Iznenadni udar noćne bure sručija se divlje poput drskog provalnika razvalivši mi vrata od sobe, a tek trenutak kasnije protutnja dalje prema prozorskom staklu koje je prasnulo ka bomba. Trgnuvši se iz sna, u trenu sam osta potpuno paraliziran, učinilo mi se da je netko upa u sobu i samo sam čeka da počne pucat iz strojnice!
Užasno neugodan osjećaj.
Pogleda sam na sat - tri sata i trideset i tri minute...

Shvativši kako daljnje pucnjave ipak neće bit i kako je sva ta iznenadna gungula nastala zahvaljujući najobičnijem popuhu, nastupilo je postupno olakšanje.
Ipak, u tim trenucima mi je palo na pamet kako se čitav život može prominit u jednoj jedinoj sekundi, kako te neke iznenadne situacije mogu zateć, doslovno i figurativno - na spavanju, a najgore od svega, upravo je taj osjećaj nemoći, bespomoćnosti, dok shvatiš šta se oko tebe događa, u pravilu sve već bude nepovratno izgubljeno.

Nešto kasnije, san nikako više nije tija na oči. Vrtija sam se s jedne strane na drugu, beštima, ajmeka, palija svitlo, pa pokuša nešto čitat, Seinfeld i filozofija, pisac mi uspoređuje Kramera i Kierkegaarda, drag mi je Kramer, nešto manje Kierkegaard, ali fala lipa, možda ujutro, ne mogu sad...

Mada su mi oči bile potpuno zatvorene, nikako nisam uspija povezat paučinaste niti sna, a nisam ima niti toliko snage da se probudim i ustanem iz postelje.
Sklupčan u položaju fetusa, stiska sam kolina jedno uz drugo, to mi uvik pomogne, nemam pojma kako je to kod drugih, ali uvrnut kakav već jesam, odavno sam shvatija da najbolje pobjeđujem nesanicu tek onda kad mi se čašice livoga i desnoga kolina dodiruju.
Zaspa sam možda tek prid zoru u stvari čak i ne znam jesam li zaista spava, ili je sve to bilo zbrčkano-zbrdano-zdoljano, slutim to tek po košmarnim snovima u kojima su mi se bez suvislog redoslijeda pojavljivale žene, prijateljice, ljubavnice, najeba sam ka žuti...

Tek sad, uz miris tople jutarnje kave, polako dolazim k sebi.
Ma, sve mi se pari da ne dolazim jedino ja k sebi!

K meni dolaze i neki čudnovati komarci koje nit' vidim nit' čujem ali zato i te kako osjećam kako me grizu i sišu.
Iš, iš, siši nekog drugog....

Osim toga, jučer mi nije bija dobar dan. Ma nije bija posebno ni loš, ali me ubilo to da nakon osamdeset dana prilično disciplinirane dijete, razina onog prokletog purata u krvi koji mi urokuje giht, ne samo da nije manja, nego se još i povećala. Kako - nemam pojma!
Izgleda da ništa neće ići bez kemije...
A bija sam siguran da je sve došlo na svoje, jer me svo ovo vrime ništa nije bolilo, čak i bez da sam uzima bilo kakve lijekove.

Ostarija sam...

Ali sad, da ne bi ispalo kako samo grintam bez veze i tražim vaše suosjećanje, a šta bi još gore bilo - da objavim i drugi post zaredom bez iti jedne slike, moram se pod hitno vratit na dobro znane staze.

Znate, ljudi moji, tražim ovih dana svojim objektivom jesen, ali za pravo reć - ne vidim je.
Di su te famozne jesenske boje, di su tikve, kruške, jabuke, pojma nemam!
U stvari, shvatija sam, ovo je Ljesen!
Prava pravcata Ljesen!

Lito je prošlo, a jesen još nije stigla...
Šta drugo može bit nego Ljesen!?

Jerbo, oduvik se zna, jedan labud ne čini jesen!









A kad već nema žarkih boja, dobro dođu i neke drugačije...