Podnaslov ovog posta mogao bi lako glasiti i „Blogeri o blogerima“. Dopustite da ovu misao malo i proširim.
Naime, ljeta gospodnjega 2009. dobila sam mail od izvjesnog meni nepoznatog pošiljatelja u kojem mi šalje svoj rukopis na čitanje s molbom da iznesem svoje mišljenje i kritike glede eventualnih poboljšanja (i inače otkad imam blog, ovakvi mi se mailovi pojavljuju u sandučiću barem tri do četiri puta godišnje, i uvijek zdušno pročitam rukopis, i uvijek ga izdašno prokomentiram s pošiljateljem – reakcije na moju okrutnost nalaze se na objema strana spektra, od posvemašnje uvrijeđenosti do dobronamjerne zahvalnosti). Toga puta, nakon čitanja, imala sam tak-tak dojam. Radilo se o strukturiranoj zbirci priča, o „mutantu“ između novele i zbirke kratkih priča o životu i smrti glavnog lika Morisa Antonoviča, koji ujedinjuje sve te priče. Predložila sam neke izmjene, (moram napomenuti da u ovom slučaju, srećom, za razliku od niza drugih slučajeva, moje sugestije nisu krivo shvaćene, autor je čak neke primjedbe koje je smatrao opravdanima uvažio, što svakako morate cijeniti), naknadno skužila da se radi o kolegi blogeru (podsjećam, ja sam na Blog.hr-u tek od 2008. godine), malo proćaskala i nakratko zaboravila na cijelu priču.
Dok pred nekih mjesec dana nisam dobila mail od Davora u kojem mi šalje opis svoje knjige, objavljene kod VBZ-a (tvrdi uvez, molim lijepo), s kratkim opisom urednika Strahimira Primorca (kasnijim guglanjem uvidjela sam i da se radilo o romanu koji je bio u konkurenciji za VBZ-ov roman godine u 2009. godini, ako se ne varam, pa ne čudi da je upravo to bio izdavač koji je izdao navedeno djelo).
Moram priznati da me malo uhvatila panika (pomiješana s osjećajem počašćenosti što sam čitala neku knjigu još dok je bila u rukopisu – prije nego što je to bilo kul). Evo ga, nakon što sam ja iznijela svoj „tak-tak dojam“, netko stručniji i sposobniji od mene očito misli da dojam uopće nije tak-tak i da se radi o knjizi vrijednoj objavljivanja. Panika, kako god, nije dugo potrajala jer sam postajala sve oduševljenija da će još jedna osoba koju poznajem uspjeti ukoričiti svoje riječi. U tim situacijama uvijek pomislim kako bih se trebala/željela vratiti pisanju.
Pa sam onda čitala i drugi put. Nekih sam se stvari sjećala, a druge su mi potpuno nepoznate, kao da sam preživjela parcijalnu lobotomiju. No idemo redom: knjiga „Dnevnik jednog jumfera“ autora Davora Varge sastoji se od 26 poglavlja koja predstavljaju različite životne epizode iz djetinjstva i odrasle dobi, od rođenja do smrti Morisa Antonoviča: rođenog Međimurca, polaznika varaždinske gimnazije, osnivača benda Moris Antonovič i sinovi, pacijenta Bajnskih dvora i serijskog masturbatora (ovo dodajem na kraju, iako nije zbog toga manje važno, vidjet ćete). Čitajući, pisala sam natuknice o čemu se zapravo radi u ovoj knjizi:
- o odrastanju;
- o seksu i ljubavi;
- o smrti i doživljaju smrti;
- o obitelji, iako u manjoj mjeri;
- o odnosu s vršnjacima i prijateljstvima s drugim muškarcima;
- o religiji i vjeri;
- o dijetama;
- o osobnim doživljajima politike i društva u Hrvatskoj (o ratu, o ljudima)
- o drogama, nenasilju i različitim životnim stilovima;
- o duhu „tog“ vremena i o „toj“ generaciji koja se sad nalazi u nekoj sasvim drugačijoj životnoj fazi – o tom vremenu autor govori s nostalgijom i simpatijama;
- o brutalnim stvarima, ali ne na brutalan način.
Nadalje, ponovno sam utvrdila kako knjiga počinje u er-formi, pričajući o djetinjstvu i odrastanju kod bake na selu (ovdje bilježim neki zlosutan osjećaj gorkog ruralnog humora, lišenog suptilnosti), o odnosima s vršnjacima među koje se uvijek nastojao uklopiti, kao prilično osjetljivo dijete; da bi u sredini naprasno prešla u ich-formu dnevničkih zapisa (imala sam dojam da autor time želi poručiti da njegov glavni junak nije bio dovoljno zanimljiv da bismo se kao čitatelji bavili njegovim mislima sve dok nije odrastao), a potom se, pred kraj knjige, vratila ponovno u er-formu (toga se sjećam, čini mi se). Pred kraj knjige, zapitala sam se – ali je li ovo i krimić? (obično takvu stvar ranije uočite, ali kraj krije jedan tako zgodan detalj, jedan sjajan mini-obrat da sam se prilično razveselila otkrivajući ga).
Čudno je zapravo kako na rukopis utječe kad ga vidite ukoričenog - odjednom vam se sve čini nekako boljim, ljepše napisanim i općenito uvjerljivijim - i s ovom knjigom je to bio slučaj: dijelovi za koje sam imala primjedbe sad su ispeglani, zgodni i nadahnuti.
Konačno, moram reći da je knjiga obilato garnirana pop-muzičkim referencama koji će veseliti audiofile, a svima ostalima knjigu preporučujem kao djelo kolege blogera koji se ukoričio i kao podsjetnik na jedno vrijeme i na neke ljude, iz životne faze iz koje ste možda već davno izašli, ali je se s nostalgijom rado sjećate.
Post je objavljen 12.03.2012. u 07:59 sati.