Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 31.03.2012.
S osjećajem za mjeru
četvrtak, 29.03.2012.
EKONOMIJA ČETVRTKOM: George Cooper: „Uzroci financijskih kriza“
S obzirom da je četvrtak na ovom blogu rezerviran kao dan za ekonomske i političke teme, vezano uz knjige koje sam čitala i čije sam prikaze radila za specijalizirani mjesečnik za poduzetnike koji je pod nazivom Slavonski Poduzetnik, a da je ta suradnja završila prilično neslavno (po moj planirani budžet), odlučila sam ih ponovno objaviti na ovaj način, radi vaše zabave, informacije i edukacije.
George Cooper, istaknuti engleski financijski stručnjak koji je ispekao zanat u najuglednijim svjetskim novčarskim institucijama, čitav se svoj radni vijek bavio istraživanjem financijskih tržišta i kroz svoj je rad dao velik doprinos unaprjeđenju bankarske prakse, ali i utjecao na povećanje razumijevanja financijskih zakonitosti na globalnom planu. Kao rezultat njegovih shvaćanja o financijskim krizama nastala je i knjiga «Uzroci financijskih kriza» koja je kod nas upravo izašla u izdanju Masmedie i prijevodu Zvonimira Baletića.
Među ekonomistima, ali i među običnim smrtnicima po pitanju razumijevanja ove specifične i trenutno bolne materije, već niz godina prevladava dojam kako su financijske krize sve oštrije i češće. I sami smo svjedoci kako se razdoblje blagostanja i razuzdanog kreditiranja smijenilo s razdobljem žustrog pritezanja financijskog remena. Uzroke tome Cooper traži u prevladavajućem shvaćanju tržišta ulaganja kapitala (s kojim izjednačava i tržište rada i zemlje) prema kojem je to tržište izjednačeno s tržištem dobara i usluga. Na tim tržištima kao osnovno načelo vlada model ravnoteže ponude i potražnje, koji s obzirom na tu vrstu tržišta jest stabilan, pravilan i učinkovit, ali to doista ne znači automatski da isto valja pretpostaviti i za tržišta rada, nekretnina i ulaganja kapitala, iako su u suprotno uvjereni čak i vrlo uvaženi svjetski ekonomisti. Kao suprotnu Hipotezi učinkovitog tržišta (čiji je idejni otac, među ostalima, i ekonomist Paul Samuelson), Cooper uvodi Hipotezu financijske nestabilnosti koju je razvio Hyman P. Minsky.
Zanimljiv je način na koji George Cooper obrađuje ovu doista složenu temu na koju se ne može pronaći jednoznačan (a kamoli jednostavan) odgovor – tko od nas, osim onih koji su se tom temom posebno bavili, zna točno kako funkcioniraju investicijski fondovi? Tko od nas ima uvida u to kako je točno nastala tzv. Inflacijska neman? U čemu se, prema Cooperu, sastoji moć središnjih banaka i koja bi trebala biti njihova uloga u stabilizaciji financijskih tržišta? Sve su to pitanja koja laici gotovo ne mogu niti obuhvatiti mislima, a s kojima se ekonomisti svakodnevno hvataju ukoštac, pokušavajući natjerati ekonomske zakonitosti da rade u njihovu korist.
Konačno, laički odgovor na pitanje što je neposredan povod ovoj financijskoj krizi glasi: «Kreditna kriza i deflacijski pritisak na cijene stanova danas se mogu prema tome razumjeti kao neposredan rezultat pretjeranog stvaranja kredita u prethodnim godinama. To je obrazac koji su vjerno slijedili svi ciklusi poleta i pada.»
George Cooper: «Uzroci financijskih kriza», Masmedia, Zagreb, 2009., prijevod s engleskog jezika: Zvonimir Baletić
utorak, 27.03.2012.
Emir Imamović Pirke: "Treće poluvrijeme"
Kao što već neki dan rekoh, ovih sam dana čitala hrvatske knjige, odnosno knjige hrvatskih autora (a Emira Imamovića Pirkea pridružila sam nam jer trenutno živi u Šibeniku, iako je rođen u Tuzli i općenito se smatra bosanskohercegovačkim piscem). Za ovog sam autora čula kad sam se k'o lud na brašno smijala na naslov njegove knjige „Tajna Doline piramida (u potrazi za dokazima da su u Bosni i Hercegovini živjela inteligentna bića“. I onda dugo ništa, ništa, ništa... dok nisam pročitala roman „Treće poluvrijeme“.
Po žanru – nogometna priča/krimić/ratni roman/priča o ljubavi i prijateljstvu – izaberite sami (nepotrebno precrtati). Na početku radnje dvojica srednjoškolaca, Muha i Zeko, nakon što je ustanovljeno da su markirali preko svake mjere, odlučuju otići u Sarajevo. Vraćaju se nakon nekog vremena kao branitelji i bivši ratni zarobljenici. U međuvremenu, Zijad Mehičević Efej, općinski funkcionar, diše samo za niželigaški nogometni klub Udarnik iz Podgrada, čiji je dobrovoljni trener (dugogodišnji sportski radnik). Njegova supruga Jagoda, zvana Beba, svoj je status dugogodišnje sportske volonterke zaslužila time što je potrošila sigurno šest vagona detergenta za pranje dresova igrača Udarnika. Salko Obhođaš, kao podgradonačelnik Podgrada, svoj je položaj zaslužio mutnim poslovima za vrijeme rata, kao i mnogi hrvatski zaslužnici. Naravno, u Podgradu se skrivaju i vehabije, želeći utvrditi islamsku vjeru i kulturu u bosanskohercegovačkom društvu... i to je otprilike to.
Ova knjiga nije smiješna, ali je duhovita. Postavila sam si nekoliko pitanja, i to glede čitave jedne populacije ljudi koja je kako u Hrvatskoj, tako i u BiH ostavila svoju mladost u ratu. Ti ljudi danas ne znaju ništa, osim ratovati – nisu se mogli školovati, nisu se stigli interesirati za bilo što drugo, niti su uspjeli naučiti socijalne vještine potrebne za zasnivanje obitelji i odgoj djece, s dodatnim teretom ratnih trauma u snovima i na javi. Zato danas imamo čitavu četu mladih umirovljenika koji mirovine ostavljaju u kladionicama i kafićima, na kave, alkohol i cigarete. Kao ratno dijete, nimalo im ne zavidim, mi smo uspjeli zaboraviti i ostaviti rat iza sebe.
Drugo pitanje koje mi se postavilo tijekom čitanja jest nepodudarnost naravi – naime, Zeko živi sa Selmom. Selma bi rado negdje išla sa Zekom, pohodila koncerte, izlazila van, provodila se, učila nove stvari, dok je Zeko jednako (ne)zadovoljan gdje god se nalazio, njemu je bilo bitno da je sa Selmom (bilo mi je zanimljivo jer i sama imam slično iskustvo). Što mislite, je li to temeljna razlika između muškaraca i žena, ili se jednostavno dogodi da neki od nas imaju prenaglašen „znatiželjni“ gen?
Konačno, ova me priča podsjetila i na neke naše gradove (ja ih se mogu sjetiti bar pet, i to samo u Slavoniji) koji su osnovani oko neke jake industrije, pa nakon poslijeratne propasti industrijske proizvodnje, praktički samo inercija drži stanovnike grada da se ne raziđu i rasformiraju grad.
U svakom slučaju, nije smiješno, ali nije loše. Pročitajte!
nedjelja, 25.03.2012.
