umor prsta

srijeda, 19.12.2007.

SLOBODAN I HANA 3.3

Bezuba potrcala je koliko je noge nose preko dubokih lokvi koje su ulazile u carape i kvasile prste kao hladne samurajske katane, a njene smedje lasi nestajale su poput maslacka na olujnoj buri. Kisa je padala kao u Slijinim pjesmama...prolaznici su licili na pijune iz "Covjece ne ljuti se".

Hana je skrenula put zelene, a Slobodan presretao preko plave, uspio joj je strgati rukav kaputa i pritom uvrnuti ruku ostavljavsi tragove prstiju. Dobila je sesticu i odmakla u crveno, jedinicom lupila glavom o zid. Zecije je doskakutao duplom sesticom ispred nje, puceci fagot usnu. Padajuci u nesvjest, zapljusnuo ju je val koji je prvo utapao, potom nosio kao brza rijeka, a onda dozvolio da lagano pluta, bez spasonosnog bureta, da pluta bez icega. Dopluta tako u polusvjesnosti i ugleda sve biljke, sve zube, alat u alatnici, zimnicu u spajzu, djecu u trbuhu, muziku u glavi, miris na kozi, bubu u uhu. Slobodan je fagotski poljubi u poluotvorena supljikava usta. Osjetila je njegove oci prolivene po svom licu.

Profesionalnim zvizdukom, pridrzavajuci je jednom rukom zaustavi limun zutu limuzinu i smjesti ih unutra. Izblajhani vozac vidjevsi ranjenicu brzo ponudi Slobodanu mirisne soli i zasecerenu vodicu. Polja ruzmarina vrate Hanu k svijesti, ali od zasicerene vodice povrati malo poput bebe. Vozac je brzo reagirao izvadivsi papirnate maramice, a Slobodan je otvorio prozor i rekao: "Ruzmarinska 8, ali stanite kod "Stare pravde", moram nesto pokupiti!" Otvorila je lijevo oko, srce joj je zazarilo, bila je spremna uspraviti se. Sabirala se brojeci imele u krosnjama. Kod trideset trece vec joj se vratila boja u obraze, a trdeset cetiri izmamio je i osmjeh na lice. On je brojao stupice uz cestu posebnom zvucnom logikom, stigao je do devet kada ga je ona ovlas dodirnula malim prstom. Vozac je pogledavao u njih retrovizorom. "Mladicu svijetle vam prepone!", mislio je u sebi. Svidi mu se vlastita pronicljivost pa se naglas nasmije.. Pogleda u retrovitor i ugleda prazno sjediste. Na trenutak Slobodan i Hana bili su u rezonanciji. On je upratio zvucni interval devet-devet-tri, a ona je u glavi sadila macuhice. Izblajhani vozac limun limuzine izokrene oci, zmirne dvaput, na brzinu se jos iznervira na roditelje sto su ga se odrekli jel voli zensku odjecu zbog cega se opasno odao drogama i analnom seksu sa nepoznatim muskarcima, u stvari sad je na Prozacu, gljivama, gramu koke i spanskoj musici i nema pojma gdje je "STARA PRAAAAVDAAA!!!!", zavikao je dok se sofer sajba, guzvala poput novinskog papira pod Haninim prstima dok nedjeljom pere prozore na svom stakleniku. Limun zuta limuzina platila je pod petrolejskom lampom pred "Starom pravdom" kao i mnoge boje prije nje. Prekid rezonancije vratio ih je neozljedjene na zadnje sjediste zguzvanog auta. Izvukli su uplakanog vozaca: "Sminka mi se razlila!" cvilio je u leprsavoj suknjici i sarenim najlonkama. "Dajte bar da obucem stikle..., smrcajuci pomahnitalim je pokretom gurao kljuc u prtljaznik. Zamjenivsi plave startas patike prekrasnim salonkama u boji lavande zadovoljno odahne i koketno upita: "Dolazi li policija...ja jednostavno obozavam muskarca u uniformi!!" Slobodan mu odgovori da ih je brkati Pedro sigurno vec pozvao, te da izvine ali oni zaista moraju ic jer vec kasne..."Joj, ma nema problema, hej dobro sam...hajte, hajte...", izvijao se kao da vrti hula hoop i omotavao sal oko vrata kojeg je iskopao iz prtljaznika. Pozdravili su ga i usli u krcmu. Pedro "Masni brk" urezivao je dvadeset i osmu recku u drveni stup u sredini sanka.

"Cao Slobodane!!!!!", zaurla bucnim crnogorskim basom, "ko je djevojka?!"

"Jao, sto je sladjana...pogledaj joj oci..a jel bolesna... vidje ti da njoj malo kose fali,aaa... hoce'l ti bit bolje...hoce, hoce vidim ja...napokon si se skrasio, sto ne rece silo necista..." urlao je i odgovarao sam za sebe masni Pedro. "Cekaj evo ti i boca vina uz krtolu i meso, rago da bi rago jedna!!", urlajuci dalje iz kuhinje, "sta ti je sa puhalicom, jel prestala oprasivat samu sebe....bauhahahaha!!", zabavljao se debeljak.

"Evo ptice pjevice izgorile, izgorile!", pjevuseci je urucivao Slobodanu povecu kosaru. "Stavio sam i bocu ljute...da se nadje!", pa namigne kicoski.

Hanina su stopala plovila u cipelama, mislila je na sve pticice koje su izgorile. U zraku je osjetila miris izgorenog mesa. Mada je na trenutak sve izgledalo kao morbidna mastarija, izbezumljena lica ljudi kod "Stare pravde" vratila su je u stvarnost u kojoj je zaista zrak mirisao na res pecenku, a ispod ulaznih vrata ulazio gusti dim. Pedro ih provede kroz straznji ulaz koji je vodio u dvoriste omedjeno trokatnicama. Slobodan je zivio preko puta na zadnjem katu. Na proljece, Pedro bi sezonu lova proslavljao pekuci prepelice za susjede dok bi Slobodan sviruckao neke sansone pokraj otvorenog prozora svoga potkrovlja. Smislio je nekakvo posebno postolje koje bi kupilo vibracije svirane teme preko njegova tijela, te ih tako nazad preko instrumenta do slusatelja na neki nacin pojacavalo. Covjek pojacalo.

Na rastanku Pedro ga snazno stisne, istjeravsi mu zrak iz pluca mlateci ga po ledjima svojim krcmarski dlanovima, a Hanu stisne za obraz i prodrma da joj je sestica lijevo vrlo brzo napustila celjust. "Nahrani je Slobodane Njegosa ti, umrijet ce kukavna!", dobaci za kraj.

Potkrovlje je mirisalo na mahovinu, planinski caj s medom, pozutjele stranice knjiga i notnih papira, zvukove starih longplejki. Slobodan je slagao krumpir i meso na tanjure sa nacrtanim cvijetnim aranzmanom. Hana je obozavala cvijece ali joj se gadilo na tanjurima za jelo. Jednostavno, hrana i cvijece se nisu mogli mijesati, tu nema nikakve estetike. Razmisljala je o tome dok je uplitala ono malo kose u donekle pristojnu frizuru. Za to je vrijeme on pasirao njeno jelo da joj bude lakse i natocio vino. Gledala ga je kako uskim prstima prebire po plocama trazeci idealni zvuk koji bi pustio u tom trenutku i pomislila kako je najbrzi put do zenskog srca zrtvenim nozem Maya kroz prsni kos, a onda Slobodan izvadi propupali fagot iz kojeg je jos uvijek klijalo sjeme raznovrsnog bilja. Jedno je oprasivalo drugo i sve je bjesnilo od flore u tom krhkom instrumentu. Botanicki promiskuitet. Hana nikad nije vidjela nesto tako neobicno lijepo i nasmije se do suza zbunjenom Slobodanu koji nije znao dali da propadne u zemlju ili da se smije sa njom. Na poslijetku uzdahne pa prozbori jedva cujno:"Ja stvarno ne znam sta je sa mojim fagotom, na probi nisam vec danima, ne mogu ni zvuka ispustiti iz njega, kako bi i mogao kad pusem u loncanicu...".

"Moj staklenik je pun korova, pljevim, mineraliziram, sve uzalud. Kao da sve moje biljke rastu u tvom fagotu, a tvoje note u mom stakleniku.", pokusavala je objasniti neobicne okolnosti.

Gramofon je zasvirao Mjesecevu sonatu i njih dvoje su se opet nasli u rezonanciji. Napolju je padala kisa kao u Slijinim pjesmama, a u potkrovlju je kljucalo kao u ekspres loncu. Takav vlazno-sparni okolis bio je idealan za klijanje tropskog bilja koje ce kasnije izluditi Slobodana i rastuziti Hanu, jer joj tropsko bilje nikada nije uspijevalo.



Spaljeno meso bio je izblajhani vozac. Udvarao se policajcima koji su ga malko namlatili, pa je zahtjevao Hitnu pomoc, kad je su stigli bolnicari toliko se uzbudio da je pozelio zapaliti cigaretu. Slinavo je gledao prema mladom stazistu koji se pripremao izmjeriti mu tlak, tako da mu je cik pao na leprsavu haljinicu koja je bila natopljena nekakvim zapaljivim sredstvima koja se sigurno nalaze u prednjem dijelu automobila i planuo poput prskalice za Novu godinu, ne docekavsi da mu se kurac jos jedanput digne na zgodne vatrogasce. Stazista se izvukao sa laksim ozljedama i izvan je zivotne opasnosti.

utorak, 11.12.2007.

