Povijest ljudske gluposti

Cijepljenje je van svake sumnje najveći izum i najveće postignuće u medicini otkad su vračevi kamenog doba prizivali duhove za pomoć u izlječenje člana svog plemena, sve ostalo je povijest ljudske pohlepe i bezobzirnosti.

Da bi shvatili problem cijepljenja, ne samo u Hrvatskoj već i u cijelom svijetu, prisjetimo se jedne usputne ali dobro poznate činjenice - cjepivo protiv bjesnoće kojim smo po zakonu dužni cijepiti svog četveronožnog ljubimca traje tri godine, pa ipak, dužni smo svake godine izdvojiti 150 kuna za ovu pohlepu veterinarskih stanica (i psečih farmaceuta). Cjepivo protiv Humanog Papilloma virusa (HPV), djeluje oko pet godina, a daje se djevojčicama od 12-13 godina, stoga i nema nikakvog učinka u razdoblju za koje pretpostavljamo da bi ove djevojčice trebale postati seksualno aktivne. Treba također naglasiti da 95% žena koje se zaraze virusom HPV, nikad ne dobiju rak grlića maternice, pa mnogi stručnjaci, umjesto ovog dokazano opasnog cjepiva (uzrokuje neplodnost i smrt, pa je Japan 2013. povukao svoju preporuku mladim osobama da se cijepe protiv HPV-a), preporučuju redovit papa test, kako bi se otkrila mogućnost raka maternice.

Kad stoga govorimo o nepovjerenje u imunizaciju, govorimo o nepovjerenju u pohlepnu farmaceutsku industriju, također govorimo o nepovjerenju prema podmićenim doktorima koji je bezrezervno zastupaju, a ne o sumnji prema imunizaciji per se.

Zanimljivo je da roditelji koji se protive cijepljenju svog djeteta, u pravilu se protive cijepljenju svog drugog djeteta, a iz očitog razloga što su s prvim preživjeli tešku traumu zbog nuspojava koje je cjepivo izazvalo. Nisu stoga to roditelji koji se informiraju na internetu i pokušavaju prodati neku svoju pamet, već roditelji s iskustvom kojeg nikom ne bi poželjeli.

Kad stoga govorimo o nepovjerenju (ili prevelikom povjerenju) u imunizaciju, govorimo o nepovjerenju u liberalni sistem u kojeg se „svi“ kunemo, govorimo o nepovjerenju u sustav ponude i potražnje, u sustav tržišne ekonomije, u kapitalistički sistem koji svima dozvoljava bogaćenje, i koji stoga ne poznaje sentimentalnost ni društvenu odgovornost prema ikome osim prema sebi.

Kad stoga govorimo o odgovornosti roditelja koji ne žele cijepiti svoje dijete, pa onda spominjemo njihovu odgovornost prema ostatku društva, trebamo govoriti i o odgovornosti svih segmenta društva prema ovom pitanju. Odgovornosti farmaceutske industrije čiji je jedini cilj stjecanje profita, i koje stanovništvo doživljava kao mušterije kojim se proizvod mora prodati, željeli i trebali oni to ili ne. Odgovornosti službene medicine koja a priori podržava farmaceutsku industriju pod opće poznatom parolom kako je imunizacija spasila milijune života, kao da netko sumnja u to, kao da svi mi to ne znamo pa nam trebaju autoriteti u liku doktora da nam to objasne.

Nitko zdrave pameti ne sumnja u imunizaciju per se, ali svi pomalo sumnjamo u proizvod napravljen po sistemu ekonomske logike po kojem mora biti što jeftiniji u proizvodnji a što skuplji na tržištu, sistem koji nam stoga kaže da je sigurnosno ispitivanje proizvoda preskupo, pa mnoge farmaceutske industrije unaprijed traže zaštitu od odgovornosti u slučaju eventualnih nuspojava. Sumnjamo u logiku da se proizvod nameće silom zakona, kako bi se prodao u što većim količinama. Pokušajte samo na tren zamisliti tu logiku da posjedujete industriju s proizvodom kojeg po sili zakona svi moraju kupiti, zamislite da još posjedujete i ekskluzivu na tržištu, pa možete određivati cijene po želji, tko to ne bi poželio? I gdje je tu zdrava pamet?

Moramo stoga na kraju govoriti i o odgovornosti države prema svom narodu, odgovornosti kojom nameće bockanje naše djece, proizvodima o kojima nemaju nikakve stručnosti da ga ocjenjuju, pa te ocjene prepuštaju pojedincima i institucijama u debelom sukobu interesa, priklanjajući se tako opće prihvaćenim stavovima onih koje doživljavamo kao autoritete jer su u većini, pa su onda “u pravu“. Mada svi znamo da je kroz povijest, većina uglavnom bila u krivu, i redovito u sukobu interesa.

Mogli bi ovdje lukavo i neutralno pozvati javnost na jednu duboku javnu raspravu kojom bi odlučili što je najbolje za društvo (koje je cijepljenje uistinu potrebno i koja su cjepiva dokazano sigurna), pa ipak znamo da to ne bi imalo nikakvog efekta, obzirom da bi se u toj raspravi sukobilo ono što se u društvu uvijek sukobljava, sukob vlastitog interesa protiv nekakvih tuđih interesa. Najbolji je stoga društveni izbor pojačan nadzor farmaceutskih (i svih drugih) proizvoda na tržištu, pojačana edukacija stanovništva, ali ne edukacija koja se pretvara u propagandu i nametanje mišljenja, već ravnopravni pristup javnosti svih zastupljenih mišljenja. Te svakako izbjegavanje bilo kakve prisile kojom roditelji gube svoja elementarna roditeljska prava nad djecom. A sve pod parolom da su necijepljena djeca opasnost za ostalu djecu. Jer, kojom je to logikom jedno necijepljeno dijete u razredu opasnost za svoje cijepljene kolege? Zar ne osjećamo da nas takvim argumentima prave budalama? Pravo pitanje za stručnjake je otkuda se necijepljena djeca uspijevaju zaraziti u sredini u kojoj je bolest skoro pa iskorijenjena? A također, u svjetlu aktualne panike koja je nastala zarazom ospica, pitanje, otkad je takva relativno benigna zaraza postala sveopća opasnost za društvo?

Tko uostalom može sumnjati da pobude roditelja po ovom pitanju nisu iz čiste ljubavi i zabrinutosti prema svom djetetu, također tko uopće može sumnjati da interesi struke nisu, između ostalih poštovanih razloga, ekonomski? Za koliki postotak doktora možemo reći da su pošli u medicinu iz čisto humanih i altruističkih razloga, a koliko iz novčanih? Za koliki postotak roditelja, s druge strane, možemo reći da žele zlo svom djetetu? Ne bi li država morala uskladiti tu logiku pri donošenju odluke?

Mnoge bolesti u zapadnom svijetu su, zahvaljujući imunizaciji, iskorijenjene, ali se cijepljenje djece protiv njih i dalje nastavlja. Mnogi neprovjereni proizvodi se olako, po sili zakona, nameću. Politika cijepljenja mora stoga biti usklađena tako da podržava informirani izbor građana, i da država uspostavi bolji sustav nadzora cjepiva, sustav koji bio pod strogim nadzorom nekakve institucije za sprječavanje sukoba interesa.