Kad god krenem autom prema Zagrebu, obavezno čujem par "dobronamjernih" savjeta kako bi bilo zgodno imat kakvu zastavicu ili šal od Dinama, pa ih istaknut na vidljivo misto, ne baš prenapadno, više onako diskretno, ka ono razumimo se... O da, haujesno, auto sa ST-registracijom i Dinamovom zastavicom, zasigurno bi djelovalo jako uvjerljivo, mo'š mislit. Općenito, takva vrsta animoziteta mi je užasno blesava i ne pristajem biti njezina kolateralna žrtva. Uostalom, u Zagrebu mi se nikad ništa lošeg nije dogodilo, naprotiv, računam da to može smetat samo onima koji imaju glavu u balunu, mada isto moram priznat da prije puta provjerim termine održavanja "majke svih derbija." Mislim, ono, fakat, kuiš, ne...
A kad smo već kod boja i nijansi, "Plava ptica" je i tako već dovoljno sama od sebe dinam(ičn)o plava pa joj dodatni uresi i nisu potrebni.

Sve u svemu, zagrebački vikend bio je obilježen čitavim nizom protokolarnih susreta na različitim razinama kao i timbranjem kartele na nekoliko znamenitih gornjogradskih lokacija, s obaveznim svraćanjem na kavu u Tkalčićevoj ulici.

Za nedjelju, jedini dan u godini koji traje 25 sati, planirali smo skoknuti do Sljemena, tamo ionako već odaaaaavno nismo bili.

Preko vukova s Tuškanca i sanjkaša sa Cmroka kao i bezbrojnih grbavih lazy policajaca brzo smo doskakutali do Šestina u kojima na žalost nisam primjetio niti jedan kišobran, već samo zavidan broj smjernih planinara koji su hitali prema obroncima Zagrebačke gore.

Ovoga smo puta ipak morali zatomiti planinarske strasti i do većine odredišta došli na ponešto jednostavniji način, vozikajući se autom naravno, ali nam se do Medvedgrada, našeg prvog zacrtanog cilja, sasvim neplanirano ispriječila – jednosmjerna cestica.

Ništa zato, manevriramo rikverc-prva jedan lagani nalivo-krug, pa ćemo drugim odvojkom ponovno uzbrdo.
E da, šipak, umjesto Bearcitiya, obreli smo se, ničim izazvani pred vratima Kulmerova dvorca, današnje rezidencije dinastije Todorić.

Kako nismo imali zakazani sastanak sa nekim od članova ugledne obitelje, vrlo ugodnu komunikaciju ostvarili smo jedino s ljubaznim uniformiranim čuvarom velebnog zdanja koji nas je precizno uputio na pravi put. Hvala, hvala...

A onda onako, kao usput me pita:"A što vam se to događa s Hajdukom?"
"Sa Hajdukom? Nemam pojma... Šta je to Hajduk? Ah da, je li to onaj nekad slavni nogometni klub?"

Čuvar bogataškog dvorca isprva je bio zbunjen a onda se nekako kiselo nasmješio...
Kao da mu je bilo neugodno, kao da me pitao za zdravlje nekog blago retardiranog rođaka koji odavno već luta bespućima nebesa.

Oukej, idemo dalje, prolazimo drugi put pored šestinskog groblja pa zavrćemo desno, malo nizbrdo, više uzbrdo, zavojito, livo, desno i nakon desetak minuta eto nas pred Medvedgradom. Ajde da vidimo i to čudo.

Na prvi pogled izgleda dopadljivo, zanimljivo, lijepo obnovljeno.
U glavnom tornju navodno ima nekih sadržaja, ali vrata su čvrsto zaključana. Restoran u kojem bi rado mljacnuli nešto slatko i popili kavu, otvara se tek u podne. Po zidinama se ne smije penjati. Po travi se ne smije gaziti. Da bi reč rekel...



Tu je i Oltar domovine... oduvijek sam bio skeptičan prema samoproglašenim svetištima, pogotovo onim koji su izgrađeni u pompozno-operetne svrhe, ali eto kad sam već tu, nije zgorega napravit par fotografija.





Dok kroz paperjasti sloj oblaka tek tu i tamo proviruje poneka sramežljiva zraka sunca, pokušavam pronaći neki zgodni kut snimanja, kad li se u trenu ispred mene stvori neki ljutiti čovo.

- Idemo, maknite se odavde, ne možete tu stajati, zar vi ne vidite što tu piše, ne smijete gaziti po travi!?
- Ma di to piše, nisam vidija, skužajte...- pravim se blesav
- Nemojte vi meni niste vidjeli, gledam vas na kameri već deset minuta, hodali ste i po zidinama!

Ma vidi vidi, olala, koji sam ja prijestupnik, oskrnavija sam oltar domovine, razgazija travu, ruvina zidine, samo šta nisam jedan od ovih blokova stavija u žep i odnija doma!
- Svi vi dolazite ovdje i gazite travu!
- Znate šta, moj čovik, najbolje da vi ovo sve zatvorite za posjetitelje pa će vam trava stalno bit bujna, zelena i mirisna.

Oduševljen izuzetnom gostoljubivošću travočuvara, nije mi preostalo ništa drugo nego da ga pozdravim, poželim sve najbolje i krenem dalje.
Budući da smo turneju Medvednicom započeli naopakim smjerom, morali smo se i po treći put vratit do šestinskog groblja, pa sad livo preko Mlinova, Gračanskom cestom opet uzbrdo, bezbrojnim serpentinama, ihh, lako li je ovako planinarit!

Ipak, posljednjih nekoliko stotina metara odlučili smo protegnut noge jer smo se našli u realnoj opasnost da nam ekstremiteti zakržljaju od neaktivnosti. Pred nama sve neke fine zaobljene padine, nema tu našega divljega kamenjara na kojem mo'š izvrnit nogu ka ništa.



Najviše me se dojmila skijaška staza na kojoj se održava „Snježna kraljica“, takozvani „crveni spust“. Istina, to je sad samo zelena nizbrdica, ali mene i ovako podsjeća na neku video igricu pa sve očekujem kako će iz ovih topova sa strane počet prštat snig. Uh, to mora da je veselo!



Zašto i mi nemamo nekog Bandića da nam kupi ovakve topove? Pa valjda postoje neke kemikalije koje mogu osigurat da se taj snig ne topi barem do štatigajaznam, desetak stupnjeva Nives Celzijusa!? Pa se onda s vrha Biokova sjurit sve do Zagvozda!



Lipo je na Sljemenu. Ugodna atmosfera, puno planinara, kulturnih nadasve, dobar dan, dobar dan, molim, izvolite... Planinarskih kuća i domova ko u priči. Iz svih se nešto dimi, peče, miriše...
Jedino mi nedostaju oni naši pogledi. Kad s vrha vidiš po kugle zemaljske, modro more kako svjetluca, otoke kako se baškare na suncu pa se sve nešto nadmeću koji je lipši...

U stvari, sve to ima svojih draži. U različitostima i jest bogatstvo. A kad si toga svjestan, onda si doma i na Vaganskome vrhu i na Svetome Juri i na Sljemenu. Dobro, na tim visokim vrhuncima ponekad zna bit hladno i vjetrovito, a tada dobro dođe ogrnit se šalom.
Hajdukovim ili Dinamovim, sasvim svejedno.
Glavno da grije!