potpuno paraliziran, učinilo mi se da je netko upa u sobu i samo sam čeka da počne pucat iz strojnice!
Užasno neugodan osjećaj.
Pogleda sam na sat - tri sata i trideset i tri minute...

Shvativši kako daljnje pucnjave ipak neće bit i kako je sva ta iznenadna gungula nastala zahvaljujući najobičnijem popuhu, nastupilo je postupno olakšanje.
Ipak, u tim trenucima mi je palo na pamet kako se čitav život može prominit u jednoj jedinoj sekundi, kako te neke iznenadne situacije mogu zateć, doslovno i figurativno - na spavanju, a najgore od svega, upravo je taj osjećaj nemoći, bespomoćnosti, dok shvatiš šta se oko tebe događa, u pravilu sve već bude nepovratno izgubljeno.

Nešto kasnije, san nikako više nije tija na oči. Vrtija sam se s jedne strane na drugu, beštima, ajmeka, palija svitlo, pa pokuša nešto čitat, Seinfeld i filozofija, pisac mi uspoređuje Kramera i Kierkegaarda, drag mi je Kramer, nešto manje Kierkegaard, ali fala lipa, možda ujutro, ne mogu sad...

Mada su mi oči bile potpuno zatvorene, nikako nisam uspija povezat paučinaste niti sna, a nisam ima niti toliko snage da se probudim i ustanem iz postelje.
Sklupčan u položaju fetusa, stiska sam kolina jedno uz drugo, to mi uvik pomogne, nemam pojma kako je to kod drugih, ali uvrnut kakav već jesam, odavno sam shvatija da najbolje pobjeđujem nesanicu tek onda kad mi se čašice livoga i desnoga kolina dodiruju.
Zaspa sam možda tek prid zoru u stvari čak i ne znam jesam li zaista spava, ili je sve to bilo zbrčkano-zbrdano-zdoljano, slutim to tek po košmarnim snovima u kojima su mi se bez suvislog redoslijeda pojavljivale žene, prijateljice, ljubavnice, najeba sam ka žuti...

Tek sad, uz miris tople jutarnje kave, polako dolazim k sebi.
Ma, sve mi se pari da ne dolazim jedino ja k sebi!

K meni dolaze i neki čudnovati komarci koje nit' vidim nit' čujem ali zato i te kako osjećam kako me grizu i sišu.
Iš, iš, siši nekog drugog....

Osim toga, jučer mi nije bija dobar dan. Ma nije bija posebno ni loš, ali me ubilo to da nakon osamdeset dana prilično disciplinirane dijete, razina onog prokletog purata u krvi koji mi urokuje giht, ne samo da nije manja, nego se još i povećala. Kako - nemam pojma!
Izgleda da ništa neće ići bez kemije...
A bija sam siguran da je sve došlo na svoje, jer me svo ovo vrime ništa nije bolilo, čak i bez da sam uzima bilo kakve lijekove.

Ostarija sam...

Ali sad, da ne bi ispalo kako samo grintam bez veze i tražim vaše suosjećanje, a šta bi još gore bilo - da objavim i drugi post zaredom bez iti jedne slike, moram se pod hitno vratit na dobro znane staze.

Znate, ljudi moji, tražim ovih dana svojim objektivom jesen, ali za pravo reć - ne vidim je.
Di su te famozne jesenske boje, di su tikve, kruške, jabuke, pojma nemam!
U stvari, shvatija sam, ovo je Ljesen!
Prava pravcata Ljesen!

Lito je prošlo, a jesen još nije stigla...
Šta drugo može bit nego Ljesen!?

Jerbo, oduvik se zna, jedan labud ne čini jesen!









A kad već nema žarkih boja, dobro dođu i neke drugačije...

Kada vlasnik starog automobila odluči prodati svog limenog ljubimca, u pravilu se potrudi da ga malo sredi, opere, očisti, ispolira i ušminka ako već nema toliko novca da uloži u nove gume, navlake ili CD player.
Vlada Republike Hrvatske kao nominalni vlasnik velikih hrvatskih brodogradilišta odlučila je prodati "staru tešku kantu" upravo na suprotan način, ne samo da je ne žele ispolirati i ušminkati nego je još dodatno batinaju k'o staru ofucanu kurvu.

Natječaj za privatizaciju hrvatskih brodogradilišta doživio je potpuni fijasko što je realno i bilo za očekivati. Uostalom, budućnost hrvatske brodogradnje nije teško predvidjeti. Jednostavno - zamislite najgori mogući scenarij koji se može dogoditi i slobodno se možete kladiti bez grižnje savjesti da će se upravo tako sve i odvijati.

S druge strane, mi brodograditelji moramo biti spremni otvoriti oči i pogledati svoja lica u ogledalu jer ne možemo očekivati da ćemo prodajom svoje kuće namlatiti lovu i kasnije od budućih vlasnika zahtjevati da i dalje ostanemo živjeti u njoj i pri tom još nametati vlastiti kućni red.
Mislim, lijepo to zvuči, ali realno - nije ostvarivo.

Istinu govoreći - ne samo hrvatska vlast već i opće raspoloženje javnosti koja nije direktno povezana sa brodogradnjom želi upravo to - likvidaciju. Ništa čudno, vjerojatno bi i sam tako razmišljao kada bi svakodnevno bio bombardiran slikom u medijima u kojima je brodogradnja prikazana kao prezrena i niškorisna djelatnost koja se uporno i bezobrazno uspoređuje s jamom bez dna, a same brodograditelje smatra običnim lijenčinama, neznalicama i gotovanima.

U svim ovim godinama otkada je brodogradnja na umoru, u javnosti je izneseno na milijune raznoraznih mišljenja ocjena i procjena, ali u svoj toj kakofoniji, daleko najmanje se čuo glas - stručnjaka.
Što će nama stručnjaci, što će nama radnici, što će nama uopće bilo kakva proizvodnja!?
Iskreno, muka mi je više od svega, gadi mi se sve, u ovoj državi gdje god se okreneš nailaziš na gnjilež, trulež i odvratan smrad.

Mučnina je očito naša sudbina...