Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 30.08.2014.
Zabavni materijali iz raznih područja
Nedavno sam na blogu govorila o neprocjenjivim psihološkim trikovima kojima možete natjerati ljude da učine ono što vam treba ili što želite. Tako, primjerice, ako vam netko učini uslugu, vjerojatno će je učiniti opet, jer njegov mozak smatra da ako vam je jednom učinio uslugu, zacijelo ste osoba kojoj vrijedi činiti usluge. O tom fenomenu progovara autor James Altucher u tekstu o slavnom stand-up komičaru Louis CK-u i tehnici uličnih prodavača religije, Hare Krišna. Zanimljiv tekst, svakako pročitajte!
How Louis CK and the Hare Krishnas Can Make You a Better Entrepreneur With This One Trick
Nadalje, nudim vam (u pola cijene, s popustom) 16 citata koje će vas učiniti boljim marketingašem i pričateljem priča.
16 Quotes That'll Make You a Better Marketer and Story-teller
Za kraj, da ne bismo razgovarali samo o poslu, evo i nečega ekstremno zabavnog – Cheese & Burger Society predstavlja vam trideset njihovih najslavnijih cheeseburgera, a zatim vas vodi i kroz deset poznatih cheeseburgera u deset američkih gradova – za svaki od cheeseburgera dobivate slasno verbalno predstavljanje, možete saznati recept i sastojke, a posebno je predstavljen i svaki od sireva koji su upotrijebljeni (nisu to samo gouda i cheddar, već i feta, provolone, gruyere i drugi). Sladokusci će obožavati ovaj sajt, vizualno prekrasno izgleda, a nemojte propustiti gledati i slušati s uključenim tonom, jer glas naratora definitivno budi apetit za nekim od ovih burgera!
Cheese & Burger Society
Oznake: louis ck, hare krišna, citati, cheeseburger
utorak, 26.08.2014.
Kako se osjećati bolje u hipu i druge psihološke smicalice
Preko jednog od najdražih internetskih servisa, StumbleUpon, nabasala sam na tekst s nabrojenih deset trikova putem kojih ćete se odmah osjećati bolje: u prvom redu, umijte lice i operite ruke, te operite zube – na taj način hladite dijelove tijela koje najviše upotrebljavate pa ćete imati osjećaj svježine i odmornosti (isto tako djeluje i brijanje za muškarce). Nadalje, obucite čiste čarape i cipele koje niste nosili nekoliko dana. Operite automobil, presložite ormar i skuhajte dobar obrok – sve to vas može trgnuti iz neraspoloženja izazvanog napornim radnim danom ili činjenicom da (i opet) pada kiša.
10 Instant Emotional Fitness Tools
Isto tako, pročitajte ove krasne psihološke trikove koji će vam pomoći u daljnjem životu, u ophođenju s drugim ljudima, u intimnim situacijama i u poslovnom okruženju. Primjerice, obratite pažnju na stopala sugovornika: ako prilazite ljudima i oni okrenu svoja stopala prema vama, to znači da vas uključuju u razgovor, ali ako njihova stopala ostanu okrenuta od vas, znači da ste nepoželjni. Ili (ovo sam pokušala u Zagrebu i totalno ne pali), izbjeći ćete gužve na nogostupu ako usmjerite pogled u daljinu i između ramena ljudi koji vam se približavaju, te će se oni razmaknuti da vas propuste. Ili, ako vam ljudi učine malu uslugu za koju ste ih zamolili, kognitivna disonancija će ih uvjeriti da, ako su vam već učinili tu uslugu, da ste im dragi. I tako dalje, provjerite!
Psychological Life Hacks
Konačno, evo popisa najneobičnijih riječi koje ste imali prilike čuti u engleskom jeziku, poredanih po abecedi: od „to abacinate“ – oslijepiti nekoga na način da mu stavite vrući bakreni lavor kraj očiju, do „zenzizenzizenzic“ – broj podignut na osmu potenciju. Zabavno.
Unusual words
Kad smo već kod riječi, netko si je na portalu Daily Writing Tips dao oduška i prikupio 100 najljepših i najružnijih riječi koje je mogao smisliti, a posjetitelji stranice su si u komentarima također dali oduška na račun autora članka. Provjerite!
100 Beautiful and Ugly Words
Za kraj, pogledajte 106 najljepših, najdražih projekata ulične umjetnosti, nastalih i snimljenih 2012. godine: moram priznati da sam uvijek uživala u uličnoj umjetnosti, a odnedavno je možete vidjeti i u Zagrebu u djelima grupe koja se naziva PmP (Pimp my Pump).
106 of the Most Beloved Street Art Photos – Year 2012
Oznake: life hacks, street art, words
nedjelja, 24.08.2014.
Jonas Jonasson: "Stogodišnjak koji se spustio kroz prozor i nestao"
Ponovno, prije nego što vas obavijestim o ishodima najvećeg čitateljskog pothvata koji sam poduzela u ovoj godini, pročitajte i nešto o humorističnom romanu skandinavskog pisca Jonasa Jonassona koji me prilično razveselio i koji sam pročitala u dahu.