SLOBODAN I HANA 3.2

Vracajuci se od zubara, sa ogromnim sesirom na glavi Hana spazi Slobodana kako se prepire sa hostesom pred ducanom zenskih carapa. Osmjeh koji mu je htjela namjestiti u susret ubrzo je splasnuo jer je bila krnjava od jedinice do petice desno gore, stoga je nabila sesir jos dublje pod celo i ubrzala korak. Spazivsi je u zurbi, Slobodan izvrne stolicu pod hostesinim nogama i stigne je na prepad. Zurili su tako, jedno u drugog, neko vrijeme, a on ju je zatim pozvao u kazaliste lutaka na predstavu za odrasle. Eh, kakva je to predstava bila...covijek bez glave, zena bez ociju, na nepoznatom jeziku koji se Hani cinio finski. Uspjela je razumjeti vise od pola.

Dok joj je oblacio kaput pred garderobom zubalo od jedinice do petice lijevo prosulo se pod njegovim nogama. Sve sto je mogla uciniti bilo je izgubiti se u vidu magle.

petak, 07.12.2007.

Slobodan i Hana deo 3.1

Iz fagota je klijao filadendron, sto je bilo vrlo cudno obzirom na klimatske uvijete. Slobodan je i dalje prijavljivao migrene u teatru i cudio se sam sebi sto ne moze proizvesti postena zvuka. Uporno je pokusavao iscupati prokletu klicu ali ona je bujala sve jace i jace...Zvukovi u njegovom fagotu imali su okus metalnog oceana zacinjenog emo gitarom u nijansi zute!

Htio se objesiti, utopiti u kadi, zapaliti u kalijevoj peci, pucati u glavu...cupkao je djavolji filadendron i puhao u pisak....ne proizvedeni zvuci pretvarali su se u povracotinu...nekoliko je puta povlacio vodu, a znao je da susjedi ogovaraju...





Na drugom kraju grada Hana se bavila staklenikom i velikom poljevacom zaljevala svoje zelenilo,oko kojeg je izras'o nevidjen korov. Cupala je, prskala Substrala, djubrila, nista nije pomoglo...i onda je pao snijeg i cijela tratina je ostala zabijeljena. Vozila je bob i njene su se ne izgovorene recenice pretvarale u kraste.





Te veceri Slobodan je drkao kurac pred prodavaonicom zenskih carapa, dok je Hana rezala nokte makazicama.

Slobodan i Hana deo 2.

Hana je voljela jaja na oko sa tecnim zumanjcem za veci gust...omletic zacinjen paprom, soja sosom i persinom...poshirana je smatrala kulinarskom idiotarijom, dok su je "u meko" i "u tvrdo" kuhana vracala u vrticke klupice sa mirisom caja iz plavih plasticnih soljica.Slobodan se hranio po principu dva zrna soli, malo mirodija, ubaciti nesto povrca ili mesa te kuhati na laganoj vatri dok ne provri.

Proveli su vrlo ugodno popodne przeci jaja povecalom na Haninom stakleniku u kojem je uzgajala fikuse i filadendrone. U smiraj dana sidjose do fikusa i filadendrona prduckajuci radostan duet od previse jaja. On shvati da se mozda previse opustio, pa zgrabi fagot i zabrza prema vratima mumljajuci:"Jamoramoticvratitnekenotepotpunosamzaboraviodovidjenja!"Skoro da je pao preko pitara sa fikusom ali se nekako uspio podbosti fagotom da se potpuno ne osramoti, promrmlja jos nesto i ode.Sa smijeskom, Hana vrati pitar na mijesto, zalije fikus te se vrati na krov pojesti ostatke.

Slobodan je zurio na probu. Jucer je potpuno zaboravio..."Reci cu da sam imao strasnu migrenu!" - mislio je u sebi.Izvukao se glatko, probe se jos nisu zahukltale iako je premijera bila za mjesec i pol nitko se nije pretjerano uznemiravao. Lezernost je krasila duhacku sekciju kao debeli brk, debelog precjednika uprave kazalista. Smjestio se, izvukao note, instrument i krenuo uvjezbavati fuge. Zvucale su kao da fagot ima neku ne izljecivu bolest, zavijao je, kasljucao te na posljetku bezobrazno prdnuo da si je Slobodan zamalo izbio prednje zube. Jednostavno, instrument je odbijao poslusnost...sve je zvucalo iskrivljeno i toliko nepodnosljivo, da ga je dirigent zamolio da napusti probu.

Iznerviran, dosao je kuci, zavrljacio fagot u kut sobe ispod fuksije i bacio se jecajuci na krevet poput djevojcice sve dok nije zaspao. Iz jednog od dva jezicka na fagotu poceo je stidljivo provirivati zeleni izdanak...

nedjelja, 11.11.2007.

Slobodan i Hana

Slobodan i Hana upoznali su se jedne majske večeri kao u pjesmi...On je svirao fagot, a ona je radila u «Parkove i nasade». Taman kada je zasadila zadnju mladicu i zadovoljno odahnula, priglupi fagotista sapleo se preko njenih listova i pao desnim obrazom na zemlju. Žurio je kao Bijeli zec i od siline pada strgao je njezinu mladicu. Hana se rasplakala u sekundi. Taj dan je saznala da posjeduje višak muških hormona i da će za par mjeseci povadit sve zube i nositi protezu, a ako joj svemir podari energije izvući će se od prorijeđivanja vlasišta, iako je sve upućivalo na to da će lažni osmijeh nositi uz lažnu kosu. Poput francuske kurve.

«Ajme majko, izvini te, molim te!», izrekao je glasom pamuk mekanim.
Hana je procijedila: «Sve je u redu osim ovog đirana!» Začuo se ćuk, a zatim tišina. Došlo joj je da prdne samo da razbije šutnju. Nije bilo ugodno ne govoriti s njim. Bilo kakav zvuk srušio bi zid i rečenice bi potekle...proste isprva, pa proširene, a onda ekspozija nervoznih monologa i telepatskih dijaloga dok se ne rastope te jesenje boje kao u filmu...Zato je ispustila zvonki prdac, obrisala suze i uzela novu mladicu. Gledao je malo u nju, malo u bilje, njene prste, nos, čelo. Ona je krajičkom oka spazila puža i stavila mu ga na ruku. Još uvijek bez proizvedena zvuka Slobodan se uspravio, stresao sa sebe prašinu, skupio fagot i puža pa uz najuljudiniji: «Doviđenja!», otišao niz stazu.
«Operi obraz, malko krvari!», doviknula je, pazeći da ne ispadne previše zabrinuta.

Koračajući, Slobodan spazi da puž svijetli vruće narančasto. «Viještica!», pomisli...ali ga misao brzo napusi...prebrzo za takvog analitičara kao što je on. «A jesam lud!», ispusti naglas i požuri natrag brže nego što mu je tijelo dopuštalo.Zašto je to bilo tako ni sam nije znao. Tih par monenata dok ju je gledao nisu značili ama baš ništa, osim što je prdnula...ajme prostakuša!!! Da se pretvaram da mi je nešto ispalo ili...da hoću maramicu za obraz...zašto se vraćam...kasnim...kasnim kasnim...
Misli su se ubrzano širile njegovim tijelom. Uplašen, jedino što je uspio prozboriti bilo je:
«Voliš li jaje na oko?»

ponedjeljak, 29.10.2007.

TV on the Radio

Playhouses

Playhouses
swept away by the river now
confound
sound it out now

Vodka cran in your hand
and whose little girl are you now
Oh, I'd ask for this dance
but I know you play like you don't know how
what your coy smile exposes
a recent memory of when we shit our bed of roses

and I know the moon is shining down
but not for our love
so for who?
so for who?

Beneath the cigarrettes and sugar shit of alchol breath
I can taste the ocean on your tongue
remember when we sat on the side walk
of your old block
against the wall
under the stars
talking about love's meaning
Well, I wasn't dreaming
I meant every word
just to know your demons
do you know mine, babe?
are we wastin time, babe?

playhouses
haunted by
broken spirits
just trying to get high

yeah we chose these cards
but the weather changed
and the river froze and went it thawed
it was runnin backwards and dry now
I suppose it's appropriate to cry now

over wasted time
and naked lies
still get wasted sometimes

petak, 18.05.2007.

numero due

Od tada sam posjećivala kazalište pet puta mjesečno...očajno mi je nedostajao!
Njegovo krzno nosila sam samo na premijerama.
Udisala ono isto lišće i mahovinu, sanjala njegove plavičaste oči.
Tako raskošno odjevena, kočeperila sam se Liscem oko vrata... posjećivajući kazališne kuće Zagreba, Zadra, Pule, Splita, Rijeke...morala sam, kad je tako krasan!!!

Ogrezla sam na nogomet, formulu i bilijar, provodila sate gubeći na pokeru. Zamrzila stolni nogomet, odala se piću i izumima Nikole Tesle.
Nitko nije znao proizvesti takve munje kao Lisac.... i Nikola....
Užasno mi je nedostajao!!!

