Ako se želimo uvjeriti kako izgledamo pred izlazak vani, vjerojatno ćemo pohitati do prvog ogledala, iako u pravilu zaboravljamo da ta slika uopće ne predstavlja nas, već neku nepostojeću zrcalno-simetričnu figuru, ali ako zaista želimo saznati nešto više o sebi, poneku stvar koju nismo ni slutili ili je nismo sami sebi htjeli priznati, ne postoji ljepšeg ogledala od lica naših prijatelja.

Imam dojam kako je prijateljstvo danas čak i malo potcjenjeno, uglavnom ga shvaćamo zdravo za gotovo, toliko normalno da o njemu i nemamo želje posebno razglabati. Stalno pričamo o vezama i seksu, ali nisam do sada ni u jednim novinama ili mrežnim portalima primjetio redovnu rubriku o prijateljstvu. Ako se prijateljstvo i spominje, onda je to uglavnom u kontekstu vječnog pitanja mogu li muškarac i žena biti prijatelji, a pogotovo nakon "onoga!?"

No dobro, ostavimo se za sada ovoga i onoga, to su već teme za neke druge priče, a priče puno lakše klize kad u prohladno nedjeljno jutro spremno skočiš na noge lagane i kreneš zajedno s dobrim društvom na jedno neobavezno lutanje sunčanom stranom zlatne planine. Nisu svi koji lutaju izgubljeni a pogotovo mi, smjerni ljubitelji divota i krasota majčice Prirode. Ni trenutka nisam sumnjao da ću svoje dobro (ma šta dobro – najbolje!) društvo zateći nasmijano i dobro raspoloženo u našem baznom logoru (čitaj – kafiću u stobrečkom kampu).

Iako nam je zima stigla na velika vrata i to ne preko noći, nego doslovce preko jednog popodneva, nismo joj dopustili da nas omete u našim namjerama. Najvažnije nam je bilo da ne pada kiša, a tada se bura i studen već nekako lakše podnose. Stoga se baš i nismo razbacivali ambicioznim planovima za osvajanje visokih vrhunaca pa smo za početak dogovorili da ćemo onako u hodu odlučiti na koju ćemo stranu kad stignemo u seoce zvano Sitno Gornje, koje predstavlja glavnu polazišnu točku za većinu mosorskih ekpedicija.

Kako nas je već na samom početku uspona po obrazima umilno pomazio vjetrić mio, odlučili smo krenuti stazom prema Lugarnici, planinarskoj kućici na zapadnoj strani planine. U moru surog mosorskog kamena, nazirale su se boje jeseni...

Naša legendarna Žena od mota, pripremila nam je prekrasan inovativan kolač pod radnim nazivom tutti-frutti koji se doslovce rastapao još i prije susreta s nepcima tako da smo ohrabreni okusima i mirisima autentične domaće kuhinje, brzo stigli do našeg prvog odredišta.

Planinarski ručak u sjeni Lugarnice dodatno nas je razgalio, little duck osokolio za daljnji uspon prema Ljubljanu na kojeg se ovoga puta ipak nećemo popeti zbog realne opasnosti da nas vjetrić mio koji dražesno piri na vršnom grebenu ne odnese sve tamo do Šolte i Visa.

No, i u zavjetrini je bilo sasvim ugodno pa su tako uz laganu šetnju prevladavale priče o francuskom ekspresionizmu, ruskim klasicima i nadasve zanimljivim osvrtima na cjelokupni opus Johana Sebastiana Bacha. Zar se to ne vidi na izrazima lica mojih veselih kolegica?

Na visinama iznad tisuću metara već smo prilično osjećali hladnoću i "vrime o' sniga" pa smo nakon nekoliko sati vrludanja malo uzbrdo, a više nizbrdo, uspješno doskakutali do planinarskog doma na Ljuvaču u kojem smo slistili preostale zalihe ića i pića.

Još nam samo slijedi povratak u civilizaciju, a nakon što umor u mišićima prođe, ostat će samo uspomene na još jedan prekrasan dan proveden s dragim ljudima.

S njima mi je svaka strana planine - sunčana!