Kao što već rekoh, čitala sam i jednu knjigu domaćeg autora – „Zbirku otrova“ Gorana Tribusona. Moram priznati da povremeno uzmem i hrvatsku literaturu (uvijek očekujući najgore), ali se u ovom slučaju moja očekivanja nisu ispunila. Mislim to u najboljem mogućem smislu, dakako.
Naime, već se dugo nisam naglas nasmijala čitajući knjige domaćih autora. U ovom slučaju bilo je i više od jedne prilike za glasan smijeh, i to prateći životno putovanje jednog Vladimira, od njegova rođenja do starosti u staračkom domu. Djetinjstvo s nepoduzetnim ocem alkoholičarom, majkom sklonom izvanbračnim aferama, bakom koja je kao mater familias stražarila nad svima, a posebno nad ujakom, vrhunskim toksikologom, ostavilo je traga na Vladimiru.
S jedne strane, radi se o krimiću, s druge strane o povijesnom romanu koji raspreda neobične političke okolnosti u kojima su se našli ovi prostori između dvaju ratova (Drugog svjetskog i ovog nedavnog, Domovinskog). Dječak je, nakon što je otac slučajno poginuo kao partizanski junak, a majka završila u Požegi kao neprijateljica države, prepušten na milost i nemilost domu za nezbrinutu djecu na Žumberku i tamo zasnovao prijateljstvo s Crnim, prijateljstvo koje će obilježiti njegov život u čudesnim krajnostima između ovisnosti i mržnje.
U svakom slučaju, još jednom podvlačim da se već odavno nisam tako dobro zabavila čitajući roman domaćeg autora, a još manje krimić domaćeg autora. U tom smislu vam kao neprekidnu preporuku uvijek ostavljam Tribusona kao jednog od rijetkih hrvatskih pisaca koji vas nikad neće iznevjeriti – svojom zanimljivošću, vladanjem fabulom i sebi svojstvenom općenitom prepoznatljivošću.
Post je objavljen 04.03.2012. u 18:20 sati.