U međuvremenu, naš prisan prijatelj Nemanja odbio je nagradu za naj klapskog pjevača i za utjehu osvojila sam Liščevo poshumo putovanje u Afriku. Bez razmišljanja sam otišla na mjesec dana, opijala se južnoafričkim širazom i proklinjala Edisona i sve veće face koje Tesli nisu priznale izum bežičnog prijenosa energije, impulsa, jebeme se čega već....bilo mi je žao što sam ga oderala, a nožić bacila u potok!

četvrtak, 29.03.2007.

Lisac

Lisac ima plave oči i čudnovatu, račvastu pločicu na repu, poput dredloksa...umilno govori, elegantno se kreće...upoznali smo se pred kazalištem.

Za vrijeme trajanja te komedije del arte, sjedio je ispred mene, zaklanjajući mi pogled svojim dugim repom i kad sam ga upozorila samo je iskesio zube, nakašljao se, te upitao smetaju mi li možda njegove uši... i zaboravio.
«Zločesta životinjice!», pomislih, a ljudi su ispuštali piskutavo: «Tiše!»
Čitavo me vrijeme užasno živcirao, krzno mu je mirisalo na trulo lišće, vlažnu zemlju, šumu, vabilo me da zarijem nos i udišem punim plućima...smijao se zvonko, a ja sam pomislila kako bi bilo da ga poslije odvedem na pileća krilca u obližnju krčmu.
Pred kazalištem, čekao me otpuhujući guste kolutove dima iz ručno rezbarene lule, sa mirisom meda. Pozove me na partiju stolnog nogometa.

Odlično igra... kad je u ekstazi ozljeđuje me šipkama...uvijek kada propadnem u plesnoj izvedbi, on me lagano pridigne i kaže : «Okej!», bariton/basom.

Kad mi je htio ukrasti ustrjeljenu prepelicu, uperila sam sačmaricu ravno među plave oči i naslonila kažiprst na oroz...Naslonio je njušku na kamen i zabuljio se, a meni su grašci znoja vlažili čelo. Usudila bi se pucati. Jato fazana proleti...Ja očarana, pretvaram se u miša, zeku, kokoš ili jaje...poliže me i pobjegne.
Trčala sam za njim, padala i glibila u blato samo da ga sustignem. Na poslijetku ga uhvatim i svom se snagom bacim na nj, pritiskajući ga sačmom da ne umakne.
Derala sam mu kožu dok je on glodao moju bedrenu kost. Jezik mu je bio krvav kao moj nož. Oderan, bio je spreman za spavanje. Rekoh: «ćaaaaoooo!», obrisah nožić i zagrnuh se liščevim krznom.

petak, 16.03.2007.

++++

Već par tjedana imam gadan neurodermitis... Sve je počelo s desnom ušnom resicom koja me nije mučila još od djetinjstava. Onda su usljedile uobičajene kritične točke na licu...kut desne usne, desni kapak i podočnjak, čelo...pa se moja cijela desna strana lica pretvorila u jednu veliku krastu, a sad i obe ruke, od ramena do zapešća.
Moja je majka to odmah pripisala ne viđenom stresu, ne zdravom načinu života uz manjak vitamina i naravno magičnim frulicama, a ja sam joj odbrusila da nisam frulaš iz Hermelina koji paradira gradom vabeći pacove, već samo jedna zbunjena persona na pragu tridesetih. Otići ću dermatologu koji će mi prepisati dvije vakcine u dupe, tablete i kremusine...probat ću homeopatiju...možda se i odselim...sa Spalatoa III u Varoš, sa bloga.haer na maj.spejs.kom......ha ha ha ha ....

Javljm, ostavljam, zamjenjujem, glumim, konobarim, vodim programe, ispirem keramiku na suncu u Saloni...zapadni zid...novootkrivena nekropola...ima i zubi...odlučujem....donosim krive odluke...zaljubljujem se... «vaginini monolozi» ostavljaju trag...cabaret...previranja...rekla bi Rašeljka dipl.soc. kulture.
Valjda je to proljeće, ono tjeranje u mjesecu....za popizdit...počinjem razmišljati o gluposti ovog društva, masovnoj histeriji, hipohondriji, moralu...feromonima i hormonima...penisima kako se njišu na vjetru...bezbrižnosti...gluposti...
Tamo često sretnem Lisca....

petak, 09.03.2007.

8.3

Žena...

Ženka, ljudska...kad uđe u pubertet postaje tempirana bomba...od tada pa dok ne eksplodira u menopauzi otkucava tika-taka i jadnim mužjacima otežava put do međunožja... do srca.

Stvar je u hormonima, čista kemija...žene na PMS-u, žene na menstruaciji, žene na ovulaciji...ukratko žene na hormonima koji ih pucaju jače od najboljih drogica.
Krenimo redom...PMs.....gggrrrrrrrrrrrrr... ne diraj me...jebi me...plače mi se....grizi me. Koktel razarajućih emocija u koje se bolje ne dirat ako hoćeš sačuvati zdrav razum, a glavu čitavu...žene obično pretjerano piju, smiju se ili plaču tih dana...stvarno ih treba ostaviti na miru...ne postoji recept za oraspoložit ženu na PMs-u. Pustiš je da radi što hoće, pa ako ti se svidi, dobro...ako ne, zovi Hitnu pomoć.

Menstruacija, mjesečnica, menga, neočekivani dolazak tetke iz Rusije koji te vadi sa sata hrvatskog kad treba odgovarat i ne moraš trčat 6 minuta na tjelesnom jer si INDISPONIRANA. Vadilica za sve, ali samo dva tri dana, nakon toga si pohotna smrdljiva pička. Babske priče...ne smiješ se kupat, prat kosu, a smrdiš ko' kuga. Jebeš mi mater ako ima koja da izdrži, a da se ne opere u tih 4-5 dana, onako napaljena i sigurna da ako se kresne neće ostat trudna...samo da nađe mušku jedinku voljnu za ronjenje Crvenim morem. Žemske su iznimno narajcane za vrijeme krvarenja jer su kao nabujak...sufle...sisice, guze, klitoris, sve je nabujalo, titra, izražajnije je i punije...

Mmmmmmmmmmm, ovulacija...tjeranje.....miiiiiiiiiijjjjjjjaaaaaaaaaaaooooooo, ppprrrrrrrrrrrr, žene su kao mace, nježne, koketne...
Znanstveno je dokazano da im glas postane mekan, kretnje graciozne, pogled bistar i sjajan. One kreću u lov, traže tog posebnog mužjaka koji će im podariti svoje sjeme kako bi mogle produžiti vrstu i postati majke, hraniteljice, čuvarice ognjišta...
Ovo je posebna vrsta narajcanosti..u ovakvim slučajevima žena gubi razum, sve što joj je u tom trenutku bitno je kurac među njenim nogama... parenje...alfa mužijak u znoju i po mogućnosti standardizirani atmosferski uvijeti za začeće.

Uz sve hormonalne promjene, PMS, mengu i tjeranje, na koje otpada otprilike 20 dana mjesečno, ostaje vam onih 10 gdje se predpostavlja da je žena «normalna». Mislim nekako da nije ni svijesna toga da su joj normalni dani, već se prepušta emociji.
Meni je stvarno žao svih muškaraca koji iskreno ljube i vole svoje ženske jedinke...stvarno im nije lako vječno hodati po minskim poljima...pitajući se ponekad što rade krivo... zašto njihova izabranica plače u kupaoni jer su zatražili soli...zašto riječi koje su palile nedavno sada nerviraju i zašto je njihova naj majca sada krpa za pod.

Složimo se onda svi da su žene teške i da kompliciraju bespotrebno ali im dajemo hormonalnu olakšicu i volimo ih, kao što one vole muškarce. Uz sve nervoze i provociranja, one ih beskrajno, neizmjerno vole...što bi rekla ona pjesma:
«..one ih mole, one ih mole, da ih vole...da ih vole...
žene su ženstvene,
žene su majke,
žene su ukras prirode...
muškarci su pravi muškarci.....
(mazno): muškarci!

utorak, 09.01.2007.

Jadranka

Ona voli dobro vino, finu duvku, mlade muškarce...ma sve ovozemaljsko voli moja prijateljica Jadranka. Ništa joj nije milije od seksa iako se godinama ustručavala popušit kurac, ali kad je to savladala pukla je ko' kokica pa se počela ševuljit okolo ko' zečica.

Jadranka nije seks bomba ali svi će se složit da ima odlično dupe i pristojne sise...ono, oblika: taman da ti stane u šaku i prćaste bradavice ...možemo zaključit da je slatka i ima dobru priču, znatiželjna je i vesela, brbljava, promiskuitetna...to uvijek voli reći za sebe; pa nastavi:
"Okrivenje, jebote,,,u punom kafiću frajer me počeo vrijeđat nazivajući me glupačom zbog izjave da muškarci uvijek psuju kad vide ženu za volanom, misleći pritom kako su one jadnice i nemaju blage veze o parkiranju i razlici između getribe i gefufne i ko im dade jebenu vozačku...pa kad sam mu istresla svo svoje znanje iz mehanike, strojarstva i termodinamike, raspižđena...cijela kafana je umukla, crpeći moju energiju i htjela me pojebat...da sigurna sam da su me htjeli pojebat!"

