Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/bookeraj

Marketing

Petak, dan za zna se što: Intervju s piscem

Nakon što sam vam u ponedjeljak iznijela svoje izabrane misli o knjizi kolege blogera, autora Davora Varge pod naslovom „Dnevnik jednog jumfera“, vrijeme je da o knjizi (i o sebi) nešto kaže onaj tko je je riječi u „Dnevniku“ stavljao na papir, brisao, preslagivao i kombinirao. Stoga u nastavku donosimo intervju s novim imenom na hrvatskoj književnoj sceni.

Kako ti je došla na um ideja o pisanju „Dnevnika jednog jumfera“? Na koji način je knjiga nastajala i kroz koje razdoblje?

Sad mi se čini da pišem oduvijek. Notes iz JNA stoji u nekoj kutiji na tavanu pun priča. Folder na kompjutoru nazvan"Pjesme i proza" također je pun raznih dovršenih i nedovršenih tekstova. Odgovor na ovo pitanje zapravo je sadržan na kraju knjige, u poglavlju "Pisac o sebi", u nekom trenutku neki ljudi oko mene stali su me uvjeravati da se čovjek ne bi trebao baviti nečim za što nije školovan, prevedeno, što ja sad imam tu nešto pisati kad se nisam za to školovao. Nije mi jasno iz kog razloga sam popušio to sranje i prestao pisati da bih se prije dvije-tri godine ponovo uhvatio pera, odnosno tipkovnice, ovaj puta. Preokret se zapravo desio kad su mi objavili dvije priče u Večernjem listu. Ne bi ih objavili da su bez veze, da ništa ne vrijede. Nakon toga pohađao sam radionicu kreativnog pisanja u Booksi, kod Zorana Ferića i shvatio da se gotovo sve što sam dotada napisao vrti oko istog lika, Morisa Antonoviča. Sljedeći savjet koji sam poslušao bio je da otvorim blog i na njemu provjerim kako funkcionira moja proza u odnosu s čitateljima. Tako je nastao blog "Dnevnik jednog Jumfera" na kojem sam se predstavljao kao Moris Antonovich, momak od 27 godina koji ima problem u ostvarenju veza sa suprotnim spolom. Nakon razotkrivanja neki su se i uvrijedili zbog mojeg "lažnog predstavljanja" ali cijelo bivstvovanje na blogu uvjerilo me kako moje priče dobro funkcioniraju u odnosu na publiku. Većina priča s bloga ušla je u knjigu, ali naravno, ne u obliku u kojem su objavljivane, već dorađene i prerađene te još uz dodatak nekih neobjavljenih. Sve skupa trajalo je oko godinu dana.

Kako je došlo do objavljivanja?

Poslao sam rukopis na VBZ natječaj i nakon toga sam dobio e-mail od urednice iz VBZ-a da sam među deset najboljih i kako bi željeli sa mnom potpisati ugovor o objavljivanju knjige.
Nije me trebalo puno nagovarati. Sve sam potpisao.

Tko je uređivao knjigu u VBZ-u i je li urednička palica bila bolna ili je suradnja prošla glatko?

Urednik knjige je Strahimir Primorac s kojim sam imao besprijekornu suradnju. Jedino, mišljenja sam da je rezova trebalo biti i više, meni se činilo da ima puno restlova koje bi trebalo izbaciti ili promijeniti, no, urednik je bio drugačijeg mišljenja. Presložio je poglavlja, promijenio lice pripovjedača, odnosno točku gledišta u treće lice, a u sredinu knjige ubacio Dnevnik u prvom licu. S tim rješenjem sam jako zadovoljan, jedino nisam dozvolio promjenu naslova knjige. Po uredniku, knjiga se trebala zvati "Život i smrt Morisa Antonoviča".

Kakvi su ti daljnji planovi - je li to bila once-in-a-lifetime knjiga ili imaš punu ladicu rukopisa?

Kao što sam prije napomenuo, ladica mi je puna rukopisa. Tu su dvije drame, jedna je prošle godina bila na natječaju "Marin Držić, ali nije prošla, a znam i zbog čega. Treba je doraditi. Općenito, moj problem je da volim poslati nedovršene stvari na natječaje, nemam strpljenja. Drugu dramu poslao sam ove godine, također na natječaj ministarstva kulture "Marin Držić". Ponovo je bilo dopisivanja i prepravljanja u pet minuta do ponoći, ali mislim da mi je drama ove godine puno uspjelija. Vidjet ćemo. Tu su još dva započeta romana. Zapravo, ne znam hoće li biti romani. Kad počinjem pisati nikad nisam siguran u obim teksta. Možda budu priče, možda novele, a možda ispadnu i romani, nije mi uopće bitno. Glavno da nešto pišem. Tako je nastalo i dvadesetak kratkih priča. Kad ih skupim dovoljno, eto zbirke. Tu su dvije priče iz "Večernjeg lista", za jednu sam dobio nagradu " FRan Galović", za jednu sam dobio nagradu na natječaju časopisa "Ulaznica" iz Zrenjanina, sa dvije priče ušao sam među 20 najboljih na natječaju "Brod kulture-brod priča" i objavljene su u istoimenim zbirkama. Ima još toga. Pišem i pjesme.

Koji su ti književni i umjetnički utjecaji (muzički, filmski, odnosno tko si, u smislu: od kojih si utjecaja stvoren?)

Muzika, filmovi i knjige najvažnije su mi stvari u životu. "HI-FI dućan snova" po knjizi Nicka Hornby-a među najdražim mi je filmovima. Otuda manija sastavljanja kojekavih top lista. Zašto bi ovaj interview bio iznimka?