Ivana Šojat-Kuči: "Unterstadt"
Sad kad sam se malo odmorila od šoka i nevjerice kako sam bila blogerica tjedna, mogu nastaviti dalje, i to u veselom tonu hrvatske knjige (ovdje „veseli ton“ uzmite vrlo uvjetno). Za roman Ivane Šojat-Kuči pod naslovom „Unterstadt“ čula sam odmah kad je izašao, ali sam ga dosad izbjegavala kako već običavam izbjegavati hrvatsku literaturu. Međutim, ovaj me roman ipak pomalo privlačio zbog zavičajne teme (zavičaja za kojim kao prava iseljenica – gastarbajterica svakog dana čeznem).
Naime, riječ je o knjizi koja na poznatim lokalitetima Osijeka (Divaltova ulica, Donji Grad, restoran Lipov hlad, Crkvena ulica, bivša Sarajevska ulica), ali i na onim lokalitetima koji su već davno nestali u ropotarnici povijesti, ispreda priču o najmanje pet generacija osječkih Švaba. Da vas vratim malo u prošlost – od početka dvadesetog stoljeća Osijek se razvijao kao pravi veliki srednjoeuropski grad ne malim dijelom zahvaljujući i njemačkim doseljenicima koji su kao zanatlije i majstori donijeli dašak napretka. Međutim, između dvaju ratova, a posebice u jeku Drugog svjetskog rata, Nijemci su postali personae non grata, da bi nakon rata, većinom pravi Esekeri, stradali u logorima, morali iseliti, a osobito kao neprijatelji naroda prepustiti svu svoju imovinu zaslužnim drugovima.
Zbog toga, ovo je priča o totalitarnim režimima, o krajnostima gdje ni u kojem slučaju ne možete izabrati manje zlo, jer su oba u svojoj srži pogrešna. Ustaše, partizani... priča je to koja traje do današnjeg dana, s navijačima, anonimnim komentatorima na internetu i svime onim što je krivo u hrvatskom društvu od početka dvadesetog stoljeća pa sve do današnjeg dana. Ako je uopće ikad i valjalo.
Muškarci su ratovali, a žene su kod kuće preživljavale – od prabake Viktorije, do bake Klare, majke Marije, sve do naše glavne junakinje Katarine, odgajale su djecu, činile nužne žrtve da bi one i njihova djeca opstali, i živjele s posljedicama tuđih, ne njihovih djela.
Stoga, ovo je priča i o onoj tihoj polovici stanovništva (koja, ruku na srce, danas preuzima sve veću ulogu u društvu, i ponekad je dobro da je tako), onoj koja je trpjela, i koja nikad nije započela rat.
Priča je to i o odrastanju, o sukobu među generacijama, o tome kako je pogrešno kad se šuti (ali kako uopće kome od stida ispričati o onome što ti se dogodilo), i o tome kako ne možeš naprijed dok ne ostaviš prošlost iza sebe.
Konačno, moji dojmovi: svidjelo mi se, isprva samo zbog zavičajne nostalgije, a onda me priča povukla (iz nekog me razloga mjestimično podsjećala na Jergovićeve „Dvore od oraha“ kojima sam pak zamjerila obrnutu kronologiju, dok ovdje, iako je struktura priče ponešto ispreturana, ipak ide prema naprijed) i jedva sam čekala vidjeti što se dalje dogodilo (iako se događalo strašno, pa još gore).
Kome preporučujem: onima koji vole povijest i ne libe se saznati i drugu stranu koja nije završila u udžbenicima. Onima koji su na neki način vezani za Osijek, poput mene. Ženama, svakako, ali i muškarcima. I svima ostalima, da nekog ne bih zaboravila.
četvrtak, 22.03.2012.
EKONOMIJA ČETVRTKOM: Dekanić – Kolundžić – Karasalihović: „Stoljeće nafte“
S obzirom da je četvrtak na ovom blogu rezerviran kao dan za ekonomske i političke teme, vezano uz knjige koje sam čitala i čije sam prikaze radila za specijalizirani mjesečnik za poduzetnike koji je pod nazivom Slavonski Poduzetnik, a da je ta suradnja završila prilično neslavno (po moj planirani budžet), odlučila sam ih ponovno objaviti na ovaj način, radi vaše zabave, informacije i edukacije.
* Povijest 20. stoljeća povijest je borbi za monopol nad naftom
Knjiga „Stoljeće nafte“ autora Igora Dekanića, Steve Kolundžića i Darie Karasalihović, stručnjaka za energetiku angažiranih na Rudarsko – geološko – naftnom fakultetu i INI, daje jedinstven pregled događaja koji su obilježili 20. stoljeće kroz prizmu borbi za monopol nad naftom. Knjiga je izdana u Nakladi Zadro, a donosimo vam najvažnije momente njezinog drugog izmijenjenog i dopunjenog izdanja iz 2003. godine. Inače, ova knjiga je i sveučilišni udžbenik za studente energetike, no moći će je koristiti i investitori, ekonomisti, poduzetnici, političari i laici, s obzirom da se radi o popularnoznanstvenom pregledu, obogaćenom pisanim i slikovnim prilozima te lako razumljivim statističkim podacima.
Knjiga je podijeljena u šesnaest većih poglavlja koja prate pojedina povijesna razdoblja značajna za sirovinu koju danas možemo naći u gotovo svim životnim sferama. Na povećanje primjene nafte podjednako su utjecale povoljne okolnosti društvenog i tehnološkog razvoja koliko je i nafta utjecala na njih. Značajna otkrića za primjenu nafte bila su, primjerice, otkriće parne lokomotive, motora s unutarnjim izgaranjem, izum prve petrolejske svjetiljke kao i početak serijske proizvodnje automobila. Iako se nafta koristila već u doba civilizacija u dolini između rijeka Eufrat i Tigris (tada je nafta bila poznata kao supstanca koja pomaže u liječenju kožnih bolesti, zacjeljivanju rana i uništavanju insekata), tek od druge polovice 19. i kroz 20. stoljeće ona doživljava svoj procvat kao sirovina koja značajno može utjecati na svjetske ekonomske i političke prilike. Do tada nafta se slabo koristila osim u vojnoj strategiji, a poznat je bio i njezin derivat petrolej koji se široko primjenjivao za rasvjetu prije izuma i početka značajnije primjene električne struje. Razlog tomu je između ostalog bio i u tome što se tehnologija za dobivanje nafte, njezin transport i preradu vrlo sporo razvijala. Povijest stoga uz razvoj nafte spominje i uspon obitelji koji su važnost njezine uloge na vrijeme prepoznali, poput Rockefellera ili Rotschilda.
Pogledamo li današnje svjetske političke prilike, shvatit ćemo da su autori ove knjige u pravu: događaji na Bliskom Istoku izravna su posljedica borbi za monopol nad naftom, stoga je važno da se informiramo o nafti kako bismo za promjene bili spremni na vrijeme.
(Igor Dekanić, Stevo Kolundžić, Daria Karasalihović: „Stoljeće nafte, veza između nafte, novca i moći koja je promijenila svijet, drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje“, Naklada Zadro, Zagreb, 2003.)
nedjelja, 18.03.2012.
Za kraj Tjedna
(u kojem je moj blog Blog tjedna, a ja Blogerica tjedna)
Osjećam kao da se moram obratiti svekolikoj javnosti s nekoliko riječi. Ne obećavam da će sve od napisanoga biti vrhunski smisleno. Naime, već skoro četiri godine pišem ovaj blog i moram priznati da sam u tom vremenu primijetila jedan ili drugi prevladavajući trend, ovisno o točki gledišta.