Jadranka je tako otkrila novi način zabave...vrlo jednostvano bi impresionirala malca od 16-17 godina, a kasnije se ispostavilo, još lakše one od 30+ ali mlado meso je jedno vrijeme bilo njena strast iako nije bila puno starija, nekih 20+. Kad sazna da je u srednjoj školi u očima joj bljesne munja i kreće u lov. Lovišta su najčešće plesnjaci rok end rola ili kakav alternativni koncert gdje Jadra postavlja svoje zamke, skenira žrtve i odvodi u noć.

Uvijek rado ispriča priču o mladoj teniskoj nadi kojeg je obljubila u svome ulazu; između prizemlja i prvog kata..."Imao je ogromna muda...mmmmmmmm...stimulirajuće skroz...moraš probat...", nagovarala me. Bilo bi super da mu je zapamtila ime ali nije...to je Jadranka.
Ipak sam nešto kasnije iskusila isto sa Teodorom Edvardom Sebastijanom II, čelistom iz Belgije, zvala sam Jadru odmah nakon čina pa smo vrištale u slušalicu jedna drugoj bestijalno.
Jednom smo otišle na neki tulum, skupili nas brucoši sa gajbom vina, a Jadra voli vino...Obje poprilično zgažene (krenule smo kući...kao...), zabrijale smo da je jedan Vlada Divljan, a drugi Zoran Cvijanović. Meni su nekako draži aušvic, heroin likovi, a Jadra voli slatkiše i dendije pa smo se razdvojili.
Dok smo Zoran i ja gledali zvijezde padalice i grickali sviježu travu, Jadra se nabijala na Vladu kao da nema sutra u kupatilu na veš mašini. Slomili su zrcalo, isproljevali vodu iz lavora po podu i u tom sveopćem kaosu s mirisom Lenora, ipak nisu svršili...on je morao izdrkat, a ona mu se smijala, vadeći komadić stakla iz nožnog palca. Na kraju se onako sapunjav samo sunovratio na krevet. Ostavila mu je 20 kuna na ormariću...za cigare... nema pojma kako se tip zove, Jadranka...jebiga!

Stariji tipovi gledaju je kao boginju, upijaju svaku njezinu riječ, kupuju joj cvijeće, izvode na večere, šapuću poeziju ili perverziju u plahtama....mmmmmm, kako si vruća....mmmmm, kako ti je dobra pičkica, a ona se samo smije njihovoj nemoći i jadnosti da je dožive malo dalje od njene vruće pice i odličnog dupeta, jer ona u svakom od njih pronalazi neke davno zaboravljene dječje ljubavi, neke možda još ne istražene dijelove njenog malog seksi kozmosa. Za njih ona je samo komad mesa, a oni su za nju nekako posebni; jer da se razumijemo Jadranka ne ševi sve što ima kurac, ona pomno odabire...dobro, više-manje....bilo je tu i šizofreničara, automehaničara, starih prdonja preko 40 sa sindromom Petra Pana, studenata sa posteljinom na crvene autiće koji neće da stave kondom jer ih stišće, a užasavaju se spolnih bolesti, maminih dečkića koji vole u guzu i tako u nedogled.

Od svih njih, bilo mladih ili starih, Jadranka je nešto naučila, ponešto zaboravila ali u svakom slučaju zavoljela i u svom seksi kozmosu upalila po jednu zvijezdu. Zvijezdanu ljubav, kako ja volim reći....ne zanima ju što su smotani, što se ne znaju kretati, što slabo govore jezike...ona ih brižljivo podučava kao da će se opet sresti...a ona ne voli ponovne susrete. To su samo epizode koje su završile i nema mjesta reprizi. Repriza se vrti u Jadrankinoj glavi dan poslije i sva je treperava i nasmijana...pod tušem ispire sa sebe ljuske prošlog ljubavnika, praveći mjesta za novoga...iznova, iznova, iznova...

utorak, 02.01.2007.

...A sada... svi u glas...


čestitajte rođendan maloj Baneli!!!

nedjelja, 31.12.2006.

Ej ekipa!!!



Sretno....

srijeda, 20.12.2006.

B. E. N. D

Sve mi se nekako čini da ću poludit, ostavit sve i otići na turneju sa bendom.
Bend ne sluti što spremam, ja uopće nisam član, nisam ni grupie. Samo se slučajno pojavim na njihovim koncertima, zgrabim mikrofon i odrecitiram recept za "Killer tortu" ili kaznu koju sam pokupila švercajući se u gradskom prijevozu, onu jubilarnu, stotu...priredim mikrofoniju od koje pucaju bubnjići, čaše, cvike...pa se na kraju uz duboki naklon brzo povučem da ne popijem batine.
Mišljenja sam da katastrofalne koncerte ne možeš još više upropastit upadom poludjele žene na hormonima. Na koncu to može ispasti prava zabava... zamislite samo bend sa svom mogućom elektro opremom i instrumentima kako rade neopisivu buku koja na trenutke zvuči kao šamanska zazivka i sad upadne neka šizika, zabaljezgari štivo u mikrofon seksi altom i sva zapetljana u kabele, ode...sruši nešto...

Taj bizarni intermeco zasigurno je zanimljiv njihovoj malobrojnoj publici pa će svi pričati po gradu kako neka ženska sabotira koncerte, što je izvrsna reklama, a meni posluži kao ispušni ventil. Meni je to potrebno kao litij depresivnima. Bendu se baš ne sviđa što njihove nastupe koristim u terapijske svrhe, ma tko ih šiša...još su zeleni da shvate pravu čar naših zajedničkih nastupa. Strah koji sad osjećaju prije svakog nastupa pitajući se hoću li se pojaviti uništava tremu, svaki put zvuče sve bolje, buka onda ima smisla, katastrofa se približava...sviđa mi se ta naša sinergija.

Odlučila sam ih pratiti u Ljubljanu. Kreću sutra, koncert je u petak. Pripremila sam kratki odlomak iz knjige koju sad čitam, Momo Kapor: "Lep dan za umiranje", mislim da će to bit dosta, a ako Slovenci budu htjeli bis u rukavu uvijek imam skriveni recept...Kako se pravi hib (delicija od suvih smokava sa dodatkom ruzmarina, koromača ili lovora, može badem ili orah).
Spremna sam za Evropu gdje je rumena=žuta, a zahod=zapad...imam i kameru...oni nemaju pojma...

četvrtak, 09.11.2006.

sulude crtice ee

Jutro nije svanulo, sunce nije granulo.
Probudila sam se kao buhtla bez čokolade i na tašte išla izvadit krv. Epruvete tri!

U gradu je takva magluština i sivilo, da se prolaznici pozdravljaju sa: "Kaj ima sused?!", mjesto uobičajenog:"Evala susid, pozdravi doma!!"
Bar nije previše hladno.

Nakon ovog iscrpnog vremenskog izvješća imam za Vas još po nešto...pa da krenemo...
Lijevak iz prethodnih redova doživio je svoje uništenje. Netko mu je odvalio uho i sad kad bi iz fige počela štrcati voda, prošla bi taman posred novonastale rupe i onda bi se gondolom mogli vozit Marmontovom. Po gradu kolaju priče da su nestašni dječaci iz Čistoće glumili reli majstore, što naravno potkrepljuje moje forenzičke dokaze. Uho stoji nakrivljeno pod kutem od 45 stepeni, izbijeno iz oba ležišta, što znači da je sila djelovala jednako na oba kraka, to može učiniti samo vozilo, a ne pijana budala na biciklu.
Predlažem stoga da se na dnu Rive na koji izlazi ulica, kad se već sve ruši, sruši i zidić pa da se bez problema može ući u more i nastavit veslat prema Braču. To je dio naše specijalne turističke ponude "Gradi, ruši, prekrajaj, kidaj", za žestoke radiholičare i one koji vole uzet macolu i razbijat kamene blokove.

Kad sam već spomenula macolu, sjetimo se i onog sa velikim M. Čovjek voli lov i trubače iz Guče i preparirane medvjede. Zečevi kartaju, lije sviraju i pucaju iz puške, jedna je čak odjevena kao Šerlok Homs. Ima čak i tigra kad je onomad bio u inostranstvu.
Iz njegove najnovije ponude "Prijatelji prepariranih životinja" izdvojila bi par medvjeda, koji sjedeći za ogromnim stolom od hrastovine ispijaju krigle pjenušave, zlatne pive. Možete im se pridružiti, nešto prigristi, a i dječica mogu svašta naučiti o životinjama i njihovim uobičajenim aktivnostima. Miroljubivi su i malo pričaju pa vas neće uznemiravati svojim brundanjem dok halapljivo proždirete palačinku od čokolade i oraha.

četvrtak, 26.10.2006.

sulude crtice

Jesen kao da je pred vratima, ali nikoga nema doma...
Na uglu naše najmodernije, stare ulice peku se kesteni. Bizarna fontana "šipak-figa-lijevak-pirija", koja je cijelo ljeto bila na suvo i služila kao kanta za smeće, sada ponosno izbacuje vodu, a puše jugo!!!

četvrtak, 19.10.2006.

iz kreveta na posao

Priznajem, naslov zvuči kao da sam zaista postala prijateljica noći, još kad tome dodamo one nebuloze iz prijašnjeg posta.....svašta!

