Ako uzmem u obzir prosječno kratak životni vijek muškaraca u Hrvatskoj i na to još dodam malo bonusa za dobro vladanje kojeg usrdno očekujem od vrhovnog šefa, htijući-ne htijući, moram sebi priznati kako se već nalazim na polovici životnog puta. Na tom svojevrsnom životnom ekvatoru baš mi i nije najmilije kad pomislim na to da sam do sada prošao onu ljepšu polovicu puta. Djetinjstvo, odrastanje, mladost, zaljubljivanja, odljubljivanja, nekakvi profesionalni i općenito osobni usponi i padovi, svega se tu nakupilo. U drugoj polovici vjerojatno me očekuju češći posjeti liječnicima, mudri razgovori sa vršnjacima o gihtu, išijasu, visokom tlaku, bolestima prostate i mnoge ostale dražesne stvari koje donosi jesen života.

Kada govorim o toj famoznoj "nostalgičnoj budućnosti", prije svega mislim na to da smo nekada davno upravo tu budućnost, a današnju sadašnjost, zamišljali daleko ugodnijom, mirnijom i ljepšom. Mislili smo da moramo biti vrijedni, ulagati u svoje znanje i radne navike, njegovati svoje vrline i da će nam se to u budućnosti kad-tad isplatiti i da će se mnoge stvari nekako riješiti same od sebe.
O, kako smo bili naivni!

Malo toga se ostvarilo onako kako je bilo planirano, u stvari, moram priznati da se barem pinkica mladenačkih snova i oživotvorila, ali gotovo nikada u potpunosti nego više onako nekako sklepano, površno, nedovršeno i nesavršeno...

Pa često postavljam sebi neka pitanja...

U kojoj smo mjeri zaista kovači svoje vlastite sreće, a koliko tek brodolomci u orahovoj ljusci izgubljenoj negdje nasred oceana i prepušteni vjetrovima, valovima i strujama?
Kako čvrsto držati uzde podivljalog pastuha u svojim rukama?
Kako naći pravi put?



Ponekad sam umoran od svega i iskreno - idu mi na živce ti moji polutalenti, nikada do kraja realizirani i materijalizirani, talenti za koje ni sam ne znam koliko su zaista vrijedni, a koliko tek proizvod vlastitih želja i nadanja. Puno toga me zanima i znam da puno toga mogu, ali osjećam da se raspršujem na sto različitih strana i upravo u trenucima kada se nađem u prilici da taj svoj polutalent pretvorim u nešto više, splet okolnosti ili jednostavno moja bezvoljnost, odvedu me skroz na druge strane.
No, u svakom slučaju, bi li bio zadovoljniji da sam umjesto polutalenta, totalni anititalent?
Prema tome, izbacit ću zauvijek ono "polu" i prihvatiti taj dar sa zahvalnošću.

Radim u firmi koja se nalazi u velikim problemima, i ajmo reći, priznat sam u struci, kojoj barem u našoj zemlji, prijeti potpuno izumiranje. Vrlo jednostavno mogu očajavati nad svojom nesretnom sudbinom, čupati ovo malo kose na glavi koliko mi je ostalo i ridati kako sam nesretan. S druge strane, mogu iskoristiti to znanje i svoju fleksibilnost da u bilo kojem budućem poslu brzo povežem konce neke nove struke.

Ponekad se naljutim na svoga sina kad vidim kakav nered ostavlja po sobi i kad dobije loše ocjene u školi, ali s druge strane, on mi je najveća radost u životu.

Možda nisam previše bogat da vozim neko bijesno auto, ali imam svoj osam godina star Fiat Punto koji će me večeras odvesti do mojih prijatelja s kojima ću popiti piće i razmjenjivati mudre misli.

Nemam toliko novaca da mogu otići u Pariz, London i New York, osvojiti Kilimanjaro ili neku prekrasnu planinu na Novom Zelandu, ali baš ću se sutra vidjeti s mojim planinarima, znam da će mi srce biti puno kad vidim njihova nasmijana lica i krenut ćemo zajedno još jednom dobrim starim mosorskim stazama po kojima smo sto puta do sada koračali, ali baš svaki put kao da je novi, kao da je prvi...

Na koncu, svaka situacija u kojoj se nađemo, stvar je osobnog izbora.
Imaš u rukama i jednu i drugu polovicu.
Tamnu i svijetlu.
Imaš slobodu odabrati sam, koju želiš a koju ne.
Sam biraš svoju sudbinu.
Sam kreiraš svoj život.

A život je lijep.
O, i te kako je lijep!