Kao što već neki dan rekoh, ovih sam dana čitala hrvatske knjige, odnosno knjige hrvatskih autora (a Emira Imamovića Pirkea pridružila sam nam jer trenutno živi u Šibeniku, iako je rođen u Tuzli i općenito se smatra bosanskohercegovačkim piscem). Za ovog sam autora čula kad sam se k'o lud na brašno smijala na naslov njegove knjige „Tajna Doline piramida (u potrazi za dokazima da su u Bosni i Hercegovini živjela inteligentna bića“. I onda dugo ništa, ništa, ništa... dok nisam pročitala roman „Treće poluvrijeme“.
Po žanru – nogometna priča/krimić/ratni roman/priča o ljubavi i prijateljstvu – izaberite sami (nepotrebno precrtati). Na početku radnje dvojica srednjoškolaca, Muha i Zeko, nakon što je ustanovljeno da su markirali preko svake mjere, odlučuju otići u Sarajevo. Vraćaju se nakon nekog vremena kao branitelji i bivši ratni zarobljenici. U međuvremenu, Zijad Mehičević Efej, općinski funkcionar, diše samo za niželigaški nogometni klub Udarnik iz Podgrada, čiji je dobrovoljni trener (dugogodišnji sportski radnik). Njegova supruga Jagoda, zvana Beba, svoj je status dugogodišnje sportske volonterke zaslužila time što je potrošila sigurno šest vagona detergenta za pranje dresova igrača Udarnika. Salko Obhođaš, kao podgradonačelnik Podgrada, svoj je položaj zaslužio mutnim poslovima za vrijeme rata, kao i mnogi hrvatski zaslužnici. Naravno, u Podgradu se skrivaju i vehabije, želeći utvrditi islamsku vjeru i kulturu u bosanskohercegovačkom društvu... i to je otprilike to.
Ova knjiga nije smiješna, ali je duhovita. Postavila sam si nekoliko pitanja, i to glede čitave jedne populacije ljudi koja je kako u Hrvatskoj, tako i u BiH ostavila svoju mladost u ratu. Ti ljudi danas ne znaju ništa, osim ratovati – nisu se mogli školovati, nisu se stigli interesirati za bilo što drugo, niti su uspjeli naučiti socijalne vještine potrebne za zasnivanje obitelji i odgoj djece, s dodatnim teretom ratnih trauma u snovima i na javi. Zato danas imamo čitavu četu mladih umirovljenika koji mirovine ostavljaju u kladionicama i kafićima, na kave, alkohol i cigarete. Kao ratno dijete, nimalo im ne zavidim, mi smo uspjeli zaboraviti i ostaviti rat iza sebe.
Drugo pitanje koje mi se postavilo tijekom čitanja jest nepodudarnost naravi – naime, Zeko živi sa Selmom. Selma bi rado negdje išla sa Zekom, pohodila koncerte, izlazila van, provodila se, učila nove stvari, dok je Zeko jednako (ne)zadovoljan gdje god se nalazio, njemu je bilo bitno da je sa Selmom (bilo mi je zanimljivo jer i sama imam slično iskustvo). Što mislite, je li to temeljna razlika između muškaraca i žena, ili se jednostavno dogodi da neki od nas imaju prenaglašen „znatiželjni“ gen?
Konačno, ova me priča podsjetila i na neke naše gradove (ja ih se mogu sjetiti bar pet, i to samo u Slavoniji) koji su osnovani oko neke jake industrije, pa nakon poslijeratne propasti industrijske proizvodnje, praktički samo inercija drži stanovnike grada da se ne raziđu i rasformiraju grad.
U svakom slučaju, nije smiješno, ali nije loše. Pročitajte!
Post je objavljen 27.03.2012. u 17:44 sati.