Niz lagane ljetne literature nastavljam još jednim Grishamovim romanom koji ranije nisam čitala: „Komora“ se, iznenađujuće, u mom internom čitateljskom svijetu lako nastavila na „Doba ubijanja“, roman koji sam čitala neposredno prije njega, čak mi je bilo i smiješno kako su se motivi lijepo nastavili jedni na druge – Ku Klux Klan, prosvjedi, međusobni sukobi između crnačke zajednice i klanovaca...
Međutim, u „Komori“ (naslov se, dakako, odnosi na plinsku komoru koja se u saveznoj državi Mississippi koristi za izvršenje smrtnih kazni), Sam Cayhall, ubojica za Klan, nalazi se pred izvršenjem smrtne kazne za postavljanje bombi i posljedično ubojstvo dvojice petogodišnjih sinova blizanaca židovskog odvjetnika Marvina Kramera u Greenvilleu; dakle, ne radi se o sudskom, pravničkom romanu (iako i o tome ima riječi), već se radi o opraštanju od obitelji i pripremi za smrt jednog ostarjelog rasista. U pomoć mu dolazi unuk Adam Hall, čiji se otac Eddie odrekao svog oca, Adamovog djeda, s čijim se životnim vrijednostima nije mogao pomiriti, pa Adam tek nakon očeva samoubojstva saznaje za otuđenu obitelj od koje je Eddie pobjegao. Adam je u međuvremenu postao odvjetnik, zaposlio se kod odvjetničkog društva Kravitz&Bane koje je dugo godina pro bono zastupalo Sama Cayhalla u odgađanju izvršenja smrtne kazne.
Kad sve odgode isteknu i kad se datum izvršenja smrtne kazne konačno odredi, Adam predlaže svojim nadređenima da preuzme na sebe vođenje posljednje očajničke borbe protiv sudbine koja čeka njegovog djeda.
Dakle, iako se radi o pravnoj borbi za odgodu izvršenja smrtne kazne, koja još postoji u nekim saveznim državama SAD-a (racionalizacija biblijskog načela „oko za oko“, koje je kod izvršenja kaznenih sankcija u većini drugih država posve napušteno, posebno je zanimljiva), fokus ovoga romana je na prikazivanju obiteljskih odnosa i njihovom narušavanju neumoljivim prakticiranjem rasističke i ksenofobne ideologije – Sam Cayhall istovremeno je tiranin, ali i žrtva koja je ostala bez svoje cjelokupne obitelji: sin i kćer su se posve izolirali od njega, a unuci čak niti ne znaju za njega jer su ih roditelji nastojali zaštititi od nasrtaja medija i interesa javnosti. Istovremeno, Grisham pomno opisuje i interes sudionika uključenih u izvršenje smrtne kazne – nadzornika, ovlaštenog tužitelja, zatvorskih čuvara, pa čak i guvernera – pa čak i perfidno uživanje u ozračju posebnih okolnosti i spektakla kakvo okružuje izvršenje najteže od svih kaznenih sankcija.
Konačno, tu je i pitanje kajanja, koje kod Sama Cayhalla, barem na početku romana, čitatelj uopće ne može uočiti, jer se radi o postupanju u posvemašnjem skladu s vrijednostima koje je Sam usvojio od svojih predaka, koji su također bili odani pripadnici Klana. No hoće li se to promijeniti kako se datum smrti približava?
Roman je zanimljiv, ali je na mahove prilično razvučen i pravo je pitanje je li Grisham u cijelosti uspio izgraditi napetost prema kraju romana kako je to zacijelo planirao (dopuštam mogućnost da mi je mozak odlaskom na godišnji odmor otkazao poslušnost i trenutno se nalazi na paši), ali sam bez većih teškoća došla do posljednje stranice, tako da vjerujem da bilo koji čitatelj koji raspolaže s više pozornosti i koncentracije neće imati nikakve zamjerke na čitljivost ili zanimljivost „Komore“.
Post je objavljen 08.08.2014. u 08:03 sati.