O Jonasu Jonassonu znam samo to da je diplomirao strane jezike i dvadesetak godina radio u svijetu novinarstva, medijskih komunikacija i privatnog poduzetništva, te da je jednog lijepog dana prodao sve što ima pa se preselio u Švicarsku, gdje uz obale Luganskog jezera piše knjige i uživa u životu (ovo zvuči kao život iz snova iz moje trenutne perspektive).
Roman „Stogodišnjak koji se spustio kroz prozor i nestao“ je doživio fantastičan odaziv publike („izdavački fenomen desetljeća“, piše na koricama, koje su, usput budi rečeno, prekrasno opremljene), prvenstveno zahvaljujući tome što obiluje dragim, toplim humorom i glavnim junakom kojemu čitatelj već na prvim stranicama postane izrazito privržen, iako je očigledno da je Allan Karlsson jedan zločesti i svojeglavi stogodišnji djedica, koji na sam svoj stoti rođendan odlučuje iskoračiti kroz prozor svoje sobe Doma za starije i nemoćne u švedskom gradu Malmköpingu ravno u gredicu maćuhica, a zatim i na autobusni kolodvor. Kad Allan već na prvih dvadesetak stranica donese i niz drugih impulzivnih i moralno dvojbenih odluka, shvatite s kime imate posla, ali ostanete mu odani do zadnje stranice i bez obzira na to.
Događaji iz 2005. godine, kada se odvija radnja romana, ispresijecani su Allanovim prisjećanjima i pripovijedanjima o važnim događajima u njegovu životu kroz proteklih stotinu godina, od kojih ne smijemo zaboraviti izdvojiti da je, kao zaljubljenik u eksplozije i bombe, postao pirotehničar, upoznao generala Franca, prešao u SAD i tamo sudjelovao u projektu Manhattan, družio se s Harryem Trumanom, bio špijun, završio u gulagu, uspio sačiniti rakiju od kozjeg mlijeka dok je na devi prelazio Himalaju i još niz drugih dogodovština. A sve što kao posve apolitična osoba, kojoj je u životu jedino bilo stalo da ima postelju, dovoljno hrane, i koju kapljicu rakije prepečenice ili votke. U tom dijelu roman pomalo podsjeća na „Forresta Gumpa“ koji je na jednak način završio u pustinji i u svemiru.
U tijeku romana Allanu se pridružuju brojni likovi koji postaju oduševljeni njegovim stilom života i njegovom nepokolebljivom logikom, pa tako Allan uspijeva pridobiti za sebe jednog sitnog lopova i jednog šefa motorističke kriminalne skupine, jednu okorjelu usidjelicu i jednog umalo-liječnika/veterinara/povjesničara/itd., da ne spominjemo i jednog policijskog inspektora i jednog državnog tužitelja. Sve u svemu, i u poznim godinama je moguće sklapati prijateljstva, da ne spominjemo ljubav.
Pouka priče glasi: život je dug i brojne će nam se stvari nužno dogoditi tijekom njega. Ako slijedimo vlastite principe, pa čak i ako samo slijedimo događaje koji su nam zanimljivi, umjesto da s mukom obavljamo stvari koje su nam dosadne, ne možemo loše proći.
Oznake: jonas jonasson, stogodišnjak koji se spustio kroz prozor i nestao, forrest gump, harry truman, francisco franco
subota, 23.08.2014.
Testirajte se!
BBC vjeruje da ste od navedenih 100 nabrojenih knjiga, vi pročitali samo 6. Uvjerite ih u suprotno (testirala sam se – stranica vam dopušta da lijepo poklikate sve pročitane knjige, a kasnije svoj rezultat možete podijeliti s prijateljima na Facebooku – neću vam reći koji sam rezultat postigla, ali definitivno bolji od onoga što misli BBC).
Books Challenge
Kad ste već tu, provjerite li i jeste li kul, u čitateljsko-štreberskom smislu, dakako. Knjige poput „Lovca u žitu“ ili „Straha i prijezira u Las Vegasu“ označit će vas kao pravog štovatelja književnog kula.
25 Books That Define Cool
Na kraju svim srednjoškolcima poklanjam link na korisnu infografiku na temu Shakespeareova ubijanja likova u svojim dramama – vrlo jednostavno i poučno!
Shakespeare's Deaths And Murders - Infographic
Oznake: knjige, čitatelji, Shakespeare
četvrtak, 21.08.2014.
Aida Bagić: "Znam li ja gdje živim"
U kratkom predahu od čitanja najduljeg fantasy-pothvata zamislivog ljudskoj mašti, pročitala sam zbirku kratke proze zagrebačke autorice Aide Bagić pod naslovom „Znam li ja gdje živim“, koja je objavljena u studenom 2012. godine u izdanju Naklade Zoro. Pogovor je napisao Davor Šišović.
