Kako sam već i prognozirala u ranijim postovima na ovom blogu, svom sam se svojom snagom i koncentracijom bacila na čitanje Grishamovih romana (mislim da za ovo ljeto nisam mogla bolje izabrati, s obzirom da se radi o relativno laganoj literaturi, ali koja je usko vezana uz moj dnevni posao, tako da je zapravo pravo pitanje kako jedan pravnik koji drži do sebe nije već i ranije pročitao sve što se od ovog pisca može pročitati?!? To pitanje zasad ostavljam neodgovorenim).
„Doba ubijanja“ je prvi roman Johna Grishama, napisao ga je dok je još bio odvjetnik, i tada, kad je započinjao ovu knjigu, jedini mu je cilj bio – dovršiti je (kao što i sam kaže u autorovoj bilješci na početku izdanja koje sam imala u rukama, jer je bio poznat po započinjanju projekata koje nikada nije okončao). Knjigu je počeo pisati u jesen 1984. godine, a završio ju je tek tri godine poslije, pišući po sat, sat i pol vremena dnevno. Tada je pronašao agenta, bacio se na pisanje „Tvrtke“, a tek godinu dana kasnije, odnosno 1988. godine, našao je izdavača za „Doba ubijanja“. No, roman nije požnjeo uspjeh o kakvom se priča kod prvijenaca, već je tek njegov drugi roman, „Tvrtka“, koji je objavljen 1991. godine, ustoličio Grishama kao pisca bestsellera, a na krilima njegove popularnosti, i „Doba ubijanja“ se počeo više čitati i pobudio je interes kod čitatelja.
Evo što sam autor kaže o svom pristupu pisanju svog prvog romana i autobiografskom elementu u njemu:
„U ovoj knjizi ima dosta autobiografskog. Više se ne bavim pravom, ali to sam činio tijekom deset godina na način vrlo sličan Jakeu Briganceu. Predstavljao sam ljude, nikad banke, osiguravajuća društva ili velike korporacije. Bio sam privatni odvjetnik. Jake i ja smo istih godina. Igrao sam braniča u srednjoj školi, iako ne predobro. Veći dio onoga što on govori i čini je ono što bih ja rekao i učinio pod tim okolnostima. Obojica smo osjetili nepodnošljiv pritisak suđenja zbog ubojstva, nešto što sam pokušao uhvatiti u ovoj priči. Obojica smo gubili san zbog stranaka i povraćali u sudskim zahodima.“
O čemu se radi? (za one koji nisu vidjeli film sa Matthewom McConaughyem, Samuelom L. Jacksonom i Sandrom Bullock u glavnim ulogama) Dvojica rednecka, poznatih kriminalaca i narkomana uhvate desetogodišnju crnu djevojčicu, brutalno je siluju i bace u jarak, očajni otac Carl Lee Hailey odlučuje uzeti pravdu u svoje ruke. Jake Brigance pojavljuje se kao branitelj u procesu koji zbog još uvijek postojeće rasne netrpeljivosti na američkom Jugu budi interes javnosti, s jedne strane crnačkih religijskih i društvenih zajednica, a s druge strane pripadnika tajnog rasističkog udruženja, notornog Ku Klux Klana. Autor je minucioznim pripovijedanjem uspio dočarati rastuću napetost u inače segregiranom gradiću Clantonu i time dao prilično točan prikaz događanja i društvenog stanja na američkom Jugu osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Ono čemu sam ja čitajući posvetila posebnu pozornost jest kazneni proces i koliko je ustvari drugačiji od našeg: kod nas, organi državne vlasti odlučuju o poduzimanju kaznenog progona i oni ga moraju poduzeti ukoliko postoji osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti. U američkom pravosudnom sustavu, porota, sastavljena od laika, odlučuje čak i o tom aspektu: čak i ako je djelo počinjeno, dvanaest laika će reći hoće li optužnica protiv počinitelja biti podignuta ili neće. Nadalje, prava je mala znanstvena grana izbor pravih porotnika, pa obje strane u postupku mogu imati posebne savjetnike, doktore za porotu koji uzimaju bogat honorar kako bi ocijenili koji profil ljudi će donijeti povoljniju presudu za okrivljenika. Isto tako, porota se prilikom vijećanja ne rukovodi zakonom (jer, formalno govoreći, u anglosaksonskom pravnom sustavu, porota, a ne parlament, je ona koja stvara i nameće pravo među strankama), već samostalno odlučuje o činjeničnim i pravnim pitanjima, tako da se američki kaznenopravni sustav ustvari oslanja na pravičnost, onako kako je tumače obični, prosječni članovi društva, a ne suci ili drugi pravosudni dužnosnici (u tom smislu, mi mislimo da je naše pravosuđe pravno nesigurno i nemamo povjerenja u njega, ali što bismo rekli da nam se učestalo počne događati da dvije različite porote, sastavljene od ljudi različitih karaktera i životnih priča, u činjenično posve identičnim slučajevima donesu za jednog okrivljenika osuđujuću, a za drugog oslobađajuću presudu? Konačno, kako saznajem i iz „Doba ubijanja“, i porotnici su samo ljudi, pa su i porotnici skloni uzeti novac kako bi utjecali na ishod postupka...)
Da se razumijemo, pravo je prilično suhoparno, ali svi, pa čak i laici, vole razgovarati o njemu jer se posredno ili neposredno dotiče svačijeg svakodnevnog života. Unatoč tome, pravo je zadovoljstvo čitati roman koji suhoparne pravne tekstove pretače u zabavno, pitko štivo koje se jednako čita na plaži kao i za podlogu prije ozbiljne pravničke diskusije.