Zvonjava telefona je nešto što me ne uznemirava, pa čak ni rano ujutro...živce mi davno izbaždarili oni jadni penzići koji su znali nazivat Žilicu i tražit doktoricu, homeopatske pripravke i moje savjete. Promuklim jutarnjim glasom, nadasve muževnim, upućivala bi ih u biljne ljekarne i laboratorije, djelila mudrosti šakom i kapom, bilo mi ih žao.

U polu snu čula sam dragog Maksija kako govori nekome da još spavam, a ja u tim trenutcima odmah otvaram oči i ustajem, šta ako me zove Zona ili Miki ili Precjednik....jutarnji pozivi....
šel aj tejk d mesiđ...
no tenk ju, ajl tejk it in d konfrens rum...
khg, khg...la la la la...čistim grlo i procvrkućem halo....
Iz sluje čujem poslovično-ugodan glas pedagogice iz Umjetničke škole, dobila je moj broj od Biroa, te je zanima jesam li spremna svoje inženjerske usluge ponuditi učenicima modnog dizajna na nekih desetak dana...
Zbunjeno pristajem i pitam treba li odmah doći...."Je, je, dođite sebi i dođite!", veselo će pedagogica.
Došla sam sebi, obukla se pristojno, a Boba i Maksi sjaje kao dvije zvjezdice repatice, njihovo čeljade dobilo pos'o.

Upoznala se ja sa direktorom, potpisala ugovor kod tajnice, uzela ključeve od čistačice i otišla u razred...
Profesorice, mogu li na WC... Ma, naravno!

ponedjeljak, 09.10.2006.

proliv

Pisanje ide teže nekih dana, stvar je u tome da gomilu događaja uopće ne možeš izraziti riječima...u svakom slučaju šutnja je zlato kao što je davno pjesnik rek'o...
A.A. bi sad sigurno znao što treba reći, a nismo se dugo čuli i ljut je na mene. Tako smo lijepo komunicirali, pisanom riječi, manje telefonski nakon što smo proveli tri sata u suludim razgovorima,s tim da sam zvala mobilni u Bosnu. Sutradan, u panici zovem Mangenta com i raspitujem se za cijenu tog poziva. Ispada podosta, a gadovi ne daju ljubavnički popust. Šta da se radi, valjda neće skužit mamenko i tatenko...


Visinske pripreme!
Ljepim stiropor da me podsjeća na snijeg, puše bura.
Odnosi kuglice, usisavač...............uuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu..........Raško nije stavio vrećicu?!

Recitiram recept za Ubojitu Tortu i kaznu iz busa broj dvadeset i pet.
Onu iz Beograda sam bacila u reku kraj "Šarana", zemunskog restorana gdje su mi drugovi priuštili dobrodošlicu uz "Haljinicu boje lila".
Jebiga i rujanski bluz je ostavio traga na listopadu. Još uvijek nosim japanke i nahlađujem bubrege, mada bolujem od neke venerične bolesti i pecka me kad piškim, ali samo zadnji mlaz. Do kraja večeri sam toliko pijana da ne primjetim tko mi stavlja prste u gaćice.....
Nemam SIDU, nemam hepatitis, nisam za štajgu...ali kad bi me slave zvala????????.mmmmmmmmmm nisam sigurna????????

utorak, 03.10.2006.

egotrip

Ovo sam danas pronašla na stranicama T-Portala....malo egomanije do sljedeće pričice...





Malo bijesa, puno hrabrosti i puno ljepote, sve to izmiješati u čašici, poprskati emocijama i - Banela je spremna, a njezin prst nemilosrdan i neumoran

Čokolade, puževi i gramofoni, dvosmislenosti, metafore, snažne poetične slike, rijeke i vlakovi... sve to tipka umoran Banelin prst.

A svima onima koji se ne mogu odlučiti jesu li njezini emocionalno-samokritični ispadi vrijedni utrošenog vremena, Banela daje dobre razloge zašto je definitivno trebaju posjetiti.

Za jačanje srca, smiruje i jača živce, čisti pluća i krv, za iscrpljenost, potiče rad želuca, za miran san, pročišćava dišne organe, za vid i sluh, za bubrege i crijevne bolesti, za čišćenje jetre, jača krv...

Župnik posebno preporuča za masažu zdravog i bolesnog tijela...

Dakle, ne razmišljajte puno, već kliknite na link, čitajte Banelu i liječite tijelo i duh.

srijeda, 20.09.2006.

Pošiljka čiste ljubavi poslana prvi put, očekivanja...Gramofon, čokolada i puž između dva kamena u plićaku, na plaži ispod plavog neba i bijelih oblaka, slušaju dobru muziku udišući miris lavande.

Prljave čaše, opušci i dva gola tijela...lampa pored kreveta na zidnim tapetama sa uzorkom listopadnog drveća. Sreća. Uzimanje. Povezivanje. Poljupci u vrat. Plutanje. Preljevanje. Miris kože...note urezane na stari tobogan, kao u kičmu djeteta koje zna kako pasti.

+++

Samo budalaština, šarmeri, šarmiranje uokolo. Neki će se vjenčati, dobiti bebu, produžiti vrstu. Širimo nekakvu filozofiju, bože kako glupo ovo zvuči, balansiramo između sebe....pijemo goleme količine alkohola i trujemo se kojekakvim sintetikama. Tražimo ljubav, njuškamo se...tko je tvoj princ na bijelome konju?

srijeda, 13.09.2006.

Oprosti Čokolada

ovaj tekst napisan je prije dvadeset i više dana...između Srbije i Crne gore...datum objave čista je slučajnost ili možda nije....


Mlječna moja Čokolado,

Ne ispričavam ti se za ništa, sem za onaj razgovor "zašto me nećeš" , kad sam bila na putu za otok. Nesporazum Čokolado, misandrstending...i Cakani Cane izgubi razum, pošandrca, skupi gadarije vremena i pretvori ih u gomilu krivih rečenica, samo sam htjela reći da si zbunjena...mislim, tko nije...a ja te ovakva tuka ne mogu uvijek baš, znaš.
Znala sam da se nećemo razumjeti, no ti si inzistirala. Ispala sam glupa na neviđentu...misliš da sam koza koja mekeće za bezveze, nit mlijeko daje, nit joj je meso mlado i ukusno. I u pravu si Čokolado, jesi priznajem...
I tko sam ja da te prozivam jer se rasipaš, jer nisi usmjerena...ja glupa koza koja ništa nije pametnog napravila u životu, riješila se faksa, eto to je sve...niti sam osnovala bend, ne znam ni pjevat, ni crtat, ni šivat, ništa ne znam, čak se bojim pokušavati da me ne bi ubilo saznanje kako sam loša...Ništa pod milim bogom nisam napravila, samo sam preglasna u svojim planovima, a osjećam se pozvano da ti solim pamet.

Što god da se prenjelo na tebe, još iz vremena kad si bila Čokolada sa lješnjacima ili rižom, pa čak i u voćnoj kombinaciji samo je odličan dodatak tvojoj mlječnosti. Rekla sam da se gubiš, topiš, a ti si u biti postala Čokolada sa puno različitih okusa, kao Mersi...slatka i draga sa marcipanom, gorka i tamna kao za kuhanje ili u kombinaciji sa kafom...uspjevaš vezati na sebe toliko okusa, mirisa, stanja uma i zato si toliko posebna.
Nikad se ne bojiš pitati, učiniti, barem probaš. Sve te zanima i čega se latiš ide ti dobro, odlično čak! Možda misliš da i nije baš tako, ali barem nemaš straha da probaš...i ako ispadne govno nakon svega barem si probala.
Divno je koliko stvari možeš stvoriti, divno si biće, treba te zemlja...Samo crtaj, piši, šivaj, radi video, pjevaj, sviraj, uređuj interjere, nemoj stati...imaš duha, imaš volje, bravo...što nemaš straha, što si radoznala i nije ti problem pitati!

I zato, kad sam skužila kako sam glupa koza jer tvoju vrlinu doživljavam kao manu i serem ti zbog toga, pa ispadam ljubomorna kučketina, oprosti mi Čokolado molim te!!!

petak, 08.09.2006.

siđi do reke, večeras ja sam dole...

Dakle, prevrnuta od previranja.
Osjećam kako trulim iznutra. Ne vidim ništa od magle koja mi se navukla na uplakane oči. Opet sama.
Šutim, odlutam, ne prepoznaju me...
Krećem s tatom na još jedno putovanje, treba li mi to uopće? Mama mi je spakovala crninu za svaki slučaj.
Jadranskom magistralom, preko Makarske, tamo je on, poslala sam ga na lječenje, nije se javio da mi kaže kako je...Muka od benzina, cigareta i serpentina. Samo da sve bude u redu!


Novi svijet je čistilište za gubave duše i umorna tjelesa. Samoća nije problem, već blagoslov. Grlim vrbe, prislanjam lice na mekanu koru pod mahovinom. Mirišem vodu, ližem kamenje.
Pobjedila sam strah od ljuljanja. Dva jaka zamaha i moji nožni prsti dodiruju grane na drugoj obali. Ne osjećam nelagodu u prsima. Prije sam imala osjećaj da će mi srce iskočiti, pluća puknuti, a sad želim da me zaljulja jače.
Ove vrbe nisu tužne, ne stoje pognuto nad vodom kao da se žele utopiti, one samo plaču...plaču u Maju kao da kiša lijeva iz njihovih listova...vrbe plačipičke, kao i ja.