Autorica, koju sam srela nekoliko puta tijekom godina (zbog čega je se ne usudim nazvati niti poznanicom, iako je izrazito cijenim), poznata je po svom aktivističkom radu na mnogim frontama, ali i kao autorica zbirke pjesama „Ako se zovem Sylvia“, koja je objavljena 2007. godine u nakladi izdavačke kuće Aora. Ono što još znam o Aidi jest da živi na mnogim relacijama, između ostalog je jedno vrijeme živjela i na putanji između Zagreba i Beograda, a sve ostalo možete saznati i u bilješci o piscu na kraju zbirke.
Zajednička tema zbirke jest u prvom redu nježnost. Ona, doduše, u početnim pričama progovara i o tjesnoći i dodirivanju naših međusobnih svakodnevnih urbanih života u balkanskim velegradovima (nisu li (svi) isti?), ali u pričama je prisutna i njezina neprestana angažiranost za prava manjina – žena, homoseksualaca, siromašnih i nevidljivih, ili samo bezrazložno omraženih (jednom sam napisala nešto (o) Aidi, potaknuta iznenadnom spoznajom o tome koliko se moj život razlikuje od njezinog, baš zbog toga kao što je kao osoba i kao profesionalac zadržala nježnost i suosjećanje u sebi, pa se i danas kao i prije dvadeset ili trideset godina na jednak način može (z)g(r)anuti nad apsurdnog i nepravdom, kao da ih vidi prvi put... dok sam ja učila kako očvrsnuti dok ne ostane nimalo tankoćutnosti niti suosjećanja. Zanimljivo je to.)
Zbirka je kratka i čitljiva, a priče nisu dulje od tek nekoliko odlomaka. No o zbirci u cjelini, kao i o svakoj pojedinačnoj priči, dade se i razmišljati na dublji način, kroz više prizmi. I sam naslov zbirke čini se kao floskula, kao pitanje koje se postavlja na ulici: „Znate li vi uopće gdje živite?“ Ali jesmo li se doista upitali – znamo li gdje živimo i kakvu društvenu, emocionalnu i općeljudsku ostavinu prenosimo budućim generacijama? Za Aidu Bagić mogu staviti ruku u vatru da je o ovom pitanju, o ovoj retoričkoj floskuli itekako ozbiljno razmišljala i da misao o važnosti oplemenjivanja svoje okoline nije olako otpustila iz glave. Za sebe i za neke druge od nas – nisam tako sigurna.
Oznake: aida bagić, znam li ja gdje živim
srijeda, 20.08.2014.
Čeka li nas budućnost bez posla?
Pala je nezaposlenost, ushićeno javljaju prvoloptaški mediji. Na drugu loptu, pak, zaključuju kako to istovremeno ne znači i da je porasla zaposlenost. Konačno, kad se svima zaposlenima pribroje djeca, studenti, umirovljenici i oni koji rade u državnim službama, proizlazi da je zaposlenost već godinama u konstantnom padu.
No, boljemu se ne možemo nadati niti u budućnosti, kako proizlazi iz teksta na koji sam naišla na LinkedInu, u kojemu autor raspravlja o činjenici da sve većom automatizacijom i informatizacijom ljudski zaposlenici gube svaki smisao, jer ćemo kroz 10-15 godina računalima prepustiti sve manualne funkcije, poput prometa, vožnje automobilom, proizvodnje i usluga. Autor predmnijeva da će se obistiniti ona poznata izreka da će tvornice budućnosti zapošljavati jednog čovjeka i jednog psa. Čovjek će biti tamo da hrani psa, a pas će osiguravati da čovjek ne dira opremu. Njegov sugovornik u debati koju opisuje, ipak tvrdi da će poslovi budućnosti razviti industrije koje još niti ne naslućujemo, a u kojima će se zapošljavati ljudi koji sad gube radna mjesta. Međutim, autor ima crnje prognoze, jer sadašnja radna snaga ni na koji način neće biti kvalificirana za intelektualne usluge poput programiranja, administracije sustava i slično, a neće biti dovoljno vremena da ih se prekvalificira. Stoga autor predlaže skraćivanje radnog tjedna i zapošljavanje većeg broja radnika, a također pristaje i na to da u ekonomiji budućnosti neće svi morati raditi.
Međutim, ono što po mom mišljenju također izostaje iz prognoza autora i njegovog sugovornika, jest pitanje nerazvijenih i slabo razvijenih ekonomija, koje si ni na koji način neće moći priuštiti napredne tehnologije koje su predmet njihovih razmatranja. Ipak, razvijenih je zemalja daleko manje i njihovi problemi ne zabrinjavaju nas malene i slabo razvijene. Do razvoja tehnologije o kojima se priča, mi ćemo pričekati i trideset i pedeset godina.
