Uz miris prve jutarnje kave i toplog peciva često pomislim kako ni novine više ne mirišu kao nekada pa ponekad i perverzno poželim onaj njihov negdašnji olovni vonj i već zaboravljeni ritual laganog prelistavanja počevši od zadnje stranice prema onim prvim, "ozbiljnijima".
No, vremena se mjenjaju i danas do prvih jutanjih vijesti dolazimo na nešto brže i naprednije načine, surfajući obaveznim postajama internetskog sazviježđa. Tako nam suvremene tehnike konzumiranja najnovijih vijesti primjerice mogu vrlo brzo i elegantno otkriti što je to u proteklom danu bilo najzanimljivije i najčitanije pa se primjerice na t-portalu uvijek može naići na kratak popis onih naj-naj događaja.

Istina, unatoč činjenici da svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo, još se uvijek masu puta osjetim potpuno neprilagođenim novim uvjetima pogotovo kad vidim kakve teme i dileme muče većinu informatički pismenog (sic!) stanovništva "lijepe naše", često mi dođe da zavapim:"Lastane jesam li ja normalan!?"



U neku ruku osjetim i olakšanje jer kad vidim da su čitateljima najzanimljivije vijesti vezane uz međunožja raznoraznih fufica i erotske pothvate ocvalih fufana, još mi bude i drago pa računam – bolje i to nego da čitamo o raznoraznim katastrofama, ratovima i gladi u Africi.

A onda se, slučajno ili ne, oko mene odjednom sve uskovitla i ponesen tom čudnovatom silom nađem se u vrtlogu virtualnog vremeplova koji me odvede sve tamo do neke davne sedamdeset sedme-osme, vrijeme kad sam imao jedanaest-dvanaest i jedne pjesmice koja na najbolji način oslikava neko čudnovato doba kada je sve oko nas izgledalo tako dražesno glupavo, naivno i nevino.



Zanimljivo, s godinama zaboraviš te smiješne kostime Rajka Dujmića i SKočiš Zeca koji blješte i sijaju ko tepsija Steve Karapandže, ali još uvijek dobro pamtiš osmijeh i sjaj u očima jedne Irene iz petog be koja je u to vrijeme bila prava diridonda iako zamislite, čak i nije bila bjonda!

A trenutak kasnije mi se kao logična poveznica ondašnjih i sadašnjih vremena nametne još jedna pjesma koja je na neki način obilježila prvo desetljeće dvadeset i prvog stoljeća, u stvari to i nije obična pjesma već je osjećam kao istinsku himnu naše izgubljene generacije, generacije rasutih snova, ukradenih nadanja i uzaludnog očekivanja neke sretnije, nostalgične budućnosti...



Ne daj se generacijo!