Najdraži pisci:
1. Bukowski
2. Hamsun
3. Carver
4. Dostojevski
5. Mika Oklopdžić
6. Thomas Bernhardt
7. Beigbeder
8. Krleža
9. Bulgakov
10. Flannery O'Connor
11. Elfriede Jelinek ....

Omiljeni glazbeni autori (naglašavam autora jer u pravilu ne volim izvođače koji izvode tuđe pjesme):
1.Tom Waits
2. Townes Van Zandt
3. Van Morrison
4. Tim Buckley
5. Nick Drake
6. Bob Dylan
7. Gram Parsons
8. Connor Oberst
9. Miles Davis
10. Lou Reed
11. David Bowie
12. Sandy Denny
13. Natalie Merchant
14. Peter Hammill

Od bendova volim Rolling Stonese (gledao sam ih uživo 14 puta) , Led Zeppelin, Bright Eyes, Black Keys, White Stripes, Current 93, Tuxedomoon, Fairport Convention, Violent Femmes, Van Der Graaf Generator, mogao bih do sutra nabrajati ...

Sve to može se zorno vidjeti u mom romanu, ne bježim od utjecaja, dapače, stalo mi je da se prepoznaju.

A, da, dužan sam još pet filmova :
1. Jim Jarmusch - Down by Low
2. Sergio Leonne - The Good, The Bad and The Ugly (Ill Buono, Ill brutto, Ill cattivo)
3. David Lynch - Blue Velvet
4. Cohen Brothers - Blood Simple
5. Wachowsky Brothers - Matrix
6. Wim Wenders - Paris, Texas
7. Jean-Jacques Beneiex - Betty Blue
8. Istvan Szabo - Mephisto ...


(bilo se teško zadržati na samo pet, zar ne? op.ur.)

Obožavam stare filmove, sve u kojima glumi Bogart, volim Bergmana, sve talijanske neorealiste i francuske novovalce (Visconti, De Sica, Fellini, Chabrol, Godard, Truffaut)
Teško je sve nabrojati, od Fritza Langa preko Orsona Wellsa do Tarkovskog. Uh, zaboravio sam Bunuela, on mi je bio jedan od dražih još u pubertetu. Volim i Tarantina. Spremam se na filmski maraton sa Sotonskim Tangom, Bele Tarra (film traje cca 7 sati). Najveći problem je nedostatak vremena. Nešto mora patiti. Muzika, književnost ili filmovi, ili porodica. Ponekad i posao. Pošto sam nedavno postao otac, malo mi vremena preostaje za čitanje i pisanje.


Je li za pisca bitno da što više čita, radi učenja i promatranja konkurencije, ili da čita što manje drugih pisaca da to ne bi utjecalo na njegov rad?

Ne mogu izričito tvrditi što je općenito bolje. Meni je bolje da što više čitam, što raznolikijeg štiva. Za druge je možda bolje da ne čitaju, iako sumnjam u to.
Ali ne zbog učenja ili promatranja konkurencije. Ne, nikako. Zbog stvaranje svoje slike svijeta, viđenja drugačijih stavova. Pa ne čita se nužno samo lijepa književnost. Naprimjer, ja uvijek kombiniram knjigu iz beletristike s nekom stručnom knjigom, najčešće iz psihologije, filozofije ili sociologije. U zadnje vrijeme puno čitam Freuda, Fromma, nedavno sam pročitao "Filosofiju palanke" Radomira Konstantinovića... Kad se to sve lijepo smućka u glavi, pospaja na neki vlastiti, orginalan način, i prospe po papiru, mora nešto ispasti. Ili ne mora!?!?


Kako pišeš, u smislu: ujutro, navečer, rukom, kompjutorski (ili na pisaćoj mašini), cjelodnevno ili u kratkim odsječcima vremena, uz kavu ili žestoko piće...?

Da sam profesionalni pisac, mislim, da živim od pisanja, uvjeren sam da bih pisao ujutro. Jutarnja gimnastika, kava, doručak, pa pisaća mašina do recimo 13 sati. Onda ručak, sat i pol drijemanja, pa ponovo tipkovnica. Do jedno 19. Zatim večera, film, šetnja od sat-dva, čitanje do jedan po ponoći, spavanje. Nažalost mogu samo sanjati o tome. Pišem kad stignem, najčešće u pauzama radnog vremena. Ili za vrijeme radnog vremena, na kompjutoru. Imam još jedan veliki problem. Ne mogu istodobno pisati i slušati muziku, a još teže čitam i slušam muziku istovremeno. Ni alkohol i pisanje ne idu mi zajedno. Piti i slušati muziku mogu istovremeno. Pišem vrlo brzo, ali kao što sam rekao, najčešće su to solidne ideje ali na brzinu sklepana realizacija. U stanju sam napisati 10-20 kartica dnevno, teksta koji je zatim potrebno mukotrpno, dugotrajno dorađivati i ispravljati. Tipkovnica svašta trpi,no, na sreću, vrlo je lako to ispraviti na kompjutoru.

Možda je rano za pitati, ali kako je književna kritika prihvatila tvoj prvijenac...?

Knjiga je netom izašla, kritika još nema. Nisam siguran može li se već pronaći u knjižarama. Nadam se da će kritika biti, pa makar i dobrih. Samo nek stave naslov i sliku...



Post je objavljen 16.03.2012. u 07:59 sati.