We're Heading Into a Jobless Future No Matter What the Government Does
U međuvremenu, u Americi se uvelike raspravlja o radnim pravima koje su europski zakonodavci već odavno uveli u legislaturu. Naime, u Americi na razini državne zaštite nataliteta nema plaćenog porodiljnog dopusta, zbog čega u proteklim godinama, što je postalo osobito vidljivo u doba krize, polako, ali rapidno opada broj zaposlenih žena i žena koje žele sudjelovati u radnoj snazi. Savezna država California je prva uvela plaćeni porodiljni dopust, koji može trajati maksimalno 6 (da, dobro ste pročitali, šest) mjeseci. Trudnička prava bila su prepuštena na uređenje pojedinačnim kompanijama, pa je tako Google, u kojemu je navodno bajno raditi, vrlo nedavno produljio porodiljni dopust s tri mjeseca na pet mjeseci.
To, priznajte, baca novo svjetlo i na hrvatske radnike i radnice koji liju krokodilske suze nad socijalnim osjećajima ove države koja omogućava ne šest mjeseci, već godinu dana (za treće dijete i tri godine) porodiljnog dopusta za žene, da se ne spominje da se porodiljna naknada dodjeljuje i nezaposlenim ženama, što u Americi također nije slučaj. Ponekad se pitam kako se uopće više možemo žaliti.
Paid Leave Encourage Female Employees To Stay
A sada nešto za osobni razvoj: sedam znakova da ste postali prepametni za svoj posao – obožavam tekstove koje za LinkedIn piše Liz Ryan, jer su zanimljivi, iako ponešto dugački, i opremljeni su najdražim ilustracijama koje ste ikad vidjeli. Dakle, ako vam je dosadno, ako na poslu nemate ni od koga ništa više naučiti (ako u nikome ne vidite mentora, uzor ili zvijezdu vodilju), ako ne vidite mogućnosti za napredovanje, ako ljudi oko vas ne vide u čemu je problem, a vaši vam projekti ne predstavljaju izazov, možda je to znak da ste prepametni za posao koji obavljate.
Seven Signs You're Too Smart For Your Job
Oh, a sada nešto totalno zanimljivo: progutala sam ovaj članak jer govori o nečemu s čime se susrećem svaki dan u poslu, jer sam žensko, naime. Radi se o poduzetnicama-početnicama kojima su potencijalni investitori govorili svakojake gadosti iz razloga što su žene (jednoj od njih nisu vjerovali da može programirati, jer navodno programirati znaju samo 21-godišnjaci u duksericama), pa su im se nabacivali, govorili su im da ne ulažu u žene jer žene ne znaju (linearno) misliti i slično.
Ono što je meni uhvatilo oko jest konstatacija jedne od sugovornica u tekstu, koja kaže da ženama nije moguće jednostavno reći „Idemo na pivo“ muškarcima (u hrvatskom slučaju: „Idemo na janjetinu!“), pa je činjenica da će muškarci zauvijek biti povezani svojim krkanskim načinima u svojim krkanskim krugovima u koje žene u poslu nikad neće imati pristupa. Sve to ohrabruje da žene osnuju svoje, ženske klubove u koje neće pripuštati muškarce, zar ne? Čak su i neki muškarci koji se spominju u tekstu na takve poteze ohrabrivali žene.
U svakom slučaju, to je jedna od stvari koje me najviše bole u poslu – da ću koliko god radila i koliko se god trudila, uvijek ostati „djevojka“, „mala“, iracionalna žena koja udara glavom u stakleni strop.
This Is What Tech's Ugly Gender Problem Really Looks Like
Oznake: nezaposlenost, žene, porodiljni dopust, otkaz
ponedjeljak, 18.08.2014.
George R. R. Martin: "Gozba vrana"
Prema odugovlačenju s objavljivanjem novog posta koji se tiče pojedinačnog naslova koji sam čitala, mogli ste zaključiti da čitam nešto doista obimno. I doista, neki dan sam završila s čitanjem „Gozbe vrana“, četvrtog dijela serijala Pjesme Leda i Vatre, pisca fantasy bestsellera, Georgea R. R. Martina.
Ovaj je nastavak značajan iz razloga što je u njemu autor, zbog obimnosti materije i činjenice da se doista toliki broj likova i događaja nije mogao uvrstiti u jednu knjigu, odlučio literarnu građu podijeliti ne na način da u jednom dijelu prekine pripovijedanje, već je „Gozbu vrana“ posvetio događajima u Kraljevu grudobranu i oko njega, te likovima koji se u tom trenutku u priči nalaze tamo, dok je preostale likove odlučio „preseliti“ u sljedeći, peti nastavak koji je naslovljen kao „Ples zmajeva“ (i bez obzira na podjelu, radi se o knjizi koja broji više od sedamstotinjak stranica i čini se da je najobimniji dio serijala).