Naime, ili se događa a) da je knjiga sve manje prisutna u javnosti ili b) sve manje primjećujem da je knjiga prisutna u javnosti.
S obzirom da se nalazim u knjigama do koljena, da neprestano pišem i istražujem o njima, (dopuštajući da je do nekog zamora materijala ipak došlo), da u konačnici neprestano čitam, nekako mi se ne čini da je problem u meni, odnosno da ja ne primjećujem da je knjiga prisutna u javnosti.
Dakle, mora se očito događati to da je knjiga doista (a zatim i kultura i umjetnost općenito) sve manje prisutna u javnosti. Bilo je zanimljivo kad su na Indexu nedavno rogoborili protiv nekulture i nečitanja (u jalovoj želji da promoviraju knjigu i čitanje), a sam Index nema kulturnu rubriku. S druge strane, ima rubriku vijesti, sporta i zanimljivosti, garnirano lajfstajlom, trač-rubrikom i svim drugim sadržajima koji zanimaju mladog urbanog profesionalca (ali i megašupljače, ako se mene pita). Nisu ni drugi dnevni mediji bolji – kulturne rubrike dnevnih novina su sve manje i pokrivaju sve šarolikiji izbor tema, od kojih neke s kulturom imaju tek nekakve udaljene veze. Lokalne novine u podravskom kraju u kojem se sad nalazim zovu se Podravski list. Kao niti Index, ni Podravski list nema kulturnu rubriku, već se kulturne teme pokrivaju u generalnom pregledu vijesti. Ali je zato duplerica rezervirana za stalnu rubriku pod nazivom Domaći stil koja donosi tračeraj o svim uglednim Podravcima (kako sam ja tamo odnedavno, umirem od smijeha kad pročitam „TajiTaj, poznati koprivnički frizer i jet-setter čeka prinovu sa svojom zaručnicom TomiTom, poznatom zaposlenicom Gradske uprave“). No u podravsko-prigorskom kraju možda i nema potrebe imati kulturnu rubriku kad puno kulturnih sadržaja zapravo i ne postoji.
U posljednjih godinu dana doista primjećujem kako se, nakon booma koji je interes za knjige doživio pojavom kiosk-izdavaštva, knjiga ponovno zatvara u sebe, kako se ponovno ograničava na one koji se za knjigu osjećaju bogomdanima. Međutim, velik dio te samozatajnosti pripisujem i općenitoj društvenoj krizi: zatvorili smo se u sebe i glede sve ograničenijih budžeta, sve manjeg broja događaja i manifestacija koje smo prije pobožno pohađali, kao i sve ispraznijih života koje počinjemo voditi, radeći sve više, a uživajući sve manje (iako Koprivnica u kojoj trenutno živim ima sjajnu knjižnicu, podsjetite me jednom da vam fotografiram na što liči zgrada u kojoj je u Koprivnici smještena Matica hrvatska).
S druge strane, isto tako primjećujem kako knjige još uvijek žive i među strastvenim čitateljima kakva sam sama, ali i među generalnom populacijom (pisala sam vam kako je u jednoj knjižari u Varaždinu jedan čovjek rekao kako je čitanje sve što nam je preostalo danas, jedna od rijetkih sadržajnih stvari koje činimo u svakodnevnom životu), samo mi je žao da se o tome ne govori više i češće.
Ono što želim reći na kraju ovog pregleda jest – potreba i dalje postoji. Još uvijek želimo i imamo volje čitati. A to je u konačnici jedino bitno.
subota, 17.03.2012.
Petra Durst-Benning: "Staklarica"
Kako vaša dežurna čitateljica gaji neprirodnu strast za romanima koje pišu (dokone) Švabice (vidi: Hedwig Courths-Mahler), danas ćete sa mnom trpjeti dok vam budem pisala kako sam čitala njezin roman „Staklarica“.
Zapravo sam se dobro zabavila čitajući i moram priznati da mi je vrlo glatko išlo. Naime, radi se o klasičnoj priči o tri sestre: Johanni, Marie, i Ruth, koje se nakon smrti oca Joosta Steinmanna u selu Lauschi u kojem žive (a čiji se stanovnici bez iznimke bave puhanjem i ukrašavanjem stakla) nađu u neobranom grožđu glede načina na koji će se ubuduće uzdržavati. Naravno, tek je kraj 19. stoljeća i žene ne mogu biti majstori staklari, pa se jedna od njih (neću reći koja) u tajnosti odlučuje učiti za staklarski zanat. Biznis se razgranava kad u susjedni grad (gdje, dakako, žive samo posrednici koji posreduju u prodaji stakla) stiže bogati Amerikanac Woolworth...
Zabavno u ovom romanu svodi se na to da se te sestre (za razliku od klasičnih pastoralnih idila tog tipa) neprestano svađaju, vrijeđaju i dure (u protivnom bi bilo totalno lejm), i da svako malo dođe do nekog izljeva šovinističkih izjava, što također uzburka krv jednoj čistokrvnoj feministici kao što sam ja.
Preporučujem ženama koje žele čitati obiteljske sage o trpljenju i stradanju, te katarzi koja dolazi sa životnim uspjehom, a ne preporučujem onima koji u svemu traže neki dublji smisao.
petak, 16.03.2012.
Petak, dan za zna se što: Intervju s piscem
Nakon što sam vam u ponedjeljak iznijela svoje izabrane misli o knjizi kolege blogera, autora Davora Varge pod naslovom „Dnevnik jednog jumfera“, vrijeme je da o knjizi (i o sebi) nešto kaže onaj tko je je riječi u „Dnevniku“ stavljao na papir, brisao, preslagivao i kombinirao. Stoga u nastavku donosimo intervju s novim imenom na hrvatskoj književnoj sceni.
Kako ti je došla na um ideja o pisanju „Dnevnika jednog jumfera“? Na koji način je knjiga nastajala i kroz koje razdoblje?
Sad mi se čini da pišem oduvijek. Notes iz JNA stoji u nekoj kutiji na tavanu pun priča. Folder na kompjutoru nazvan"Pjesme i proza" također je pun raznih dovršenih i nedovršenih tekstova. Odgovor na ovo pitanje zapravo je sadržan na kraju knjige, u poglavlju "Pisac o sebi", u nekom trenutku neki ljudi oko mene stali su me uvjeravati da se čovjek ne bi trebao baviti nečim za što nije školovan, prevedeno, što ja sad imam tu nešto pisati kad se nisam za to školovao. Nije mi jasno iz kog razloga sam popušio to sranje i prestao pisati da bih se prije dvije-tri godine ponovo uhvatio pera, odnosno tipkovnice, ovaj puta. Preokret se zapravo desio kad su mi objavili dvije priče u Večernjem listu. Ne bi ih objavili da su bez veze, da ništa ne vrijede. Nakon toga pohađao sam radionicu kreativnog pisanja u Booksi, kod Zorana Ferića i shvatio da se gotovo sve što sam dotada napisao vrti oko istog lika, Morisa Antonoviča. Sljedeći savjet koji sam poslušao bio je da otvorim blog i na njemu provjerim kako funkcionira moja proza u odnosu s čitateljima. Tako je nastao blog "Dnevnik jednog Jumfera" na kojem sam se predstavljao kao Moris Antonovich, momak od 27 godina koji ima problem u ostvarenju veza sa suprotnim spolom. Nakon razotkrivanja neki su se i uvrijedili zbog mojeg "lažnog predstavljanja" ali cijelo bivstvovanje na blogu uvjerilo me kako moje priče dobro funkcioniraju u odnosu na publiku. Većina priča s bloga ušla je u knjigu, ali naravno, ne u obliku u kojem su objavljivane, već dorađene i prerađene te još uz dodatak nekih neobjavljenih. Sve skupa trajalo je oko godinu dana.
