Kako opisati Dalmaciju, a izbjeći opća mjesta, šablonizirane likove i dijaloge kao i već stoput izlizane klišeje tipa ljeto-more-sunce?
Gotovo nemoguće!

Ma eto, ovakva pitanja mi padaju na pamet dok ušuškan u udobnu fotelju zagrebačkog Cinestara gledam film "Vjerujem u anđele" Nikše Sviličića i još se čudom čudim zar sam se, nakon samo dva dana špartanja širokim ulicama metropole, već zaželio boja i mirisa juga!?

Legendarno Smojino "Naše malo misto", očito se, kroz ovih nekoliko desetljeća, nametnulo kao stožerni spomenik dalmatinistike pa upravo tim tragom i u ovom filmu nailazimo na sveznajućeg poštara, pohotnog načelnika, osebujnog župnika, lažljive ribare, besposlene šantoće i retardirane redikule. Kada se u takvu uljuljkanu atmosferu bezvremenske istodnevnice ubaci lik fatalne žene koju glumi Dolores Lambaša, vrlo brzo dolazi do prvih podrhtavanja tla i poremećaja u dotadašnjim odnosima među malomišćanima.

Priznajem, ispočetka me dosta nervirala spora i predvidljiva radnja s povremenim "batudama" posve nevažnima za samu okosnicu priče, ali s druge strane, fantastična kamera i scenografija u kojoj su na najbolji način zasjali čarobni obrisi otoka Visa, pružili su filmu neku sasvim novu dimenziju.



Izvrsna glumačka ekipa predvođena Vedranom plemenitim Mlikotom, znalački je "ispeglala" povremene scenarističke eskapade, a glazbena podloga se savršeno uklopila u opću atmosferu, i to ne samo uklopila, već je dobrim dijelom i stvorila. Pomalo iznenađujuće za domaće filmove, najjačom karikom "Anđela" pokazala se upravo sama završnica, tako da je nakon svega ipak ostao ugodan osjećaj. Uostalom, skloni smo domaćim autorima (ne samo filmskim) tražiti svaku dlaku u jajetu, a većina od njih je već pokazala da u najmanjem slučaju - zaslužuju podršku.

"Vjerujem u anđele" - sasvim je zgodan film, pogledajte ga!



* fotografija i trailer ćopnuti sa www.vjerujemuandjele.com