Tako sam u „Gozbi vrana“ čitala poglavlja iz perspektive Cersei Lannister, kraljice regentice čiji maloljetni sin Tommen vlada u Sedam kraljevina, čije je glavinjanje kroz igre prijestolja opasno dovelo u pitanje sigurnost kraljevog trona; zatim, iz perspektive njezina brata blizanca Jaimea Lannistera, koji se nakon povratka u Kraljev Grudobran navikava na život invalida, samo da bi preuzeo novi vojnički zadatak koji je pred njega stavila njegova sestra; Brienne Ljepojka je u međuvremenu od Jaimea Lannistera prihvatila misiju koja obuhvaća pronalazak nestale Sanse Stark, ali se zajedno s Podrickom Payneom, bivšim štitonošom Tyriona Lannistera, Vražićka, otiskuje u posve nepoznati smjer; Arya Stark je prešla more i nastanila se u Braavosu, a tamo zatječemo i Samwella Tarlya, kukavicu iz Noćne straže, u misiji koju mu je povjerio novi zapovjednik Jon Snow, jednoj od najtežih kojih se Samwell dosad prihvatio. Konačno, nekoliko poglavlja posvećeno je i Sansi Stark i događajima u Dolini, ali tek uzgredno.
Dakle, ne saznajemo ništa o Tyrionu Lannisteru, niti čitamo poglavlja iz njegove perspektive, kao niti poglavlja Jona Snowa. O svemu tome bit će više riječi u „Plesu zmajeva“, kojega sam nastavila čitati čim sam završila posljednju stranicu „Gozbe vrana“. „Ples zmajeva“ govori o drugim likovima i drugim događajima, ali u istom vremenskom razdoblju, ali s obzirom da „Ples zmajeva“ pokriva dulje vremensko razdoblje, posljednji događaji u toj knjizi ticat će se svih likova i ponovno će fabula činiti jedinstvenu cjelinu.
Što se tiče cjelokupnog dojma, moram reći da mi je druga knjiga bila prilično dosadna, ali smatram je potrebnom jer je postavila temelje za događaje koji će se dogoditi u trećoj knjizi. Isto osjećam i prema netom pročitanoj četvrtoj knjizi, „Gozbi vrana“ – zacijelo je neophodna kako bi se objasnili događaji koji će uslijediti do kraja serijala (iako šesta i sedma knjiga nisu niti na vidiku), ali sama po sebi je bila prilično iscrpljujuća i jaukala sam cijelo vrijeme dok sam je čitala (ipak, vrijeme godišnjeg odmora najpogodnije je vrijeme za ovako opsežno čitanje, pa se žurim s dovršetkom objavljenog dijela serijala prije nego što posve izgubim volju nakon što se vratim na posao).
Zanimljivo je i to da je Martin „Gozbu vrana“ pisao punih pet godina te je objavljena 2005. godine, a šest godina nakon toga objavljen je „Ples zmajeva“, tako da šestu i sedmu knjigu, unatoč pritisku i interesu publike, vjerojatno ne moramo očekivati prije 2016. godine. Pravo životno djelo za fantasy-pisca, zar ne?
Oznake: george r. r. martin, gozba vrana
petak, 15.08.2014.
Zabava za cijelu obitelj
Danas donosim nekoliko linkova: ekonomske teme, nešto za neuke po pitanju informacijskih tehnologija, te 100 najboljih romana svih vremena koje morate pročitati ako znate što je dobro za vas.
U prvom redu, donosim zabavan tekst naslovljen kao „Iskrena poruka od vašeg informatičara“ – informatičari koji vam stoje na raspolaganju na vašim radnim mjestima prozreli su vaše laži, i više od toga: žele da im ih prestanete govoriti. Dakle, monitor vam vjerojatno nije samo ispao sa stola i odsklizao se u zid, činjenica da vam je računalo infestirano pornografijom vjerojatno se nije dogodila nakon masovne zaraze računalnim virusima, a ne bi bilo naodmet niti da zapamtite da to nisu vaša računala, zato ne skidajte sadržaje koji nisu kompatibilni s kompanijinim aplikacijama, ne koristite računala za privatnu zabavu, i molim vas – nemojte izabrati lozinku koju ćete se sramiti reći vašem informatičaru.
An Honest Message From Your IT Guy
Nadalje, danas sve i da niste informatički nadareni, možete imati svoju web-stranicu, odnosno, možete voditi posao koji je između ostalog, opremljen i web-stranicom. Stranicu vam može napraviti (ali bolje da to ne čini, sudeći prema tekstu u nastavku) susjedov sin, komunalni redar, ili netko treći, ali vaše web-stranice čine vam medvjeđu uslugu ako vas, umjesto u dobrom i informativnom, predstavljaju u lošem svjetlu. Evo što autor na LinkedInu, Mario Pintar, kaže o tome.
Što vaše web-stranice govore o vama?
A sada, za knjigoljupce koji se vole samotestirati: koliko ste od sto najboljih romana svih vremena i sami pročitali? (ja sam pukih dvadesetak, a čitam onoliko sati koliko se može zagurati u jedan zaposlen dan, pa se i ponovno pitam je li smisao ovakvih lista da čovjek padne u očaj, ili što?)