Kako je došlo do objavljivanja?
Poslao sam rukopis na VBZ natječaj i nakon toga sam dobio e-mail od urednice iz VBZ-a da sam među deset najboljih i kako bi željeli sa mnom potpisati ugovor o objavljivanju knjige.
Nije me trebalo puno nagovarati. Sve sam potpisao.
Tko je uređivao knjigu u VBZ-u i je li urednička palica bila bolna ili je suradnja prošla glatko?
Urednik knjige je Strahimir Primorac s kojim sam imao besprijekornu suradnju. Jedino, mišljenja sam da je rezova trebalo biti i više, meni se činilo da ima puno restlova koje bi trebalo izbaciti ili promijeniti, no, urednik je bio drugačijeg mišljenja. Presložio je poglavlja, promijenio lice pripovjedača, odnosno točku gledišta u treće lice, a u sredinu knjige ubacio Dnevnik u prvom licu. S tim rješenjem sam jako zadovoljan, jedino nisam dozvolio promjenu naslova knjige. Po uredniku, knjiga se trebala zvati "Život i smrt Morisa Antonoviča".
Kakvi su ti daljnji planovi - je li to bila once-in-a-lifetime knjiga ili imaš punu ladicu rukopisa?
Kao što sam prije napomenuo, ladica mi je puna rukopisa. Tu su dvije drame, jedna je prošle godina bila na natječaju "Marin Držić, ali nije prošla, a znam i zbog čega. Treba je doraditi. Općenito, moj problem je da volim poslati nedovršene stvari na natječaje, nemam strpljenja. Drugu dramu poslao sam ove godine, također na natječaj ministarstva kulture "Marin Držić". Ponovo je bilo dopisivanja i prepravljanja u pet minuta do ponoći, ali mislim da mi je drama ove godine puno uspjelija. Vidjet ćemo. Tu su još dva započeta romana. Zapravo, ne znam hoće li biti romani. Kad počinjem pisati nikad nisam siguran u obim teksta. Možda budu priče, možda novele, a možda ispadnu i romani, nije mi uopće bitno. Glavno da nešto pišem. Tako je nastalo i dvadesetak kratkih priča. Kad ih skupim dovoljno, eto zbirke. Tu su dvije priče iz "Večernjeg lista", za jednu sam dobio nagradu " FRan Galović", za jednu sam dobio nagradu na natječaju časopisa "Ulaznica" iz Zrenjanina, sa dvije priče ušao sam među 20 najboljih na natječaju "Brod kulture-brod priča" i objavljene su u istoimenim zbirkama. Ima još toga. Pišem i pjesme.
Koji su ti književni i umjetnički utjecaji (muzički, filmski, odnosno tko si, u smislu: od kojih si utjecaja stvoren?)
Muzika, filmovi i knjige najvažnije su mi stvari u životu. "HI-FI dućan snova" po knjizi Nicka Hornby-a među najdražim mi je filmovima. Otuda manija sastavljanja kojekavih top lista. Zašto bi ovaj interview bio iznimka?
Najdraži pisci:
1. Bukowski
2. Hamsun
3. Carver
4. Dostojevski
5. Mika Oklopdžić
6. Thomas Bernhardt
7. Beigbeder
8. Krleža
9. Bulgakov
10. Flannery O'Connor
11. Elfriede Jelinek ....
Omiljeni glazbeni autori (naglašavam autora jer u pravilu ne volim izvođače koji izvode tuđe pjesme):
1.Tom Waits
2. Townes Van Zandt
3. Van Morrison
4. Tim Buckley
5. Nick Drake
6. Bob Dylan
7. Gram Parsons
8. Connor Oberst
9. Miles Davis
10. Lou Reed
11. David Bowie
12. Sandy Denny
13. Natalie Merchant
14. Peter Hammill
Od bendova volim Rolling Stonese (gledao sam ih uživo 14 puta) , Led Zeppelin, Bright Eyes, Black Keys, White Stripes, Current 93, Tuxedomoon, Fairport Convention, Violent Femmes, Van Der Graaf Generator, mogao bih do sutra nabrajati ...
Sve to može se zorno vidjeti u mom romanu, ne bježim od utjecaja, dapače, stalo mi je da se prepoznaju.
A, da, dužan sam još pet filmova :
1. Jim Jarmusch - Down by Low
2. Sergio Leonne - The Good, The Bad and The Ugly (Ill Buono, Ill brutto, Ill cattivo)
3. David Lynch - Blue Velvet
4. Cohen Brothers - Blood Simple
5. Wachowsky Brothers - Matrix
6. Wim Wenders - Paris, Texas
7. Jean-Jacques Beneiex - Betty Blue
8. Istvan Szabo - Mephisto ...
(bilo se teško zadržati na samo pet, zar ne? op.ur.)
Obožavam stare filmove, sve u kojima glumi Bogart, volim Bergmana, sve talijanske neorealiste i francuske novovalce (Visconti, De Sica, Fellini, Chabrol, Godard, Truffaut)
Teško je sve nabrojati, od Fritza Langa preko Orsona Wellsa do Tarkovskog. Uh, zaboravio sam Bunuela, on mi je bio jedan od dražih još u pubertetu. Volim i Tarantina. Spremam se na filmski maraton sa Sotonskim Tangom, Bele Tarra (film traje cca 7 sati). Najveći problem je nedostatak vremena. Nešto mora patiti. Muzika, književnost ili filmovi, ili porodica. Ponekad i posao. Pošto sam nedavno postao otac, malo mi vremena preostaje za čitanje i pisanje.
Je li za pisca bitno da što više čita, radi učenja i promatranja konkurencije, ili da čita što manje drugih pisaca da to ne bi utjecalo na njegov rad?
Ne mogu izričito tvrditi što je općenito bolje. Meni je bolje da što više čitam, što raznolikijeg štiva. Za druge je možda bolje da ne čitaju, iako sumnjam u to.
Ali ne zbog učenja ili promatranja konkurencije. Ne, nikako. Zbog stvaranje svoje slike svijeta, viđenja drugačijih stavova. Pa ne čita se nužno samo lijepa književnost. Naprimjer, ja uvijek kombiniram knjigu iz beletristike s nekom stručnom knjigom, najčešće iz psihologije, filozofije ili sociologije. U zadnje vrijeme puno čitam Freuda, Fromma, nedavno sam pročitao "Filosofiju palanke" Radomira Konstantinovića... Kad se to sve lijepo smućka u glavi, pospaja na neki vlastiti, orginalan način, i prospe po papiru, mora nešto ispasti. Ili ne mora!?!?
Kako pišeš, u smislu: ujutro, navečer, rukom, kompjutorski (ili na pisaćoj mašini), cjelodnevno ili u kratkim odsječcima vremena, uz kavu ili žestoko piće...?
