Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 18.08.2014.
George R. R. Martin: "Gozba vrana"
Prema odugovlačenju s objavljivanjem novog posta koji se tiče pojedinačnog naslova koji sam čitala, mogli ste zaključiti da čitam nešto doista obimno. I doista, neki dan sam završila s čitanjem „Gozbe vrana“, četvrtog dijela serijala Pjesme Leda i Vatre, pisca fantasy bestsellera, Georgea R. R. Martina.
Ovaj je nastavak značajan iz razloga što je u njemu autor, zbog obimnosti materije i činjenice da se doista toliki broj likova i događaja nije mogao uvrstiti u jednu knjigu, odlučio literarnu građu podijeliti ne na način da u jednom dijelu prekine pripovijedanje, već je „Gozbu vrana“ posvetio događajima u Kraljevu grudobranu i oko njega, te likovima koji se u tom trenutku u priči nalaze tamo, dok je preostale likove odlučio „preseliti“ u sljedeći, peti nastavak koji je naslovljen kao „Ples zmajeva“ (i bez obzira na podjelu, radi se o knjizi koja broji više od sedamstotinjak stranica i čini se da je najobimniji dio serijala).
Tako sam u „Gozbi vrana“ čitala poglavlja iz perspektive Cersei Lannister, kraljice regentice čiji maloljetni sin Tommen vlada u Sedam kraljevina, čije je glavinjanje kroz igre prijestolja opasno dovelo u pitanje sigurnost kraljevog trona; zatim, iz perspektive njezina brata blizanca Jaimea Lannistera, koji se nakon povratka u Kraljev Grudobran navikava na život invalida, samo da bi preuzeo novi vojnički zadatak koji je pred njega stavila njegova sestra; Brienne Ljepojka je u međuvremenu od Jaimea Lannistera prihvatila misiju koja obuhvaća pronalazak nestale Sanse Stark, ali se zajedno s Podrickom Payneom, bivšim štitonošom Tyriona Lannistera, Vražićka, otiskuje u posve nepoznati smjer; Arya Stark je prešla more i nastanila se u Braavosu, a tamo zatječemo i Samwella Tarlya, kukavicu iz Noćne straže, u misiji koju mu je povjerio novi zapovjednik Jon Snow, jednoj od najtežih kojih se Samwell dosad prihvatio. Konačno, nekoliko poglavlja posvećeno je i Sansi Stark i događajima u Dolini, ali tek uzgredno.
Dakle, ne saznajemo ništa o Tyrionu Lannisteru, niti čitamo poglavlja iz njegove perspektive, kao niti poglavlja Jona Snowa. O svemu tome bit će više riječi u „Plesu zmajeva“, kojega sam nastavila čitati čim sam završila posljednju stranicu „Gozbe vrana“. „Ples zmajeva“ govori o drugim likovima i drugim događajima, ali u istom vremenskom razdoblju, ali s obzirom da „Ples zmajeva“ pokriva dulje vremensko razdoblje, posljednji događaji u toj knjizi ticat će se svih likova i ponovno će fabula činiti jedinstvenu cjelinu.
Što se tiče cjelokupnog dojma, moram reći da mi je druga knjiga bila prilično dosadna, ali smatram je potrebnom jer je postavila temelje za događaje koji će se dogoditi u trećoj knjizi. Isto osjećam i prema netom pročitanoj četvrtoj knjizi, „Gozbi vrana“ – zacijelo je neophodna kako bi se objasnili događaji koji će uslijediti do kraja serijala (iako šesta i sedma knjiga nisu niti na vidiku), ali sama po sebi je bila prilično iscrpljujuća i jaukala sam cijelo vrijeme dok sam je čitala (ipak, vrijeme godišnjeg odmora najpogodnije je vrijeme za ovako opsežno čitanje, pa se žurim s dovršetkom objavljenog dijela serijala prije nego što posve izgubim volju nakon što se vratim na posao).
Zanimljivo je i to da je Martin „Gozbu vrana“ pisao punih pet godina te je objavljena 2005. godine, a šest godina nakon toga objavljen je „Ples zmajeva“, tako da šestu i sedmu knjigu, unatoč pritisku i interesu publike, vjerojatno ne moramo očekivati prije 2016. godine. Pravo životno djelo za fantasy-pisca, zar ne?
Oznake: george r. r. martin, gozba vrana