One Hundred Greatest Novels Of All Time
Oznake: informatičari, web-stranice, romani
srijeda, 13.08.2014.
Desiderata
Go placidly amid the noise and haste, and remember what peace there may be in silence. As far as possible without surrender be on good terms with all persons.
Speak your truth quietly and clearly; and listen to others, even the dull and the ignorant; they too have their story.
Avoid loud and aggressive persons, they are vexations to the spirit. If you compare yourself with others, you may become vain and bitter; for always there will be greater and lesser persons than yourself.
Enjoy your achievements as well as your plans. Keep interested in your own career, however humble; it is a real possession in the changing fortunes of time.
Exercise caution in your business affairs; for the world is full of trickery. But let this not blind you to what virtue there is; many persons strive for high ideals; and everywhere life is full of heroism.
Be yourself. Especially, do not feign affection. Neither be cynical about love; for in the face of all aridity and disenchantment it is as perennial as the grass.
Take kindly the counsel of the years, gracefully surrendering the things of youth.
Nurture strength of spirit to shield you in sudden misfortune. But do not distress yourself with dark imaginings. Many fears are born of fatigue and loneliness.
Beyond a wholesome discipline, be gentle with yourself. You are a child of the universe, no less than the trees and the stars; you have a right to be here. And whether or not it is clear to you, no doubt the universe is unfolding as it should.
Therefore be at peace with God, whatever you conceive Him to be, and whatever your labors and aspirations, in the noisy confusion of life keep peace with your soul. With all its sham, drudgery, and broken dreams, it is still a beautiful world. Be cheerful. Strive to be happy.
Na ovu pjesmu sam naletjela nedavno na internetu, a kako je notorna činjenica da volim sve što je namjerno poučno i savjetodavno, zadržala sam primjerak u nadi da će mi pjesma sama reći što da učinim s njom (opet hint na „Sunscreen“ Baza Luhrmanna).
Radi se o djelu za koje se dugo pogrešno smatralo da je nađeno među tekstovima Crkve Svetog Paula u Baltimoreu, i da potječe iz 1692. godine. Ustvari, radi se o pjesmi koja je objavljena u kompilaciji zavjetnih tekstova te crkve koju je uredio svećenik Frederick Kates. Autorstvo pjesme pripada Maxu Ehrmannu, odvjetniku i piscu iz Terre Haute, Indiana, a pjesma je zapravo objavljena 1927. godine. Novu slavu je pjesma doživjela 1971. i 1972. godine, kad je snimljena u nizu govorenih i pjevanih tekstova (između ostalog, slušala sam kako tu pjesmu čitaju Leonard Nimoy iz „Zvjezdanih staza“, kao i Richard Burton). Autorska prava Maxa Ehrmanna (i njegove supruge, koja ih je obnovila 1954. godine) i danas se često krše pa se ovaj tekst nerijetko može naći na čestitkama.
(ako se sjećate, i ranije sam govorila o jednoj pjesmi čije je autorstvo nepoznato ili se vremenom informacija o autoru izgubila, radi se o „Do Not Stand on My Grave and Weep“ autorice Mary Elizabeth Frye.)
Kako sam svjesna da dio blogosfere ne govori engleski jezik i kako su svi prijevodi na koje sam naišla bili manjkavi i očigledno kopipejstani s Google Translatea (na srpski), upustila sam se u prevođenje ove pjesme. Mislim da sam u konačnici smisao dobro pogodila, iako bi veća pjesnička duša zacijelo našla i bolje, poetičnije izraze.
Pa evo:
Hodaj spokojno kroz buku i žurbu i zapamti kakav mir se može naći u tišini. Koliko je god moguće bez popuštanja, budi u dobrim odnosima s drugima.
Izgovaraj svoju istinu tiho i jasno; i slušaj druge, čak i dosadne i glupe; oni također imaju svoju priču.
Izbjegavaj glasne i agresivne ljude, oni su izvor frustracije duha. Ako se uspoređuješ s drugima, samo možeš postati tašt ili ogorčen; jer će uvijek postojati bolje ili lošije osobe od tebe.
Uživaj u svojim postignućima, kao i u svojim planovima. Ostani zainteresiran za svoje zvanje, koliko god skromno; to je istinsko bogatstvo u promjenjivim vremenima.
Primjenjuj oprez u svojim poslovima; jer svijet je pun prijevare. Ali ne dopusti da te to učini slijepim za vrline koje doista postoje; mnogi ljudi teže k visokim idealima i svagdje je život pun junaštva.
Budi svoj. Osobito, ne glumi naklonost. Niti budi ciničan oko ljubavi; jer čak i suočena s dosadom i razočaranjem, ona je trajna poput trave.
Prihvati s naklonošću mudrost godina, graciozno napuštajući mladost.
Njeguj snagu duha da te zaštiti od iznenadnih nesreća. Ali, ne zaokupljaj se uobraziljama. Mnogi se strahovi rađaju iz zamora i usamljenosti.