Da sam profesionalni pisac, mislim, da živim od pisanja, uvjeren sam da bih pisao ujutro. Jutarnja gimnastika, kava, doručak, pa pisaća mašina do recimo 13 sati. Onda ručak, sat i pol drijemanja, pa ponovo tipkovnica. Do jedno 19. Zatim večera, film, šetnja od sat-dva, čitanje do jedan po ponoći, spavanje. Nažalost mogu samo sanjati o tome. Pišem kad stignem, najčešće u pauzama radnog vremena. Ili za vrijeme radnog vremena, na kompjutoru. Imam još jedan veliki problem. Ne mogu istodobno pisati i slušati muziku, a još teže čitam i slušam muziku istovremeno. Ni alkohol i pisanje ne idu mi zajedno. Piti i slušati muziku mogu istovremeno. Pišem vrlo brzo, ali kao što sam rekao, najčešće su to solidne ideje ali na brzinu sklepana realizacija. U stanju sam napisati 10-20 kartica dnevno, teksta koji je zatim potrebno mukotrpno, dugotrajno dorađivati i ispravljati. Tipkovnica svašta trpi,no, na sreću, vrlo je lako to ispraviti na kompjutoru.
Možda je rano za pitati, ali kako je književna kritika prihvatila tvoj prvijenac...?
Knjiga je netom izašla, kritika još nema. Nisam siguran može li se već pronaći u knjižarama. Nadam se da će kritika biti, pa makar i dobrih. Samo nek stave naslov i sliku...
četvrtak, 15.03.2012.
EKONOMIJA ČETVRTKOM: Ichak Adizes: „Kako upravljati u vrijeme krize“
S obzirom da je četvrtak na ovom blogu rezerviran kao dan za ekonomske i političke teme, vezano uz knjige koje sam čitala i čije sam prikaze radila za specijalizirani mjesečnik za poduzetnike koji je pod nazivom Slavonski Poduzetnik, a da je ta suradnja završila prilično neslavno (po moj planirani budžet), odlučila sam ih ponovno objaviti na ovaj način, radi vaše zabave, informacije i edukacije.
Pojmovi koji su se u tekućoj i prethodnoj poslovnoj godini kao mantra ponavljali među svjetskim, ali i hrvatskim gospodarstvenicima i poduzetnicima zasigurno su bili «kriza» i «recesija», što s obzirom na globalnu ekonomsku situaciju nije nikakvo čudo. Za neke od nas će kriza i recesija biti momenti u kojima će se najveće slabosti našeg sustava poslovanja pokazati našim najvećim neprijateljima i koji će nas iznenada napasti do smrti. Za druge će se pak poduzetnike recesija ukazati kao idealna prilika u kojoj će testirati svoju snagu i izaći iz krize kao još jača i integriranija kompanija.
Jedan od poduzetnika s takvim stavom je zasigurno i dr. Ichak Adizes, koji je iskoristio krizu kao priliku za objavljivanje nove knjige znakovitog naslova «Kako upravljati u vrijeme krize (i kako je, prije svega, izbjeći)». Metodologija Adizes instituta čiji je osnivač upravo autor ovog zanimljivog i lagano pisanog priručnika usmjerena je ka ostvarenju maksimalnog učvršćenja unutarnje strukture poslovnog sustava i danas pruža konzultantske usluge diljem svijeta (o Adizes institutu za područje jugoistočne Europe možete se informirati na internetskoj adresi www.adizes.hr ) Priručnik «Kako upravljati u vrijeme krize (i kako je, prije svega, izbjeći)» je redigirana verzija predavanja dr. Adizesa koje je održano u studenom 2008. godine na Međunarodnoj poslovnoj školi u sastavu Ruske ekonomske akademije Plehanov.
Pouka broj jedan ovog priručnika glasi: «Ako imate probleme, opustite se, u dobrom ste društvu! Živi te. Ako vjerujete da nemate problema, onda bi vaš najveći problem mogao biti to što ne prepoznajete vlastite probleme.» Naime, to znači da se svako rastuće poslovanje suočava s problemima tijekom svog razvoja i da nestanak problema znači da posao stagnira ili opada. Kriza pak predstavlja problem koji se dugo odgađao glede svog rješavanja – tako je kriza akutni oblik problema, intenzivnija promjena s dubokim implikacijama za organizaciju. Međutim, kod globalnih kriza kakva je ova treba napomenuti da ona utječe i na konkurenciju, što znači, kaže dr. Adizes, da su uvjeti za sve isti: slabi će brzo umrijeti a oni jači (jakost treba shvatiti kao sposobnost prilagodbe) će postati jači i čak uspjeti profitirati iz krize.
Ovaj priručnik se ne zadržava na pukom teoretiziranju o društvenoj i ekonomskoj prirodi promjena, već nudi i neka konkretna rješenja za poduzetnike koji se već nalaze u kriznim situacijama. Stoga on predstavlja dragocjen izvor motivacije za sve poduzetnike koji su se našli paralizirani od straha pred nadirućom recesijom. Kriza je izazov, zaključuje Adizes.
Dr. Ichak Adizes: «Kako upravljati u vrijeme krize (i kako je, prije svega, izbjeći)», ASEE d. o. o., Zagreb, 2009. godine
srijeda, 14.03.2012.
Kako nasmijati knjižničarku
Danas je na meniju Bookeraj bloga anegdota iz studentskog života. Kako sam i sama bila studentica (doduše, u nekoj ranijoj inkarnaciji, to je bilo tako davno da se više toga i ne sjećam), i sama sam koristila blagodati fakultetske knjižnice svoga fakulteta. Priču u nastavku čula sam nedavno od jednog studenta.
Naime, svi znamo da svaki manji i veći grad u Hrvatskoj koji drži do sebe ima gradsku knjižnicu ili više njih. Manje je poznato generalnoj populaciji, osim studentske, da i svaki fakultet svakog sveučilišta ima svoju fakultetsku knjižnicu, a uvjet za članstvo u toj knjižnici jest da ste dio fakultetskog osoblja ili student toga fakulteta. Svaka fakultetska knjižnica također ima svoja pravila o posuđivanju i vraćanju knjiga, zakasninama i slično, no to i nije bitno za našu priču.
Akter naše priče je student jednog fakulteta sa zagrebačkog područja, ali nije Zagrepčanin već u Zagrebu živi u iznajmljenom stanu. Preselio se iz jednog stana u drugi, tamo je bio godinu dana, a zatim se nedavno preselio i u treći stan. Prilikom te selidbe ustanovio je da u svom posjedu ima knjige iz fakultetske knjižnice koje je posudio još dok je bio u onom prvom stanu i da su kod njega već više od godinu dana. Sav u neugodi, došao je u knjižnicu konačno ih vratiti, pitajući koliko će iznositi zakasnina, ali ga je knjižničarka umirila rekavši da oni ne naplaćuju zakasninu u novcu, već da će student dobiti na određeno vrijeme zabranu posuđivanja knjiga u toj knjižnici. Nije mu stigla reći koliko će dugo zabrana trajati jer je u knjižnici bila gužva.
Nekoliko dana kasnije, evo našeg studenta ponovno na vratima knjižnice, gdje se zatekao jer mu je zatrebao novi naslov stručne literature. Ovaj put je u knjižnici radila druga zaposlenica. Na pitanje može li podići tu i tu knjigu, žena je provjerila njegovu iskaznicu, rekla: „Milo, to neće ići.“ i počela se smijati na sav glas (znate ono kad vam se netko smije tako da ne može disati, udara rukama o koljenima, suze mu idu na oči i doslovce urliče od smijeha). Naime, naš je student dobio zabranu posuđivanja knjiga iz fakultetske knjižnice do 23. kolovoza 2015. godine! (iskreno se nadam da će taj kolega i unatoč zabrani korištenja knjižnice do tog vremena već odavno diplomirati).