Sjedim u gumenom čamcu sa Čikijem, pričam mu o svemiru, atomima, molekulama. On sluša u tišini. Ne veslamo, nosi nas voda. Dugačke vlati riječne trave miluju nas, nešto šušne u blizini. Nije me strah. Ovdje na ovom mjestu čovjek se ničega ne boji. U daljini bljesak vatre na kojoj pucketa klasje i zvuk gitare. Čiki više voli harmonike i trube: "Talijani su izmislili harmoniku da bi je Srbi svirali." Valjda zna što govori, neću se prepirati ni zahtjevati pojašnjenje, samo hoću veslati.
- Hajdemo uzvodno!- kažem tiho da ne probudim ribe.
Krenusmo bez riječi, ispod mosta u šaš. Nije postavljao nikakva pitanja, samo je slušao i želio da mi bude ugodno. Nije htio da veslam, samo da pričam.
- Pokazat ću ti velike vrbe, stare su sigurno pola stoljeća ako ne i više!
U mraku, nema mjeseca, a zvijezde su nam tako blizu. Kao da će nas cijeli svod progutati u svojoj ljepoti i ostat ćemo sjajni od zvjezdane prašine, još jednom dokaz kako smo prokleto malecki.
Plačem...pod stoljetnim vrbama, u vodu...Od sreće, od ludila, od ove noćne čarolije. Otvaram srce, govorim tajne, istresam svu buđ i gnjoj iz sebe, tu pred strancem u gumenom čamčiću pod starim vrbama, u šašu ispod zvjezdanog svoda, mala, nemoćna, na rubu.
- Nemoj više, utopićemo se...
- Neću... - grcam od boli.
Moja deprootporna ljuštura popucala je, istog trena ostala sam gola i ne zaštićena u ovom mraku, između Malog medvjeda i Oriona.
-Moram ošišati ovu kosu, bit će mi bolje...Osjećam da vučem sve probleme skupa s njom i ne mogu to više trpiti.
Gledao me i šutio.
-Ošišaj me, molim te...- čučnula sam i naslonila ruku na njegove prepone.
Ostao je iznenađen, ali ne i zbunjen. Rukom je potražio škarice u limenoj ribičkoj kutiji, a ja njegovu muškost. Smočila sam kosu i primila ga nježno, on me je šišao, bacao kosu u rijeku... nek' je voda nosi.
Sa svakim rezom bivalo mi je lakše, osjećala sam kako njegov ud raste u mojim ustima i željela ga progutati cijelog.
- Ovako je bespomoćan,- mislila sam u sebi - da mu ga sad odgrizem i ispljunem u rijeku, zatučem ga veslom da se ne bi previše derao i bacim ga preko...Ali neću to uraditi, ne ovom strancu koji umije da sluša kao svećenik, skida uroke sa mene. Učinio je to, nije tražio ništa za uzvrat. Sama sam odlučila priuštiti mu zadovoljstvo iako sam tužna i slomljena, iako u meni nema ljubavi za nikoga sam za ove stare vrbe i ovu rijeku koja nosi moje boli, moje breme, moja govna.
Izvijao se, ispustio mazan zvuk, odrezao posljednji pramen i svršio.
- Hoćeš ga sačuvati? - pospano je upitao.
- Ne,- rekla sam progutavši sokove njegovog užitka- baci to, spali, ne želim ga sačuvati!
- Kako želiš...
Nježno ga je prislonio na mirnu površinu vode i potom brzo zakopčao šlic.

srijeda, 06.09.2006.

ćirilica

Stajali smo na peronu Milan i ja, sa mojim velikim ruksakom punog kajmaka, slatkog od divljih jagoda i čaja od mente. Baka me je ovaj put pošteno natovarila domaćim delicijama i rekla mi da nađem momka koji ima dobar pos'o, kola da me vozi, a ne da se potucam tamo sa kojekakvim samurajima i lezilebovićima. Trenira me za sponzorušu.
Voza nema na vidiku, a još 15 mina do polaska. Milan je otišao da provjeri, a ja sjedoh na pitar da ispušim jedan Kent. Ljudi su se lijeno vukli gore – dole po kolodvoru, čekajući voz koji će ih odvesti na neko drugo mjesto, u neke druge živote, sa nekim drugim ljudima. Spavači, ugodno smješteni po klupicama i tlu, pokriveni novinama i kartonskim kutijama, sanjali su bolja vremena, bolje puteve jer svoje i onako znaju napamet i zato blaženo spavaju udišući topao, prljav miris stanice. Željezničke stanice, stanice želja...
- Vlak kasni u polasku 180 minuta! – izvali Milan glasom pravog šalter radnika.
- A, u pičku materinu i ove željeznice i sve!!! – popizdila sam kao da će me to čekanje koštati života. Umjesto da krenem dalje, u bolje sutra, moj se odlazak produžuje na 180 minuta, u kojima me tko zna šta čeka. Ali ništa ne može planski, odjednom sam pobjesnila što sam trčala za tramvajima i psovala kad bi mi zatvorili vrata pred nosom...Možda i bolje, možda nisam trebala ući u taj tramvaj, možda i ovaj vlak treba da kasni, dobro je ponekad pričekati pokret u bolje ili drugdje.
- Nije bez vraga! – mislila sam dok mi je početna ljutnja curila niz prste kao Snjeguljica na +45.
- Ajmo u Žilijen da popijemo po koju i zasviramo. – odlučno mi je predložio Milan. Uvijek zna što reći u kriznim situacijama, zato je pravi partner i drug.

U Žilijenu Giga je svima pokazivao uništene zvučnike u svome Puntu. Posljedicu paintballinga i rafalne paljbe na njegovu pijanu guzicu platio je auto. Vikao je, prijeteći svim prisutnima da će im se osvetiti i da su dužni platiti njegove super, mega kul zvučnike. Imam osjećaj da ga nitko nije shvaćao ozbiljno, svi su se hihotali i odlično zabavljali dok se Giga pjenio kao burence zlatne pive.
- Platit će oni meni luče, ima da vidiš! – pizdio je i dalje dok smo poručivali napitke.
- Ne sumnjam u to draganče, uopšte...- ohrabrila sam ga.
Pijuckajući izvrsno makedonsko bijelo padali su dogovori za odlazak na Durmitor, splavarenje Tarom, crnogorsko primorje...koliko para, toliko muzike...Mene to ne interesuje, gledam riđu pudlu kako juri vlastiti rep, Tičkovu Janu. Divlja je i razuzdana, kao i Tičko.
- Zazvizajmo nešto, brzo će vlak, a neću da putujem normalna... – promrmljala sam, sad već polu pijano.
Otišli smo na sprat i upalili klimu...Giga je odbio zviz i rekao da je ovo zadnji put da to upražnjavamo gore i da mene nema bacio bi ih niz stepenice i još im dao nogu u dupe...Milan je nešto šanerski dobacio, a Tičko i ja prasnusmo u smijeh.
- Ček da vidiš da će da se vrati... – znalački će Tičko.

Naše sviračko pametovanje prekine mali Cigo noseći struk dugih, crvenih ruža. Bez trnja.
- Ajde da kupite ruže, pogledaj kako su lepe...- umiljato reče, gurajući mi ih pod nos.
Jesu, lijepe su mada ne volim ruže, previše su mi komercijalne, ipak zatrepćem okicama prema Milanu – Mače, kupi mi ruže.
- Za njega 600 dinara – brzo će cigančić – vidi mu facu lopovsku, ih!
- 600 dinara za dve ruže, pederu mali ima da te prebijem i dam Tičku da te kresne tu na kauču! – kroz smijeh će Milan.
- Ajde za 300 mali, nemamo toliko para. – cjenkam se.
- 400!
- 350, to je moja zadnja ponuda!
- Ajde! – i izabere mi dvije najljepše. Zove se Velimir i ima 10 godina...Tičko, pedofilčina stara, narajcan Milanovom prijetnjom stvarno htjede da ga povali pa sam morala skloniti dijete na sigurno.
- Srećno Velimire! – poljubila sam ga za kraj i tutnula mu još 150 dinara za sladoled.
Zgrabi lovu i ode bez riječi...i to ti je zahvalnost za spas i sladoled...
- Kupili smo dvije- oprezno primjeti Tičko – parne se nose na groblje.
- Jedna za Žilijen, a druga za mene, njega, nju, ono...nije bitno.
- Onda je sve pod kontrolom- htio je ispasti pametan i mudar Milanče- treba da krenemo inače ideš sutra sa nama na Durmitor!
- Ura, Tara avantura!!!
- Idem i ja, Jana, idemo da ispratimo našu Cane! – pljeskao je Tičko – Evo ti ova lampica, da ti osvjetli pute.
- Hvala stari, baš si zlatan!


Opet na stanici želja iz Žilijena, u restoranu kod Želje, sjedili smo okruženi unučićima pelinkovca, loze, s onom jednom ružom, sumanuto pušeći Kent.
- Doći ću u Zagreb u 7:30, sa ogromnim ruksakom i ovom crvenom ružom. Pohrlit ću švaleru u zagrljaj kao u srcedrapateljskim filmovima...On će me ljubiti u pari voza koji kreće za Ljubljanu. Scena na papirima za pisma iz vremena kad su se pisma pisala, kuverte koje čuvaju naše mame i bake. Desna noga ovlaš podignuta, kofer, ruža i taj dugo čekani poljubac. Užas, koja patetika!!! Odo da piškim...