Iza potpune discipline, budi nježan prema sebi. Ti si dijete svemira, ništa manje nego drveće i zvijezde; i imaš pravo biti ovdje. I bilo da ti je to vidljivo ili ne, nema sumnje da se svemir odvija upravo onako kako bi trebao.
Zato, budi u miru s Bogom, kakvim ga god zamišljaš, i kakvi god da su tvoji napori i težnje; u bučnom kaosu života budi u miru sa svojom dušom. Sa svim svojim varkama, teškim radom i uništenim snovima, još uvijek je to prekrasan svijet. Budi radostan. Teži ka sreći.
Oznake: desiderata, max ehrmann, prijevod
petak, 08.08.2014.
John Grisham: "Komora"
Niz lagane ljetne literature nastavljam još jednim Grishamovim romanom koji ranije nisam čitala: „Komora“ se, iznenađujuće, u mom internom čitateljskom svijetu lako nastavila na „Doba ubijanja“, roman koji sam čitala neposredno prije njega, čak mi je bilo i smiješno kako su se motivi lijepo nastavili jedni na druge – Ku Klux Klan, prosvjedi, međusobni sukobi između crnačke zajednice i klanovaca...
Međutim, u „Komori“ (naslov se, dakako, odnosi na plinsku komoru koja se u saveznoj državi Mississippi koristi za izvršenje smrtnih kazni), Sam Cayhall, ubojica za Klan, nalazi se pred izvršenjem smrtne kazne za postavljanje bombi i posljedično ubojstvo dvojice petogodišnjih sinova blizanaca židovskog odvjetnika Marvina Kramera u Greenvilleu; dakle, ne radi se o sudskom, pravničkom romanu (iako i o tome ima riječi), već se radi o opraštanju od obitelji i pripremi za smrt jednog ostarjelog rasista. U pomoć mu dolazi unuk Adam Hall, čiji se otac Eddie odrekao svog oca, Adamovog djeda, s čijim se životnim vrijednostima nije mogao pomiriti, pa Adam tek nakon očeva samoubojstva saznaje za otuđenu obitelj od koje je Eddie pobjegao. Adam je u međuvremenu postao odvjetnik, zaposlio se kod odvjetničkog društva Kravitz&Bane koje je dugo godina pro bono zastupalo Sama Cayhalla u odgađanju izvršenja smrtne kazne.
Kad sve odgode isteknu i kad se datum izvršenja smrtne kazne konačno odredi, Adam predlaže svojim nadređenima da preuzme na sebe vođenje posljednje očajničke borbe protiv sudbine koja čeka njegovog djeda.
Dakle, iako se radi o pravnoj borbi za odgodu izvršenja smrtne kazne, koja još postoji u nekim saveznim državama SAD-a (racionalizacija biblijskog načela „oko za oko“, koje je kod izvršenja kaznenih sankcija u većini drugih država posve napušteno, posebno je zanimljiva), fokus ovoga romana je na prikazivanju obiteljskih odnosa i njihovom narušavanju neumoljivim prakticiranjem rasističke i ksenofobne ideologije – Sam Cayhall istovremeno je tiranin, ali i žrtva koja je ostala bez svoje cjelokupne obitelji: sin i kćer su se posve izolirali od njega, a unuci čak niti ne znaju za njega jer su ih roditelji nastojali zaštititi od nasrtaja medija i interesa javnosti. Istovremeno, Grisham pomno opisuje i interes sudionika uključenih u izvršenje smrtne kazne – nadzornika, ovlaštenog tužitelja, zatvorskih čuvara, pa čak i guvernera – pa čak i perfidno uživanje u ozračju posebnih okolnosti i spektakla kakvo okružuje izvršenje najteže od svih kaznenih sankcija.
Konačno, tu je i pitanje kajanja, koje kod Sama Cayhalla, barem na početku romana, čitatelj uopće ne može uočiti, jer se radi o postupanju u posvemašnjem skladu s vrijednostima koje je Sam usvojio od svojih predaka, koji su također bili odani pripadnici Klana. No hoće li se to promijeniti kako se datum smrti približava?
Roman je zanimljiv, ali je na mahove prilično razvučen i pravo je pitanje je li Grisham u cijelosti uspio izgraditi napetost prema kraju romana kako je to zacijelo planirao (dopuštam mogućnost da mi je mozak odlaskom na godišnji odmor otkazao poslušnost i trenutno se nalazi na paši), ali sam bez većih teškoća došla do posljednje stranice, tako da vjerujem da bilo koji čitatelj koji raspolaže s više pozornosti i koncentracije neće imati nikakve zamjerke na čitljivost ili zanimljivost „Komore“.
Oznake: john grisham, komorač, smrtna kazna
srijeda, 06.08.2014.
