Sad kad sam se malo odmorila od šoka i nevjerice kako sam bila blogerica tjedna, mogu nastaviti dalje, i to u veselom tonu hrvatske knjige (ovdje „veseli ton“ uzmite vrlo uvjetno). Za roman Ivane Šojat-Kuči pod naslovom „Unterstadt“ čula sam odmah kad je izašao, ali sam ga dosad izbjegavala kako već običavam izbjegavati hrvatsku literaturu. Međutim, ovaj me roman ipak pomalo privlačio zbog zavičajne teme (zavičaja za kojim kao prava iseljenica – gastarbajterica svakog dana čeznem).
Naime, riječ je o knjizi koja na poznatim lokalitetima Osijeka (Divaltova ulica, Donji Grad, restoran Lipov hlad, Crkvena ulica, bivša Sarajevska ulica), ali i na onim lokalitetima koji su već davno nestali u ropotarnici povijesti, ispreda priču o najmanje pet generacija osječkih Švaba. Da vas vratim malo u prošlost – od početka dvadesetog stoljeća Osijek se razvijao kao pravi veliki srednjoeuropski grad ne malim dijelom zahvaljujući i njemačkim doseljenicima koji su kao zanatlije i majstori donijeli dašak napretka. Međutim, između dvaju ratova, a posebice u jeku Drugog svjetskog rata, Nijemci su postali personae non grata, da bi nakon rata, većinom pravi Esekeri, stradali u logorima, morali iseliti, a osobito kao neprijatelji naroda prepustiti svu svoju imovinu zaslužnim drugovima.
Zbog toga, ovo je priča o totalitarnim režimima, o krajnostima gdje ni u kojem slučaju ne možete izabrati manje zlo, jer su oba u svojoj srži pogrešna. Ustaše, partizani... priča je to koja traje do današnjeg dana, s navijačima, anonimnim komentatorima na internetu i svime onim što je krivo u hrvatskom društvu od početka dvadesetog stoljeća pa sve do današnjeg dana. Ako je uopće ikad i valjalo.
Muškarci su ratovali, a žene su kod kuće preživljavale – od prabake Viktorije, do bake Klare, majke Marije, sve do naše glavne junakinje Katarine, odgajale su djecu, činile nužne žrtve da bi one i njihova djeca opstali, i živjele s posljedicama tuđih, ne njihovih djela.
Stoga, ovo je priča i o onoj tihoj polovici stanovništva (koja, ruku na srce, danas preuzima sve veću ulogu u društvu, i ponekad je dobro da je tako), onoj koja je trpjela, i koja nikad nije započela rat.
Priča je to i o odrastanju, o sukobu među generacijama, o tome kako je pogrešno kad se šuti (ali kako uopće kome od stida ispričati o onome što ti se dogodilo), i o tome kako ne možeš naprijed dok ne ostaviš prošlost iza sebe.
Konačno, moji dojmovi: svidjelo mi se, isprva samo zbog zavičajne nostalgije, a onda me priča povukla (iz nekog me razloga mjestimično podsjećala na Jergovićeve „Dvore od oraha“ kojima sam pak zamjerila obrnutu kronologiju, dok ovdje, iako je struktura priče ponešto ispreturana, ipak ide prema naprijed) i jedva sam čekala vidjeti što se dalje dogodilo (iako se događalo strašno, pa još gore).
Kome preporučujem: onima koji vole povijest i ne libe se saznati i drugu stranu koja nije završila u udžbenicima. Onima koji su na neki način vezani za Osijek, poput mene. Ženama, svakako, ali i muškarcima. I svima ostalima, da nekog ne bih zaboravila.
Post je objavljen 25.03.2012. u 17:43 sati.