Sad kad smo se i sami malo zabezeknuli, ovo je idealno vrijeme da se i sami malo osvrnemo na vlastite navike pri korištenju usluga knjižnice – jesmo li dobar korisnik, vraćamo li knjige navrijeme? Ako rezerviramo knjigu telefonom (opcija koju moja knjižnica ima, ne znam ima li vaša), pokupimo li je svaki put ili prepustimo osoblju knjižnice da nam ostavi milijun poruka da će morati knjigu izvaditi iz rezervacije ili je predati idućoj osobi na listi? Plaćamo li zakasnine ili čekamo listopad, mjesec knjige, da bi vratili knjige s oprostom zakasnine? Pišemo li po knjigama, kidamo li stranice, ostavljamo li posjetnice, letke, tramvajske karte i kulinarske recepte u knjigama? Ostavljamo li masne otiske od bureka?
Zapitajmo se – jesmo li mi doista osobe kojima bi drugi trebali povjeravati knjige?
utorak, 13.03.2012.
Glen Duncan: "Ja, Lucifer"
No dobro, ja ne bih baš tako daleko išla sa svojim tvrdnjama. No s ovim se gotovo u potpunosti slažem:
U svakom se slučaju slažem da ima 280 stranica teksta i da se radi o bjesomučnom monologu. O čemu se tu ustvari radi? Tijelo nadobudnog piskarala Declana Gunna, koji je odlučio skončati u kadi uz pomoć žileta, naselio je pali anđeo Lucifer, sklopivši pogodbu s Bogom da se može vratiti na nebo ukoliko izdrži mjesec dana kao pošteni i bogobojazni smrtnik (Lucifer takvu pogodbu ne namjerava održati, osobito što se tiče poštenja i bogobojaznosti, ali se u zemaljskoj avanturi planira jako dobro zabaviti). Kako je Gunn pisac, i Lucifer počinje bilježiti svoje misli, od Pada do nastanka ljudskog roda, od svojih najuspješnijih poslovnih pothvata do svojih razgovora s Bogom. Stvari koje nam pritom otkriva ne bi nam mogao reći niti jedan drugi sugovornik, a i Biblija šturo izvještava o tim događajima:
Za razliku od osoba koje su sastavljale natpis na koricama ovog romana, ja sam očito promašila tu silnu duhovitost kojom knjiga navodno obiluje, ili smo već postali zasićeni tim karikaturalnim prikazima Sotone iz filmskih komedija i lake literature, pa i nisam bila previše impresionirana. Ili se, što je još vjerojatnija opcija, sva duhovitost izgubila u nebrojenim referencama iz literature koja govori o Sotoni (Bulgakov, Milton, Dante), tako da je monolog doslovce bjesomučan, načičkan i teško prohodan. Ili je to situacija s neznancem iz vlaka – čovjek toliko priča da ga više nemate volje slušati i sve što biste sad željeli jest da konačno začepi i pusti vas na miru. Ovaj je pali anđeo odlučio ispričati svoju priču i ne možete ga zaustaviti (ukoliko ne pustite knjigu iz ruku nepročitanu, a ja to u pravilu ne činim) sve da vam život o tome ovisi.
Zato, knjiga je namijenjena onima koji nisu previše gledali suvremene filmove poput Dogme, koji nisu čitali Bulgakova, koji ne znaju baš previše o Padu, ali i onima koji imaju strpljenja probijati se kroz gomile riječi kako bi čuli najnovije vijesti iz Pakla.
ponedjeljak, 12.03.2012.
Davor Varga: "Dnevnik jednog jumfera"
Podnaslov ovog posta mogao bi lako glasiti i „Blogeri o blogerima“. Dopustite da ovu misao malo i proširim.
Naime, ljeta gospodnjega 2009. dobila sam mail od izvjesnog meni nepoznatog pošiljatelja u kojem mi šalje svoj rukopis na čitanje s molbom da iznesem svoje mišljenje i kritike glede eventualnih poboljšanja (i inače otkad imam blog, ovakvi mi se mailovi pojavljuju u sandučiću barem tri do četiri puta godišnje, i uvijek zdušno pročitam rukopis, i uvijek ga izdašno prokomentiram s pošiljateljem – reakcije na moju okrutnost nalaze se na objema strana spektra, od posvemašnje uvrijeđenosti do dobronamjerne zahvalnosti). Toga puta, nakon čitanja, imala sam tak-tak dojam. Radilo se o strukturiranoj zbirci priča, o „mutantu“ između novele i zbirke kratkih priča o životu i smrti glavnog lika Morisa Antonoviča, koji ujedinjuje sve te priče. Predložila sam neke izmjene, (moram napomenuti da u ovom slučaju, srećom, za razliku od niza drugih slučajeva, moje sugestije nisu krivo shvaćene, autor je čak neke primjedbe koje je smatrao opravdanima uvažio, što svakako morate cijeniti), naknadno skužila da se radi o kolegi blogeru (podsjećam, ja sam na Blog.hr-u tek od 2008. godine), malo proćaskala i nakratko zaboravila na cijelu priču.
Dok pred nekih mjesec dana nisam dobila mail od Davora u kojem mi šalje opis svoje knjige, objavljene kod VBZ-a (tvrdi uvez, molim lijepo), s kratkim opisom urednika Strahimira Primorca (kasnijim guglanjem uvidjela sam i da se radilo o romanu koji je bio u konkurenciji za VBZ-ov roman godine u 2009. godini, ako se ne varam, pa ne čudi da je upravo to bio izdavač koji je izdao navedeno djelo).
Moram priznati da me malo uhvatila panika (pomiješana s osjećajem počašćenosti što sam čitala neku knjigu još dok je bila u rukopisu – prije nego što je to bilo kul). Evo ga, nakon što sam ja iznijela svoj „tak-tak dojam“, netko stručniji i sposobniji od mene očito misli da dojam uopće nije tak-tak i da se radi o knjizi vrijednoj objavljivanja. Panika, kako god, nije dugo potrajala jer sam postajala sve oduševljenija da će još jedna osoba koju poznajem uspjeti ukoričiti svoje riječi. U tim situacijama uvijek pomislim kako bih se trebala/željela vratiti pisanju.
Pa sam onda čitala i drugi put. Nekih sam se stvari sjećala, a druge su mi potpuno nepoznate, kao da sam preživjela parcijalnu lobotomiju. No idemo redom: knjiga „Dnevnik jednog jumfera“ autora Davora Varge sastoji se od 26 poglavlja koja predstavljaju različite životne epizode iz djetinjstva i odrasle dobi, od rođenja do smrti Morisa Antonoviča: rođenog Međimurca, polaznika varaždinske gimnazije, osnivača benda Moris Antonovič i sinovi, pacijenta Bajnskih dvora i serijskog masturbatora (ovo dodajem na kraju, iako nije zbog toga manje važno, vidjet ćete). Čitajući, pisala sam natuknice o čemu se zapravo radi u ovoj knjizi:
- o odrastanju;
- o seksu i ljubavi;
- o smrti i doživljaju smrti;
- o obitelji, iako u manjoj mjeri;
- o odnosu s vršnjacima i prijateljstvima s drugim muškarcima;
- o religiji i vjeri;
- o dijetama;
- o osobnim doživljajima politike i društva u Hrvatskoj (o ratu, o ljudima)
- o drogama, nenasilju i različitim životnim stilovima;
- o duhu „tog“ vremena i o „toj“ generaciji koja se sad nalazi u nekoj sasvim drugačijoj životnoj fazi – o tom vremenu autor govori s nostalgijom i simpatijama;
- o brutalnim stvarima, ali ne na brutalan način.
