Marketing
Ohoho oholo, s visoka...
Nakon tri dana ljuljuškanja na ranojesenskoj bezvjetrici u relativno statičnom, bolje reći - sjedičnom položaju, osjetio sam kako je krajnje vrijeme (crying time, sic) za opću mobilizaciju tijela kao i dinamiziranje već klonulog mišićnog tonusa. Ni sam ne znam zašto, ali pogledavajući sa nadmorske visina nula prema brdašcima iznad Trogira, njihovi zaobljeni vrhunci prosto su me dozivali i pozivali da na najbolji način iskoristim onih sat-dva koliko je preostalo do samog sumraka. Budući da sam u posljednje vrijeme neopravdano zapustio planinarske aktivnosti, razmišljao sam kako uopće ne bi bilo loše malo protegnuti noge do vrha Vlaške koji se izdignuo čak 444 metra nad morem, a usput i malo prošetati svoj prenapuhnuti ego 
, štoviše, podignuti ga na još veću razinu. Oh da, svaki ego voli visine, ali u nedostatku onih pravih planinskih, dobro dođu i ove nešto niže, brežuljkasto-brđanske. Dakle, nakon brodarenja, sasvim logično slijedi brdarenje, jerbo brdašce od tri četvorke ni pod kojim kriterijima ne možemo smjestiti među planine.
Iako se uspon južnim grebenom na samom početku nametnuo kao idealna ruta za ostvarenje cilja, ovoga sam puta ipak pokleknuo radi vremenskog tjesnaca pa smo do baznog logora na sjevernim obroncima stigli motornim prometalom. Ubrzo smo uvidjeli da "Stazu zdravlja" kako su je nazvali ambiciozni općinski činovnici, pojedinci koriste u vrlo neobične svrhe, jer smo se u kratkom vremenu mimoišli s tri automobila koji su se nevjerovatnom brzinom spuštali po strmom i razrovanom makadamskom putu. Ne znam, možda je to bio trening bob-reprezentacije u sklopu priprema za zimske olimpijske igre, tko bi ga znao!? Sumnje su se dodatno pojačale kad smo nekoliko stotina metara iznad početne točke naletjeli na još jedan bob zakamufliran u formu starog Mercedesa koji je izgledao kao da samo čeka posadu i potom se zajedno s njima, spremno sjuri niz padinu.
O samim detaljima našeg uspona ne bih trošio previše riječi, samo ću pripomenuti da uz nekoliko opakih horizontala na kojima je bilo potrebno primjeniti napredne alpinističke tehnike, ostatak puta čak i nije zahtjevao previše napora tako da smo nakon dvadesetak minuta pobjedonosno zakoračili i na sam vrh.
N'da, to je to, pa...da vidimo što ovdje imamo.
Prema zapadu pogled seže preko sedam brda i osam dolina sve tamo prema Rogoznici i Primoštenu pa opet preko pučine, sve do otoka šibenskog arhipelaga. Istina, ne vidimo ih, ali tu bi negdje već trebali biti...
Južno od nas, prostrla se perla škojića - najbliže nama, Balkun, Pijavica i Galera, nešto dalje Krknjaši pa Stipanska zapadno od Šolte, a iza njih u daljini izronili Vis i Biševo.
Krajnji domet zooma aparatića mi moga, hvata u kadar i vulkansku piramidu Jabuke, samotnu i daleku, ostavljenu negdje skoro na pola Jadrana...
Ispod nas moj lipi mali grad okružen gomiletinama nakaznih zgradurina izgrađenih u stilu neoprimitivizma koji se istaknuo kao dominantni pravac u umjetnosti na prijelazu stoljeća.
A na punti škvera uskoro će niknuti velebni hoteli s pet zvjezdica, luksuzni apartmani, marina za mega jahte, golf tereni, kockarnice, vrhunski butici, Gucci, Fendi, Versacce, svega će bit, samo nas biti neće.....
Preko Čiova, između Šolte i Brača, zaključana Splitska vrata...
Prema istoku se pružio Kaštelanski zaljev sa svojim lignjolovcima, a nad Mosorom se nadvio neobični oblakoidni šeširić.
Preko istočne punte Čiova, pogled seže prema ponositom vrh Imbera iznad Omiša, a još dalje preko Vrulje, vrhunci Biokova, Bukovac, Ilija i Jure, glavom u oblacima....
Sjeverno od nas, kočoperi se televizijski odašiljač na Labišnici. Nije ni njemu lako kakve li sve gluposti iz elektromagnetskih valova prima na svoja nejaka pleća i proslijeđuje dalje zagriženim televizomanima. Hm, pitam se pitam, hoće li nakon uvođenja digitalne televizije, ovakvi odašiljači, uopće više biti potrebni?
Hmmm... dok punim plućima udišem prve refule bure, uživam u prizorima i panoramama koje mi svaki put razgale dušu, sve ovo mi dođe kao idealan lijek za moju klaustrofobiju, u trenutku se osjetiš silno moćan a opet tako sićušan u svom tom prostranstvu.
Pred sami mrak, jedan dramatičan oblak opasno je zaprijetio i kao da govori - ljetu je tvome kraj, jesen preskačem, dolazi brrrrrr hladna zim.m.m.m.m.aaaaaa......
Ma isto ne virujem, još ću se ja koji put okupat ove godine 
Post je objavljen 13.10.2009. u 10:25 sati.