U kratkom predahu od čitanja najduljeg fantasy-pothvata zamislivog ljudskoj mašti, pročitala sam zbirku kratke proze zagrebačke autorice Aide Bagić pod naslovom „Znam li ja gdje živim“, koja je objavljena u studenom 2012. godine u izdanju Naklade Zoro. Pogovor je napisao Davor Šišović.
Autorica, koju sam srela nekoliko puta tijekom godina (zbog čega je se ne usudim nazvati niti poznanicom, iako je izrazito cijenim), poznata je po svom aktivističkom radu na mnogim frontama, ali i kao autorica zbirke pjesama „Ako se zovem Sylvia“, koja je objavljena 2007. godine u nakladi izdavačke kuće Aora. Ono što još znam o Aidi jest da živi na mnogim relacijama, između ostalog je jedno vrijeme živjela i na putanji između Zagreba i Beograda, a sve ostalo možete saznati i u bilješci o piscu na kraju zbirke.
Zajednička tema zbirke jest u prvom redu nježnost. Ona, doduše, u početnim pričama progovara i o tjesnoći i dodirivanju naših međusobnih svakodnevnih urbanih života u balkanskim velegradovima (nisu li (svi) isti?), ali u pričama je prisutna i njezina neprestana angažiranost za prava manjina – žena, homoseksualaca, siromašnih i nevidljivih, ili samo bezrazložno omraženih (jednom sam napisala nešto (o) Aidi, potaknuta iznenadnom spoznajom o tome koliko se moj život razlikuje od njezinog, baš zbog toga kao što je kao osoba i kao profesionalac zadržala nježnost i suosjećanje u sebi, pa se i danas kao i prije dvadeset ili trideset godina na jednak način može (z)g(r)anuti nad apsurdnog i nepravdom, kao da ih vidi prvi put... dok sam ja učila kako očvrsnuti dok ne ostane nimalo tankoćutnosti niti suosjećanja. Zanimljivo je to.)
Zbirka je kratka i čitljiva, a priče nisu dulje od tek nekoliko odlomaka. No o zbirci u cjelini, kao i o svakoj pojedinačnoj priči, dade se i razmišljati na dublji način, kroz više prizmi. I sam naslov zbirke čini se kao floskula, kao pitanje koje se postavlja na ulici: „Znate li vi uopće gdje živite?“ Ali jesmo li se doista upitali – znamo li gdje živimo i kakvu društvenu, emocionalnu i općeljudsku ostavinu prenosimo budućim generacijama? Za Aidu Bagić mogu staviti ruku u vatru da je o ovom pitanju, o ovoj retoričkoj floskuli itekako ozbiljno razmišljala i da misao o važnosti oplemenjivanja svoje okoline nije olako otpustila iz glave. Za sebe i za neke druge od nas – nisam tako sigurna.
Post je objavljen 21.08.2014. u 21:23 sati.