Nadalje, ponovno sam utvrdila kako knjiga počinje u er-formi, pričajući o djetinjstvu i odrastanju kod bake na selu (ovdje bilježim neki zlosutan osjećaj gorkog ruralnog humora, lišenog suptilnosti), o odnosima s vršnjacima među koje se uvijek nastojao uklopiti, kao prilično osjetljivo dijete; da bi u sredini naprasno prešla u ich-formu dnevničkih zapisa (imala sam dojam da autor time želi poručiti da njegov glavni junak nije bio dovoljno zanimljiv da bismo se kao čitatelji bavili njegovim mislima sve dok nije odrastao), a potom se, pred kraj knjige, vratila ponovno u er-formu (toga se sjećam, čini mi se). Pred kraj knjige, zapitala sam se – ali je li ovo i krimić? (obično takvu stvar ranije uočite, ali kraj krije jedan tako zgodan detalj, jedan sjajan mini-obrat da sam se prilično razveselila otkrivajući ga).
Čudno je zapravo kako na rukopis utječe kad ga vidite ukoričenog - odjednom vam se sve čini nekako boljim, ljepše napisanim i općenito uvjerljivijim - i s ovom knjigom je to bio slučaj: dijelovi za koje sam imala primjedbe sad su ispeglani, zgodni i nadahnuti.
Konačno, moram reći da je knjiga obilato garnirana pop-muzičkim referencama koji će veseliti audiofile, a svima ostalima knjigu preporučujem kao djelo kolege blogera koji se ukoričio i kao podsjetnik na jedno vrijeme i na neke ljude, iz životne faze iz koje ste možda već davno izašli, ali je se s nostalgijom rado sjećate.
četvrtak, 08.03.2012.
EKONOMIJA ČETVRTKOM: “Upravljanje sukobom u organizaciji”
S obzirom da je četvrtak na ovom blogu rezerviran kao dan za ekonomske i političke teme, vezano uz knjige koje sam čitala i čije sam prikaze radila za specijalizirani mjesečnik za poduzetnike koji je pod nazivom Slavonski Poduzetnik, a da je ta suradnja završila prilično neslavno (po moj planirani budžet), odlučila sam ih ponovno objaviti na ovaj način, radi vaše zabave, informacije i edukacije.
Priručnik „Upravljanje sukobom u organizaciji“ urednica Nikolete Poljak i Lejle Šehić – Relić (u izdanju Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek) nastao je iz njihove želje da se nose sa sukobima u kojima su sudjelovale, kao i sukoba na čijem su rješavanju djelovale.
Radi se o zbirci općih i općenitih definicija sukoba kao neizbježne i neminovne pojave u svim međuljudskim odnosima, definicijama rješavanja sukoba kao i svim drugim pojavama koje se u svezi sa sukobima u društvu mogu pojaviti. Urednice također zastupaju mišljenje mnogih teoretičara sukoba i sociologa prema kojima je sukob kao pojava posve neutralan, a da je način rješavanja sukoba ono što mu pridaje oznaku pozitivne ili negativne pojave.
Iako su urednice birale prilično općenit način tumačenja sukoba, ipak vrlo lako možemo zamisliti kako se načini „mudrog rješavanja sukoba“ mogu primijeniti i na odnose unutar poduzeća, organizacijske jedinice, kao i unutar prisnijih skupina, poput obitelji. Naime, ukoliko se sukob ne rješava, nego se radije bira guranje neugodnosti „pod tepih“, sukob od latentnog može ubrzo eskalirati u otvoreni, pa čak i agresivni ispad, što je svakako slučaj kakav bi svaki mudar rukovoditelj po svaku cijenu želio izbjeći. Upravo u tome leži odgovornost rukovoditelja za međuljudske odnose u organizaciji ili organizacijskoj jedinici.
Jedna od dosad manje istraženih i korištenih metoda za mirno rješavanje sukoba je i medijacija, koju urednice obrađuju u jednom od poglavlja – radi se o procesu vođenom od strane medijatora (nepristrane i neutralne, te u tu svrhu obučene osobe), koja usmjerava sudionike ka rješenju sukoba koje bi za obje strane bilo povoljno (tzv. win-win situacija). Ta je metoda u nas zasad predviđena jedino u obiteljskom pravu gdje medijaciju kod razvoda roditelja maloljetne djece vodi Centar za socijalnu skrb. Međutim, važno je istaknuti da i druge vrste sukoba, poput susjedskih ili poslovnih, mogu također biti predmet medijacije (tako je i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava pokrenuo projekt besplatne medijacije o kojem više možete saznati na web – stranici http://www.centar-za-mir.hr/treba_medi.php).
Ovaj priručnik obiluje i brojnim primjerima o kojima smo možda čuli iz priča drugih ili čak vlastitog iskustva, što ga čini nezamjenjivom pomoći za rješavanje sukoba koji prijete našem djelotvornom obavljanju posla i zadovoljstvu u poslovnom okruženju.
„Upravljanje sukobom u organizaciji“ (urednice: Nikoleta Poljak i Lejla Šehić – Relić, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek, Osijek 2006.)
nedjelja, 04.03.2012.
Goran Tribuson: "Zbirka otrova"
Kao što već rekoh, čitala sam i jednu knjigu domaćeg autora – „Zbirku otrova“ Gorana Tribusona. Moram priznati da povremeno uzmem i hrvatsku literaturu (uvijek očekujući najgore), ali se u ovom slučaju moja očekivanja nisu ispunila. Mislim to u najboljem mogućem smislu, dakako.
Naime, već se dugo nisam naglas nasmijala čitajući knjige domaćih autora. U ovom slučaju bilo je i više od jedne prilike za glasan smijeh, i to prateći životno putovanje jednog Vladimira, od njegova rođenja do starosti u staračkom domu. Djetinjstvo s nepoduzetnim ocem alkoholičarom, majkom sklonom izvanbračnim aferama, bakom koja je kao mater familias stražarila nad svima, a posebno nad ujakom, vrhunskim toksikologom, ostavilo je traga na Vladimiru.
S jedne strane, radi se o krimiću, s druge strane o povijesnom romanu koji raspreda neobične političke okolnosti u kojima su se našli ovi prostori između dvaju ratova (Drugog svjetskog i ovog nedavnog, Domovinskog). Dječak je, nakon što je otac slučajno poginuo kao partizanski junak, a majka završila u Požegi kao neprijateljica države, prepušten na milost i nemilost domu za nezbrinutu djecu na Žumberku i tamo zasnovao prijateljstvo s Crnim, prijateljstvo koje će obilježiti njegov život u čudesnim krajnostima između ovisnosti i mržnje.
U svakom slučaju, još jednom podvlačim da se već odavno nisam tako dobro zabavila čitajući roman domaćeg autora, a još manje krimić domaćeg autora. U tom smislu vam kao neprekidnu preporuku uvijek ostavljam Tribusona kao jednog od rijetkih hrvatskih pisaca koji vas nikad neće iznevjeriti – svojom zanimljivošću, vladanjem fabulom i sebi svojstvenom općenitom prepoznatljivošću.
petak, 02.03.2012.