John Grisham: „Doba ubijanja“
Kako sam već i prognozirala u ranijim postovima na ovom blogu, svom sam se svojom snagom i koncentracijom bacila na čitanje Grishamovih romana (mislim da za ovo ljeto nisam mogla bolje izabrati, s obzirom da se radi o relativno laganoj literaturi, ali koja je usko vezana uz moj dnevni posao, tako da je zapravo pravo pitanje kako jedan pravnik koji drži do sebe nije već i ranije pročitao sve što se od ovog pisca može pročitati?!? To pitanje zasad ostavljam neodgovorenim).
„Doba ubijanja“ je prvi roman Johna Grishama, napisao ga je dok je još bio odvjetnik, i tada, kad je započinjao ovu knjigu, jedini mu je cilj bio – dovršiti je (kao što i sam kaže u autorovoj bilješci na početku izdanja koje sam imala u rukama, jer je bio poznat po započinjanju projekata koje nikada nije okončao). Knjigu je počeo pisati u jesen 1984. godine, a završio ju je tek tri godine poslije, pišući po sat, sat i pol vremena dnevno. Tada je pronašao agenta, bacio se na pisanje „Tvrtke“, a tek godinu dana kasnije, odnosno 1988. godine, našao je izdavača za „Doba ubijanja“. No, roman nije požnjeo uspjeh o kakvom se priča kod prvijenaca, već je tek njegov drugi roman, „Tvrtka“, koji je objavljen 1991. godine, ustoličio Grishama kao pisca bestsellera, a na krilima njegove popularnosti, i „Doba ubijanja“ se počeo više čitati i pobudio je interes kod čitatelja.
Evo što sam autor kaže o svom pristupu pisanju svog prvog romana i autobiografskom elementu u njemu:
O čemu se radi? (za one koji nisu vidjeli film sa Matthewom McConaughyem, Samuelom L. Jacksonom i Sandrom Bullock u glavnim ulogama) Dvojica rednecka, poznatih kriminalaca i narkomana uhvate desetogodišnju crnu djevojčicu, brutalno je siluju i bace u jarak, očajni otac Carl Lee Hailey odlučuje uzeti pravdu u svoje ruke. Jake Brigance pojavljuje se kao branitelj u procesu koji zbog još uvijek postojeće rasne netrpeljivosti na američkom Jugu budi interes javnosti, s jedne strane crnačkih religijskih i društvenih zajednica, a s druge strane pripadnika tajnog rasističkog udruženja, notornog Ku Klux Klana. Autor je minucioznim pripovijedanjem uspio dočarati rastuću napetost u inače segregiranom gradiću Clantonu i time dao prilično točan prikaz događanja i društvenog stanja na američkom Jugu osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Ono čemu sam ja čitajući posvetila posebnu pozornost jest kazneni proces i koliko je ustvari drugačiji od našeg: kod nas, organi državne vlasti odlučuju o poduzimanju kaznenog progona i oni ga moraju poduzeti ukoliko postoji osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti. U američkom pravosudnom sustavu, porota, sastavljena od laika, odlučuje čak i o tom aspektu: čak i ako je djelo počinjeno, dvanaest laika će reći hoće li optužnica protiv počinitelja biti podignuta ili neće. Nadalje, prava je mala znanstvena grana izbor pravih porotnika, pa obje strane u postupku mogu imati posebne savjetnike, doktore za porotu koji uzimaju bogat honorar kako bi ocijenili koji profil ljudi će donijeti povoljniju presudu za okrivljenika. Isto tako, porota se prilikom vijećanja ne rukovodi zakonom (jer, formalno govoreći, u anglosaksonskom pravnom sustavu, porota, a ne parlament, je ona koja stvara i nameće pravo među strankama), već samostalno odlučuje o činjeničnim i pravnim pitanjima, tako da se američki kaznenopravni sustav ustvari oslanja na pravičnost, onako kako je tumače obični, prosječni članovi društva, a ne suci ili drugi pravosudni dužnosnici (u tom smislu, mi mislimo da je naše pravosuđe pravno nesigurno i nemamo povjerenja u njega, ali što bismo rekli da nam se učestalo počne događati da dvije različite porote, sastavljene od ljudi različitih karaktera i životnih priča, u činjenično posve identičnim slučajevima donesu za jednog okrivljenika osuđujuću, a za drugog oslobađajuću presudu? Konačno, kako saznajem i iz „Doba ubijanja“, i porotnici su samo ljudi, pa su i porotnici skloni uzeti novac kako bi utjecali na ishod postupka...)
Da se razumijemo, pravo je prilično suhoparno, ali svi, pa čak i laici, vole razgovarati o njemu jer se posredno ili neposredno dotiče svačijeg svakodnevnog života. Unatoč tome, pravo je zadovoljstvo čitati roman koji suhoparne pravne tekstove pretače u zabavno, pitko štivo koje se jednako čita na plaži kao i za podlogu prije ozbiljne pravničke diskusije.
Oznake: john grisham, doba ubijanja, SANDRA BULLOCK, matthew mcconaughy, samuel l. jackson