U smrdljivom wc-u, sumnjivi likovi traže dinare za pišanje na čučavcu. Svijetla nema, ni sapuna, smeđa voda kaplje iz zahrđale pipe, smrad i užas jedan
- Zahtjevam doživotno besplatno pišanje na kolodvoru!- pizdila sam bijesno iz mraka smrdljive kabine.
- Može sestro, samo ostavi ime da možemo da zapišemo!
- Lepi Cane, napiši to velikim slovima. Evo ti i slika pa me stavi na zid i nek se zna.
- Dobro.
Uradili smo nekakav okvir i zaljepili ga na zid sa dvije žvake
- Ovo je samo privremeno rešenje, sutra donosim bušilicu, - obećao je veceista – srećan put!
Na prvom peronu, prvom kolosijeku čekao je moj zakašnjeli vlak da me odvede švaleru u zagrljaj sa zakašnjenjem.
Pokupila sam svoje prnje, dvije bočice pelina i izljubila Milana koji me čvrsto držao u zagrljaju i vrtio nas kao vrtuljak.
- Bit će mi zlo manijače!!!
- Čuvaj se Cane i vrati nam se brzo...
Jana je lajala, Tičko brisao suze. Smjestila sam se u kupeu sa ogromnim Ircem koji je hrkao u pravilnim intervalima. Probudio se tek toliko da se upoznamo i da mi pomogne smjestit stvari. Milan se uzverao na prozor i poljubio me još jednom za kraj. Voz je krenuo, Irac zahrkao i ja sam spremno dočekala pokret u novo, drugačije nešto. Radovalo me to neizvjesno, ne planirano i onda sam shvatila da zaboravih ružu.
«Patetika...»- napisao mi je Milan u poruci...- Baš...- pomislih.

Sve ono što se dogodilo nakon što smo se susreli u kišno zagrebačko jutro ostavljam nekoj drugoj patetici. Ova priča nema mjesta tom ludilu koje me snašlo kad sam se spustila iz vlaka. Sretna, neopterećena, spremna za novo, uzbudljivo...od pustih previranja sam se prevrnula.

ponedjeljak, 04.09.2006.

Beograd

Sljedeći dan budim se u znoju...temperatura izmjerena na Košutnjaku usred šume u hladu iznosi 36 stepeni, što znači da je u gradu pakao. Ne marim za to, oblačim svoju super ljetnu opravicu, pravim frizuru i sva slatka krećem prema centru. Popit ću kafu i kupiti bočicu kisele na kiosku da ne dehidriram.

Moja teta Sneška živi u Oblacima, spremila mi je čorbicu od povrća i podjelila samnom novu filozofiju o kravama i njihovim prehrambenim navikama. Slušam pažljivo, srčem čorbu i razmišljam o sladoledu.

U autobusu, uhvatila me kontrola. Nema države u čijem se javnom prevozu nisam švercala. Jednom su me u Švedskoj zamalo bacili u ledenu ćeliju na mjesec dana, ali sam uspjela pobjeći za Norvešku putujući kao slijepi putnik u vagonu za prijevoz stoke. Šverc u Švedskoj trebao je biti zadnji, to sam si svečano obećala, no nisam se mogla prisiliti da kupim jebenu kartu ili da pozovem taksi. Napisao mi je kaznu, a ja je nisam platila. Sad će me svaki put kad budem ulazila u državu, tretirati kao kriminalca, još će me dati zatvoriti, a srpski zatvori su, kako čujem još hladniji nego oni u Švedskoj. Ma, uvijek mogu pobjeći sa stokom u Bugarsku...

Baš volim Beograd. Cijelo mi je djetinjstvo vezano za taj grad u prolascima koji vode za Blace. Gotovo uvijek sam na nekom drugom mjestu, šetam sama, gubim se po prašnjavim ulicama dok mi noge ne postanu prljave i crne.
Ovaj put je došlo do zaokruženja cijele priče...oduvijek je dio mene, a sad sam i ja dio njega, sad se znamo Beograd i ja.

Dobrodošlicu mi je ovaj put priuštilo moje zimsko društvo, ljudi s planine. U ribljem restoranu uz Dunav gdje je klopa za careve, a vino za bogove. Atmosfera vrhunska!
Giga je poručio «Haljinicu boje lila», zna da mi ta pjesma krijepi duh i tijelo. Legenda!
- Imaš li još koju želju lutko- pita me kontrabasist.
- Hoću tri livade!
Harmonikaš je dobacio da on ima dvije u blizini Kikinde i hoće li to biti dosta?
- Naravno, majstore!
I oni zasviraše... Tri livade, tri livade, nigde lada nema... Samo jedna, samo jedna ruža kalemena...
Onda se Milan dosjetio kako sam jednom pijana u Melinu odlično izvela Sinatrin «My way» pa je Giga zatražio i to, a ja sam upravo gurala novčanicu od 500 dinara međ strune šarmantnog violiniste, jebiga fetiš šta se može.
Zasvirali su, a ja zapjevala...gubili smo se u glazbi, sa riječima ali odradismo to svetski i onda su muzičari besplatno za nas odradili set dalmatinskih kancona.
Kako zvuči «Piva klapa ispo' volta...» u izvedbi beogradskog restoran benda nikada nećete saznati, trebali ste biti tu...

Krenusmo tako pijani i veseli put centra u kafanu kod Gige. To je jedna preslatka kafana uvijek puna šarenih ljudi, a sam opis i cijene ostavljam kafandžiji, neću čoveku da kradem pos'o.
Tu smo još malo crtali, svirali, pijuckali i družili se sa šarenim ljudima. Čini mi se da sam u svom tom metežu vidjela najslađu guzu Beograda, mog Bobana. Dao mi je pusu i otišao na spavanjac, sutra radi, a i uči za ispit.
Mi ostadosmo da se vozimo po gradu, oblivamo po splavovima, preskačemo visoku ogradu da bi se otrijeznili u gradskom bazenu. Tako osvježeni donekle smo spremni za sumanuti ples do zore.
U zoru, puca dan, idem kući sav nakresan ili ipak kafa na Adi da se razbistri um...

ponedjeljak, 14.08.2006.

Pijani voz za Beograd

Sparno popodne na kolodvoru, opraštam se sa švalerom kojeg muče oteknuti krajnici. On šapće, ja vičem po običaju, neke gluposti...Vlak ne kasni više od deset minuta, što je pravo čudo. Nema ni gužve, do Vinkovaca će, pretpostavljam svi već izaći, a ja ću spavati do Šida i slušati Haustor.
U kupeu je nesnosno vruće pa odlazim do vagon restorana na pivce. Gazda i kuhar uživaju u brzopoteznim partijama šaha dok ja pokušavam upratiti dosadnu priču nekog lege o vinogradima, o zemlji koju je dobio u nasljedstvo i na kojoj će, ako ne bude rata, posaditi pšenice i kukuruza. Iz pušačkog odjela čuje se narodna pjesma, ustaško-četnička, nikako da skužim.
Lega časti pivom, čak mi je obezbjedio kod gazde pepeljaricu da mogu pušit u nepušačkom. Gazda veli: «Ali samo jednu devojčice!», i priprijeti kažiprstom veličine šiš-ćevapa, «Ovo je restoran!». «Nou frks gazda, razumem!»

Ovo me Nikšićko nagoni na pušenje, bilo bi mi bolje da zapalim jednu ilegalnu, do granice ima bar dva sata, a već sam kratka sa cigaretama. Ivan, dečko kojeg sam upoznala u restoranu, časti pivom u zamjenu za moje pušilice. Pijana sam, a nije još pao mrak, zahvalna sam Ivanu što me je spasio od lege, a i od onog mamlaza koji urla pjesme nedefiniranog sadržaja.
Držim monolog o glupim Amerima, pogotovo onima koji su prije par mjeseci bili u Splitu na nosaču aviona U.S.S. Enterprize...Ivan mi se smije, ne razumije količinu bijesa koju posjedujem za amere, jebo im ja prijateljski posjet u dupe....

Uredno zazvizani i pijani zamoljeni smo da odemo svaki u svoj kupe jerbo će sad granica. Pokušavam se sjetit gdje sam stavila Marušku, tražim u toaletu, uranjam u školjku poput Rentona, razgrćem uloške i ispovraćane papiriće, maj prešes, ver ar ju???
Pronalazim ju pred kupeom, izgubljena, gladna, jadna....
Gospođice, nešto za prijaviti?
Samo diplomu koju nosim svojoj bakici!
Vi ste tako simpatični!
Hvala, barba!
Za rastanak otpušem još koji balončić od sapunice i svi se carinici milo nasmijaše kao da su dobili povišicu.
U međuvremenu Ivan je naručio neku klopu, a ja sam mu mljackajući, ostavila recept mojih svemirskih kolačića...za uspomenu, M.S-tatin student!

