„Zašto su za Glena Duncana ustvrdili da pripada šarolikoj skupini od dvadeset najperspektivnijih mladih britanskih pisaca teško je sa sigurnošću znati, ali da je „Ja, Lucifer“ totalno otkačena knjiga, uz koju se valja dobro cerekati, možete se osvjedočiti i sami, ako bez puno suvišnog okolišanja otvorite prvu stranicu i počnete čitati.“
No dobro, ja ne bih baš tako daleko išla sa svojim tvrdnjama. No s ovim se gotovo u potpunosti slažem:
„Na dvjesto osamdeset stranica bjesomučnog monologa koji pršti briljantnom retorikom, zasljepljujućim metaforama i egzibicionističkom igrom riječi Lucifer će ponuditi alternativnu povijest svijeta koja će raskrinkati sve Božje besmislene hirove, oprati hipokriziju Crkve i otkriti prednosti bizarnog seksa.“
U svakom se slučaju slažem da ima 280 stranica teksta i da se radi o bjesomučnom monologu. O čemu se tu ustvari radi? Tijelo nadobudnog piskarala Declana Gunna, koji je odlučio skončati u kadi uz pomoć žileta, naselio je pali anđeo Lucifer, sklopivši pogodbu s Bogom da se može vratiti na nebo ukoliko izdrži mjesec dana kao pošteni i bogobojazni smrtnik (Lucifer takvu pogodbu ne namjerava održati, osobito što se tiče poštenja i bogobojaznosti, ali se u zemaljskoj avanturi planira jako dobro zabaviti). Kako je Gunn pisac, i Lucifer počinje bilježiti svoje misli, od Pada do nastanka ljudskog roda, od svojih najuspješnijih poslovnih pothvata do svojih razgovora s Bogom. Stvari koje nam pritom otkriva ne bi nam mogao reći niti jedan drugi sugovornik, a i Biblija šturo izvještava o tim događajima:
„Prvo što valja reći o Evi jest da je predstavljala znatno poboljšanje Adamova dizajna, odnosno da je Adam predstavljao krajnje promašenu varijaciju Evina dizajna (Primjerice, testisi. Dva koncentrirana nukleusa silne ranjivosti. I to gdje? Klate se između nogu. Nemam više što dodati.) Ali nije riječ samo o sisama i dupetu, premda se svi slažemo da su to bile nadahnute inovacije. Ona je imala nešto što Adam nije. Znatiželju. Prvi korak do napretka – i da nije bilo Evine radoznalosti, Adam bi još sjedio pokraj jezera, kopao nos i češao se po glavi, razbijajući glavu nad vlastitim odrazom. U svom dijelu Rajskog vrta, Eva nije gubila vrijeme na to da nadijeva imena životinjama, ali je otkrila kako neke od njih pomusti i koji je najbolji način da pojede jaja drugih. Zaključila je da nije luda za prolomima oblaka i sagradila si je zaklon od bambusa i lišća banane u koje bi se povukla kad bi se nebo otvorilo, a postavila je i polovice kokosovih oraha da skupljaju kišnicu u želji da si uštedi klipsanje do izvora svaki put kad poželi nešto popiti.“
Za razliku od osoba koje su sastavljale natpis na koricama ovog romana, ja sam očito promašila tu silnu duhovitost kojom knjiga navodno obiluje, ili smo već postali zasićeni tim karikaturalnim prikazima Sotone iz filmskih komedija i lake literature, pa i nisam bila previše impresionirana. Ili se, što je još vjerojatnija opcija, sva duhovitost izgubila u nebrojenim referencama iz literature koja govori o Sotoni (Bulgakov, Milton, Dante), tako da je monolog doslovce bjesomučan, načičkan i teško prohodan. Ili je to situacija s neznancem iz vlaka – čovjek toliko priča da ga više nemate volje slušati i sve što biste sad željeli jest da konačno začepi i pusti vas na miru. Ovaj je pali anđeo odlučio ispričati svoju priču i ne možete ga zaustaviti (ukoliko ne pustite knjigu iz ruku nepročitanu, a ja to u pravilu ne činim) sve da vam život o tome ovisi.
Zato, knjiga je namijenjena onima koji nisu previše gledali suvremene filmove poput Dogme, koji nisu čitali Bulgakova, koji ne znaju baš previše o Padu, ali i onima koji imaju strpljenja probijati se kroz gomile riječi kako bi čuli najnovije vijesti iz Pakla.