Pala je nezaposlenost, ushićeno javljaju prvoloptaški mediji. Na drugu loptu, pak, zaključuju kako to istovremeno ne znači i da je porasla zaposlenost. Konačno, kad se svima zaposlenima pribroje djeca, studenti, umirovljenici i oni koji rade u državnim službama, proizlazi da je zaposlenost već godinama u konstantnom padu.
No, boljemu se ne možemo nadati niti u budućnosti, kako proizlazi iz teksta na koji sam naišla na LinkedInu, u kojemu autor raspravlja o činjenici da sve većom automatizacijom i informatizacijom ljudski zaposlenici gube svaki smisao, jer ćemo kroz 10-15 godina računalima prepustiti sve manualne funkcije, poput prometa, vožnje automobilom, proizvodnje i usluga. Autor predmnijeva da će se obistiniti ona poznata izreka da će tvornice budućnosti zapošljavati jednog čovjeka i jednog psa. Čovjek će biti tamo da hrani psa, a pas će osiguravati da čovjek ne dira opremu. Njegov sugovornik u debati koju opisuje, ipak tvrdi da će poslovi budućnosti razviti industrije koje još niti ne naslućujemo, a u kojima će se zapošljavati ljudi koji sad gube radna mjesta. Međutim, autor ima crnje prognoze, jer sadašnja radna snaga ni na koji način neće biti kvalificirana za intelektualne usluge poput programiranja, administracije sustava i slično, a neće biti dovoljno vremena da ih se prekvalificira. Stoga autor predlaže skraćivanje radnog tjedna i zapošljavanje većeg broja radnika, a također pristaje i na to da u ekonomiji budućnosti neće svi morati raditi.
Međutim, ono što po mom mišljenju također izostaje iz prognoza autora i njegovog sugovornika, jest pitanje nerazvijenih i slabo razvijenih ekonomija, koje si ni na koji način neće moći priuštiti napredne tehnologije koje su predmet njihovih razmatranja. Ipak, razvijenih je zemalja daleko manje i njihovi problemi ne zabrinjavaju nas malene i slabo razvijene. Do razvoja tehnologije o kojima se priča, mi ćemo pričekati i trideset i pedeset godina.
We're Heading Into a Jobless Future No Matter What the Government Does
U međuvremenu, u Americi se uvelike raspravlja o radnim pravima koje su europski zakonodavci već odavno uveli u legislaturu. Naime, u Americi na razini državne zaštite nataliteta nema plaćenog porodiljnog dopusta, zbog čega u proteklim godinama, što je postalo osobito vidljivo u doba krize, polako, ali rapidno opada broj zaposlenih žena i žena koje žele sudjelovati u radnoj snazi. Savezna država California je prva uvela plaćeni porodiljni dopust, koji može trajati maksimalno 6 (da, dobro ste pročitali, šest) mjeseci. Trudnička prava bila su prepuštena na uređenje pojedinačnim kompanijama, pa je tako Google, u kojemu je navodno bajno raditi, vrlo nedavno produljio porodiljni dopust s tri mjeseca na pet mjeseci.
To, priznajte, baca novo svjetlo i na hrvatske radnike i radnice koji liju krokodilske suze nad socijalnim osjećajima ove države koja omogućava ne šest mjeseci, već godinu dana (za treće dijete i tri godine) porodiljnog dopusta za žene, da se ne spominje da se porodiljna naknada dodjeljuje i nezaposlenim ženama, što u Americi također nije slučaj. Ponekad se pitam kako se uopće više možemo žaliti.
Paid Leave Encourage Female Employees To Stay
A sada nešto za osobni razvoj: sedam znakova da ste postali prepametni za svoj posao – obožavam tekstove koje za LinkedIn piše Liz Ryan, jer su zanimljivi, iako ponešto dugački, i opremljeni su najdražim ilustracijama koje ste ikad vidjeli. Dakle, ako vam je dosadno, ako na poslu nemate ni od koga ništa više naučiti (ako u nikome ne vidite mentora, uzor ili zvijezdu vodilju), ako ne vidite mogućnosti za napredovanje, ako ljudi oko vas ne vide u čemu je problem, a vaši vam projekti ne predstavljaju izazov, možda je to znak da ste prepametni za posao koji obavljate.
Seven Signs You're Too Smart For Your Job
Oh, a sada nešto totalno zanimljivo: progutala sam ovaj članak jer govori o nečemu s čime se susrećem svaki dan u poslu, jer sam žensko, naime. Radi se o poduzetnicama-početnicama kojima su potencijalni investitori govorili svakojake gadosti iz razloga što su žene (jednoj od njih nisu vjerovali da može programirati, jer navodno programirati znaju samo 21-godišnjaci u duksericama), pa su im se nabacivali, govorili su im da ne ulažu u žene jer žene ne znaju (linearno) misliti i slično.
Ono što je meni uhvatilo oko jest konstatacija jedne od sugovornica u tekstu, koja kaže da ženama nije moguće jednostavno reći „Idemo na pivo“ muškarcima (u hrvatskom slučaju: „Idemo na janjetinu!“), pa je činjenica da će muškarci zauvijek biti povezani svojim krkanskim načinima u svojim krkanskim krugovima u koje žene u poslu nikad neće imati pristupa. Sve to ohrabruje da žene osnuju svoje, ženske klubove u koje neće pripuštati muškarce, zar ne? Čak su i neki muškarci koji se spominju u tekstu na takve poteze ohrabrivali žene.
U svakom slučaju, to je jedna od stvari koje me najviše bole u poslu – da ću koliko god radila i koliko se god trudila, uvijek ostati „djevojka“, „mala“, iracionalna žena koja udara glavom u stakleni strop.
This Is What Tech's Ugly Gender Problem Really Looks Like
Post je objavljen 20.08.2014. u 18:28 sati.