John Dunning: "Dva ujutro, ljetno ratno vrijeme"
Ime Johna Dunninga je svakom suvremenom bibliofilu samo po sebi preporuka, krenuvši već od serijala o Cliffu Janewayu, detektivu-knjižaru. Međutim, roman „Dva ujutro, ljetno ratno vrijeme“ ne pripada navedenom serijalu, već je sjajno samostojeće djelo koje doista ostavlja bez daha.
„Godina je 1942. Amerikanci su prvi put u povijesti pomaknuli sat unaprijed ne bi li uštedjeli struju. Na snazi je ljetno ratno vrijeme.“
Glavni junak, imenom Jack Dulaney, nalazi se u zatvoru zbog tučnjave. Nije regrutiran zbog problema sa sluhom. Nakon posjeta prijatelja Kendalla, radijskog glumca s kojim je radio u konjušnici na trkalištima diljem Amerike, odlučuje pobjeći iz bukse i potražiti djevojku svog najboljeg prijatelja Toma koji je poginuo u Pearl Harboru. Međutim, ne zatječe Holly Carnahan kod kuće u Sadleru, Pennsylvania. Put ga nanosi u Regina Beach, New Jersey, gdje se zapošljava kao pisac na radiju Harford.
Dragocjenost ove knjige sastoji se upravo u detaljnom pojašnjavanju uloge radija u životima Amerikanaca četrdesetih godina prošlog stoljeća. Televizijska tehnologija je bila tek u povojima i svi su smatrali da se radi o nepraktičnom izumu koji nikako neće zaživjeti, ali je radio bio na vrhuncu svoje popularnosti, a radio-drama umjetnički izraz bez presedana. Način na koji čitatelj saznaje o načinu na koji su se stvarali zvukovi i prenosile ideje i osjećaji (a da se pritom ne radi o filmu, čak niti o audio-zapisu, već o knjizi koja po svojoj definiciji ne trpi nikakve zvukove), vještina je svoje vrste kojoj kao zapanjena čitateljica moram skinuti kapu.*
(I sama sam veliki fan radio-drame kojoj se u posljednje vrijeme nisam toliko posvećivala, ali vam toplo preporučujem Radio napeticu ili krimić na Drugom programu Hrvatskog radija koja ide utorkom oko 22:30)
Kroz cijelo sam vrijeme čitanja imala neki noir-osjećaj u ustima, nešto neodređeno nelagodno što nisam mogla imenovati. Je li to bila misterija koja se provlačila kroz roman kao lajt-motiv (jer Dulaney je doista pronašao Holly, no je li to upravo ona Holly koju je tražio? I tko je taj muškarac u skupom automobilu koji se rijetko pojavljuje, ali kad se pojavi, uvijek nosi sunčane naočale?), ili se radilo o činjenici da je doista ratno vrijeme, kad muškarci nestaju, a pronalaze ih mrtve mjesecima kasnije – doista ne znam.
Moram priznati da me mrvicu razočarao kraj, koji vam, kao ni toliko puta do sada, neću otkriti. Budite ljubazni, pa ako ste pročitali, javite se da prokomentiramo zajedno.
_____________
* autor, osim što je nagrađivani pisac krimića, ujedno je napisao i „Enciklopediju radijskih emisija“. U tu je knjigu uvrstio neke od 40-ak tisuća snimaka starih radijskih emisija koje je skupio kao kolekcionar, a neke od njih je prenio i u ovaj roman. Bilo mu je potrebno više od 5.000 stranica napisanih i odbačenih verzija da bi pogodio pravi omjer dobrog zapleta koji neće progutati objašnjenja radijskog života četrdesetih.
četvrtak, 01.03.2012.
EKONOMIJA ČETVRTKOM: Michel Montignac: "Montignac za Hrvate"
S obzirom da je četvrtak na ovom blogu rezerviran kao dan za ekonomske i političke teme, vezano uz knjige koje sam čitala i čije sam prikaze radila za specijalizirani mjesečnik za poduzetnike koji je pod nazivom Slavonski Poduzetnik, a da je ta suradnja završila prilično neslavno (po moj planirani budžet), odlučila sam ih ponovno objaviti na ovaj način, radi vaše zabave, informacije i edukacije.
Današnja tema nije toliko ekonomska, koliko gastronomska, ali možda je mjesec i pol dana nakon Nove godine pravo vrijeme da se podsjetimo kako smo se čvrsto držali (nekih) novogodišnjih odluka.
O Michelu Montignacu, jednom od najvećih suvremenih autoriteta u svijetu nutricionizma i zdrave prehrane u slavonskom smo Poduzetniku već pisali predstavivši dvije njegove uspješnice izdane u hrvatskom izdanju pri Nakladi Zadro (konkretnije, radilo se o knjigama „Kako mršavjeti uz poslovne ručkove“ i „Jedem, dakle mršavim“), a u ovom vam broju predstavljamo i treći njegov naslov prilagođen posebno hrvatskoj publici, a to je „Montignac za Hrvate, recepti i jelovnici II“.
U uvodu ove prilagođene kuharice Montignac ističe probleme novovjeke prehrane kao što su nedostatak vremena za dugotrajniju pripremu obiteljskih obroka, zaboravljanje prednosti tradicionalne kuhinje, korištenje rafiniranih ugljikohidrata i sve veća popularnost brze hrane koja svojim svojstvima ne udovoljava potrebama organizma za raznolikom i zdravom prehranom. Također,i u ovoj knjizi Montignac ponavlja ono što bi nam kao mediteranskoj zemlji trebalo laskati, a to je da je mediteranska kuhinja (a samim time i kuhinja hrvatskog priobalja) jedna od najzdravijih na svijetu i da su njezini postulati široko primjenjivi i na hrvatsku kontinentalnu kuhinju. Pohvalno je za Hrvate i to što još uvijek njeguju tradiciju obiteljskog blagovanja i blagovanja s prijateljima, često se kuhaju zdrava domaća jela poput juha i variva, a mnoga kućanstva imaju voćnjake i povrtnjake sa zdravim sezonskim voćem i povrćem. Tržnice su u Hrvatskoj još uvijek brojne i dobro opskrbljene, tradicija proizvodnje domaćeg kravljeg sira i vrhnja te kiselog kupusa je također kontinuirano popularna, a razvijena je i navika korištenja samoniklog bilja (poput divljih šparoga) i gljiva u svakodnevnoj prehrani. Također, kao jednu od važnih stvari bitnih za zdrav život, Montignac navodi i to kako se pitka voda u Hrvatskoj može konzumirati iz slavine i kako je izbor hrvatskih vina bogat i kvalitetan.
Recepti koje u ovoj kuharici nudi Michel Montignac podijeljeni su na nekoliko glavnih kulinarskih područja, a to su: predjela, juhe, jaja, glavna jela, povrće i prilozi, salate, zakuske i slastice. Recepti su jednostavni i detaljno opisani, a knjiga nudi i slikovne priloge za pojedina jela, preporuke i moguće varijacije recepata te informacije je li određeno jelo pogodno i za vegetarijansku prehranu.
Ideja kojom se Michel Montignac rukovodi pri razradi svoje nutricionističke metode jest načelo nutricionističke gastronomije. To, citiram, znači „jesti dobro; jesti s užitkom; jesti zdravo; jesti pametno.“ Takva metoda u Hrvatskoj, uz našu dobro poznatu gastronomsku kulturu, svakako mora doći do izražaja i biti široko prihvaćena.
(Michel Montignac: „Montignac za Hrvate, recepti i jelovnici II“, Naklada Zadro, Zagreb, 2008., prijevod s francuskog jezika: Mirjana Hećimović i Božena Zadro)
