(u kojem je moj blog Blog tjedna, a ja Blogerica tjedna)
Osjećam kao da se moram obratiti svekolikoj javnosti s nekoliko riječi. Ne obećavam da će sve od napisanoga biti vrhunski smisleno. Naime, već skoro četiri godine pišem ovaj blog i moram priznati da sam u tom vremenu primijetila jedan ili drugi prevladavajući trend, ovisno o točki gledišta.
Naime, ili se događa a) da je knjiga sve manje prisutna u javnosti ili b) sve manje primjećujem da je knjiga prisutna u javnosti.
S obzirom da se nalazim u knjigama do koljena, da neprestano pišem i istražujem o njima, (dopuštajući da je do nekog zamora materijala ipak došlo), da u konačnici neprestano čitam, nekako mi se ne čini da je problem u meni, odnosno da ja ne primjećujem da je knjiga prisutna u javnosti.
Dakle, mora se očito događati to da je knjiga doista (a zatim i kultura i umjetnost općenito) sve manje prisutna u javnosti. Bilo je zanimljivo kad su na Indexu nedavno rogoborili protiv nekulture i nečitanja (u jalovoj želji da promoviraju knjigu i čitanje), a sam Index nema kulturnu rubriku. S druge strane, ima rubriku vijesti, sporta i zanimljivosti, garnirano lajfstajlom, trač-rubrikom i svim drugim sadržajima koji zanimaju mladog urbanog profesionalca (ali i megašupljače, ako se mene pita). Nisu ni drugi dnevni mediji bolji – kulturne rubrike dnevnih novina su sve manje i pokrivaju sve šarolikiji izbor tema, od kojih neke s kulturom imaju tek nekakve udaljene veze. Lokalne novine u podravskom kraju u kojem se sad nalazim zovu se Podravski list. Kao niti Index, ni Podravski list nema kulturnu rubriku, već se kulturne teme pokrivaju u generalnom pregledu vijesti. Ali je zato duplerica rezervirana za stalnu rubriku pod nazivom Domaći stil koja donosi tračeraj o svim uglednim Podravcima (kako sam ja tamo odnedavno, umirem od smijeha kad pročitam „TajiTaj, poznati koprivnički frizer i jet-setter čeka prinovu sa svojom zaručnicom TomiTom, poznatom zaposlenicom Gradske uprave“). No u podravsko-prigorskom kraju možda i nema potrebe imati kulturnu rubriku kad puno kulturnih sadržaja zapravo i ne postoji.
U posljednjih godinu dana doista primjećujem kako se, nakon booma koji je interes za knjige doživio pojavom kiosk-izdavaštva, knjiga ponovno zatvara u sebe, kako se ponovno ograničava na one koji se za knjigu osjećaju bogomdanima. Međutim, velik dio te samozatajnosti pripisujem i općenitoj društvenoj krizi: zatvorili smo se u sebe i glede sve ograničenijih budžeta, sve manjeg broja događaja i manifestacija koje smo prije pobožno pohađali, kao i sve ispraznijih života koje počinjemo voditi, radeći sve više, a uživajući sve manje (iako Koprivnica u kojoj trenutno živim ima sjajnu knjižnicu, podsjetite me jednom da vam fotografiram na što liči zgrada u kojoj je u Koprivnici smještena Matica hrvatska).
S druge strane, isto tako primjećujem kako knjige još uvijek žive i među strastvenim čitateljima kakva sam sama, ali i među generalnom populacijom (pisala sam vam kako je u jednoj knjižari u Varaždinu jedan čovjek rekao kako je čitanje sve što nam je preostalo danas, jedna od rijetkih sadržajnih stvari koje činimo u svakodnevnom životu), samo mi je žao da se o tome ne govori više i češće.
Ono što želim reći na kraju ovog pregleda jest – potreba i dalje postoji. Još uvijek želimo i imamo volje čitati. A to je u konačnici jedino bitno.
Post je objavljen 18.03.2012. u 07:59 sati.