Ponovno, prije nego što vas obavijestim o ishodima najvećeg čitateljskog pothvata koji sam poduzela u ovoj godini, pročitajte i nešto o humorističnom romanu skandinavskog pisca Jonasa Jonassona koji me prilično razveselio i koji sam pročitala u dahu.
O Jonasu Jonassonu znam samo to da je diplomirao strane jezike i dvadesetak godina radio u svijetu novinarstva, medijskih komunikacija i privatnog poduzetništva, te da je jednog lijepog dana prodao sve što ima pa se preselio u Švicarsku, gdje uz obale Luganskog jezera piše knjige i uživa u životu (ovo zvuči kao život iz snova iz moje trenutne perspektive).
Roman „Stogodišnjak koji se spustio kroz prozor i nestao“ je doživio fantastičan odaziv publike („izdavački fenomen desetljeća“, piše na koricama, koje su, usput budi rečeno, prekrasno opremljene), prvenstveno zahvaljujući tome što obiluje dragim, toplim humorom i glavnim junakom kojemu čitatelj već na prvim stranicama postane izrazito privržen, iako je očigledno da je Allan Karlsson jedan zločesti i svojeglavi stogodišnji djedica, koji na sam svoj stoti rođendan odlučuje iskoračiti kroz prozor svoje sobe Doma za starije i nemoćne u švedskom gradu Malmköpingu ravno u gredicu maćuhica, a zatim i na autobusni kolodvor. Kad Allan već na prvih dvadesetak stranica donese i niz drugih impulzivnih i moralno dvojbenih odluka, shvatite s kime imate posla, ali ostanete mu odani do zadnje stranice i bez obzira na to.
Događaji iz 2005. godine, kada se odvija radnja romana, ispresijecani su Allanovim prisjećanjima i pripovijedanjima o važnim događajima u njegovu životu kroz proteklih stotinu godina, od kojih ne smijemo zaboraviti izdvojiti da je, kao zaljubljenik u eksplozije i bombe, postao pirotehničar, upoznao generala Franca, prešao u SAD i tamo sudjelovao u projektu Manhattan, družio se s Harryem Trumanom, bio špijun, završio u gulagu, uspio sačiniti rakiju od kozjeg mlijeka dok je na devi prelazio Himalaju i još niz drugih dogodovština. A sve što kao posve apolitična osoba, kojoj je u životu jedino bilo stalo da ima postelju, dovoljno hrane, i koju kapljicu rakije prepečenice ili votke. U tom dijelu roman pomalo podsjeća na „Forresta Gumpa“ koji je na jednak način završio u pustinji i u svemiru.
U tijeku romana Allanu se pridružuju brojni likovi koji postaju oduševljeni njegovim stilom života i njegovom nepokolebljivom logikom, pa tako Allan uspijeva pridobiti za sebe jednog sitnog lopova i jednog šefa motorističke kriminalne skupine, jednu okorjelu usidjelicu i jednog umalo-liječnika/veterinara/povjesničara/itd., da ne spominjemo i jednog policijskog inspektora i jednog državnog tužitelja. Sve u svemu, i u poznim godinama je moguće sklapati prijateljstva, da ne spominjemo ljubav.
Pouka priče glasi: život je dug i brojne će nam se stvari nužno dogoditi tijekom njega. Ako slijedimo vlastite principe, pa čak i ako samo slijedimo događaje koji su nam zanimljivi, umjesto da s mukom obavljamo stvari koje su nam dosadne, ne možemo loše proći.
Post je objavljen 24.08.2014. u 17:46 sati.