Kako vaša dežurna čitateljica gaji neprirodnu strast za romanima koje pišu (dokone) Švabice (vidi: Hedwig Courths-Mahler), danas ćete sa mnom trpjeti dok vam budem pisala kako sam čitala njezin roman „Staklarica“.
Zapravo sam se dobro zabavila čitajući i moram priznati da mi je vrlo glatko išlo. Naime, radi se o klasičnoj priči o tri sestre: Johanni, Marie, i Ruth, koje se nakon smrti oca Joosta Steinmanna u selu Lauschi u kojem žive (a čiji se stanovnici bez iznimke bave puhanjem i ukrašavanjem stakla) nađu u neobranom grožđu glede načina na koji će se ubuduće uzdržavati. Naravno, tek je kraj 19. stoljeća i žene ne mogu biti majstori staklari, pa se jedna od njih (neću reći koja) u tajnosti odlučuje učiti za staklarski zanat. Biznis se razgranava kad u susjedni grad (gdje, dakako, žive samo posrednici koji posreduju u prodaji stakla) stiže bogati Amerikanac Woolworth...
Zabavno u ovom romanu svodi se na to da se te sestre (za razliku od klasičnih pastoralnih idila tog tipa) neprestano svađaju, vrijeđaju i dure (u protivnom bi bilo totalno lejm), i da svako malo dođe do nekog izljeva šovinističkih izjava, što također uzburka krv jednoj čistokrvnoj feministici kao što sam ja.
Preporučujem ženama koje žele čitati obiteljske sage o trpljenju i stradanju, te katarzi koja dolazi sa životnim uspjehom, a ne preporučujem onima koji u svemu traže neki dublji smisao.
Post je objavljen 17.03.2012. u 13:27 sati.