Petnaest mina prije ponoći, iskotrljala sam se iz vlaka, smrdeći na pišalinu, sa zadahom iz usta koji ubija manje životinje. Mrzim žvake, bonboncina nema...hoću tuš i krevetac...U glavi pjevušim Draganu Mirković...dok mi u trenutku žara, tvoja burma kožu para, znam da sam pogrešila, ja se ne kajem, tebi se predajem...vječna patnja druge žene, uvijek prihvaćena sa osmijehom. Vozim se u Zemun, još samo malo...

petak, 11.08.2006.

Letovanje**

Naručila sam otmicu i mučenje svoga švalera. Kišne zagrebačke noći u autobusu za Černi Merc, zaskočila su ga tri frajera, nabila mu tamnu vreću preko glave, izveli iz busa i odveli u nepoznatom smijeru.
Već mi danima nije donio doručak u krevet i uporno odbija pružit mi oralno zadovoljstvo, pa mi je puk'o film i naredila sam da ga prebiju. Visila mi je želja tolika, da je već probila put do Kine, a i faca mi se izobličila od nejebice.
Držali su ga zatočenog 24 sata, isprobavajući na njemu sve moguće oblike mučenja, čak su mu priredili maraton svih epizoda «Po ure torture», misleći kako će ga to dokrajčiti, ali su ubrzo odustali shvativši da nisam naručila ubojstvo. Taman pred kraj predzadnje epizode primjetili su da je na izdisaju i brzo pritisnuli STOP na videorekorderu.
Došao je deset kila mršaviji, strije na njegovim rukama pretvorile su se u duboke brazde, koje bi, kad bi se oznojio prepričavajući mi svoj užas, postajale riječna korita.
Slušala sam ga pažljivo, ugodno zavaljena u svoju direktorsku fotelju i grickala sjemenke suncokreta.
«Ostavit ću te da se odmoriš srce!», rekla sam mazno i spustila se do dućana po još sjemenčica i piva. Kad sam izašla, miris asfalta i spaljenih guma u smiraju dana mogao je značiti samo jedno: Idem u Beograd!!!

Letovanje*

Moj dijabolični plan o konobarenju na pustom otoku, naglo je prekinulo dospijeće pozivnice za dodjelu diploma. Odlučila sam ostati još koji dan, ne bili obnovila svoju ljušturu izlažući je suncu, valovima i ubodima nesnosnih obada. Diploma će me čekati, kao i tristotine kuna predviđenih za njenu izradu.

---------------------------------------


Zazvonilo je oko devetke, promeškoljila sam se i uhvatila ga za trbuščić. Prozborio je nešto bezobrazno, poludila sam u sekundi i još brže se sabrala...tih dana sabiranje mi je jako dobro polazilo za rukom.
Oblačim se, odlazim po svoju krvlju zarađenu diplomu, dajem Štefi kune i pobjedonosno odlazim...u maniri sportiste sa olimpijskim plamenom ili pak onih revnosnih prenositelja štafete na Dan mladosti.
Ispred vrata na automatsko otvaranje, čeka me Buga, koju sam povela da prisustvuje mome trijumfu, tek tako da ne budem sama. Kao prava kuja, zalizala je uši, radosno mahnula repom, dala mi poljubac za uspijeh, pozdravila se sa ekipom koju je upoznala pred faksom i naznačila da je gladna, žedna, a mogla bi se i pokenjat.


Posjedujem original i dvije kopije za podjelit bakama i dedama. Tu je još i pristupnica za Klub bivših studenata te preplata za časopis Procesing of the wool.
Za inat organiziram novi, poboljšani Klub vještih studenata i objavljujem rat...K.B.S ju ar histori!!! Zadržavam jedino pravo na preplatu, procesing is the key, wool is my life!!! Forca K.V.S!!!

četvrtak, 10.08.2006.

Letovanje

6.2006

Odlučila sam promjeniti adresu. Otići na otok. Drugovi su me ispratili uz široke osmijehe i odobravanje, vikali su kao mala djeca. Mornari su gledali u čudu, ali su bez previše moljakanja i potkupljivanja, pristali pričuvati moje ogromne torbe i šator.
Rikvercni izlazak iz luke, udobno smještena na sun decku ,ostavljm ovaj grad na korištenje turistima, polugolim, mladim ljudima željnih ljetnih avantura i znojnog seksa, radnicima, glumcima Splitskog ljeta i njihovim kostimografima. Mene nema više. Iznova bježim, od sebe, od drugih, od problema, od želje.
U zraku miris soli i sumpora, osjećam se porozno. Buljim u pravcu grada sve dok mi nije izišao iz vida...


--------


Prolazim kroz fazu asimiliranja, zovem se Treća od Sedam. Radim dnevnu smijenu u mliječnom restoranu Galagsija. Ako ste čest gost, možda možete zamoliti osoblje da vam prošverca malo ferengijevske rakije ili pjenastog Okampa piva, a ako ste stvarno dobri (možda načas ugledate i štrumfove...hahahaha š.l.a) nudimo i vulkanske misne kolačiće...opuštaju duh i tijelo, poboljšavaju reflekse i reakcije.

Naš gazda ima Napoleonov kompleks i depigmentaciju. Gotovo je uvijek namrgođen i ljut. Kad je bio mali, sigurno su ga gnjavili zbog toga, pa je sad kad je zaradio koji dinar, odlučio biti prgav i bahat prema svima koji su jednom bili bahati prema njemu. Voli porniće i nogomet. Ostatak osoblja je čudnovata družina. Funkcija i Zvonko, rade u M.LJ.G (mlječni restoran Galagsija) otkako su izašli iz zatvora. Obećali su bit vrijedni i pošteni, kako bi se iskupili društvu za svoje namćorije. Po cijele dane pjevaju i piju kad ne rade, smatraju se lokalnima, što lokalne izluđuje. Funkcija je ranoranioc, a Zvonko zabušant, u biti su totalne suprotnosti. Ne slušaju istu glazbu, vole dobru spizu.
Dvije ženke Žoze i Babs, stara škola...nađi mužijaka, ostani trudna, udaj se. Žoze je glasna, brza i pomalo zmija, s njom nema zajebancije, iako je u dubini duše dobrica. Babs, s druge strane nema nikakvih osobina, kao list praznog papira...samo što je trudna. Ona živi u blaženstvu neznanja i osjeća se odlično. Svi se pitamo kako bi nama bilo da na tjedan dana posjedujemo Babsin prazni mozak, čime bismo ga napunili?
Mačo i Marinero, dva su pedera koji rade noćnu smjenu, za razliku od Funca i Zvonkeca totalno su ljigavi i smrde. Njihov zadatak je bit zgodan za mlade turistkinje iz Engleske, kako bi što više para spičkale, a oni što više maznuli. Tu je i MEN koji cijelo vrijeme pokušava položit ruke na moje sise. On ne radi u M.LJ.G, ali je dio svakodnevnice. Bezobrazno preskače našu bambus ogradicu i pritom ruši pomno posložene gajbe sokića i pive. Seljački prebaci kuhinjsku krpu preko ramena i sa čačkalicom u zubima procijedi, Alo kako si?, Ma kretenu, sikćem u sebi, šta si umislio, da si neodoljiv?

Lokalno stanovništvo dijeli se na:

jebežljive tinejđere do osamnaest, obožavaju kafe s mlikon, ogromne čaše vode i deceve kole, pipija i gustog, a navečer piju orahovce, pelinkovce, votke i pive.

motoriste u zalazu dvadesetih i zori tridesetih, uvijek žure, samo srknu ekspreso i dec mineralne, pa odjezde dalje...navečer piju enormne količine piva.

trideset plus sa ženom, djecom, ljubavnicom i biznisom, svi piju iste kafe ali imaju različite prohtjeve...samo pjena, malo hladnog mlijeka, šlaga, pjene i nemoj mi stavit šećer nego natren. Navečer piju žestoko sa prohtjevima.

krizaši srednjih godina, kratke kafe i pive, zajedljiva primjedba obavezna.

stari galebovi, ribari, mornari, bevande, žestice, pive, mudrost podjeljena.

-------------------------------


Asimilacija prolazi neočekivano...
Zvonko je u navijačkoj ekstazi organizirao zbor Bečkih dječaka koji su svojim anđeoskim glasovima pjevali Bože čuvaj Hrvatsku, tapšali anđeoskim ručicama, pa su se na našim licima razmilili osmjesi blaženstva, iako je u M.LJ.G vladao kaos zbog mogućeg ne prolaska naše reprezentacije. U sveopćem ludilu, Napoleon je promjenio boju svojih depigmentiranih fleka i znali smo da je gotovo, nuklearna katastrofa, atomski rat, sve je to mila majka naspram onoga što je sljedilo... Napoleon mrzi Bečke dječake, on mrzi sve osim omleta i ovakvo nešto nije mogao oprostiti. Prekoputa njegove bašte, ti mali eunusi cvile u tim mornarskim odjelcima, s kapicama na plavim glavicama.

Uz opasnu koloritnu promjenu na svom licu, Napoleon bijesno podiže stolicu i baca na Zvonka, kojem upravo iza leđa prolazi motorista, koji gazi zbor Bečkih dječaka uredno posloženih uz centurin. Stolica pogađa Zvonka u glavu, a tijela malih Bečana razletjela su se po zraku i popadala u našu baštu kao divlje patke. Motor leti pravo na šank, mlinac i aparat za kafu istovremeno eksplodiraju posred unezvjerenog, flekama išaranog lica našeg šefa, koji je spomenute aparate htio iskoristiti kao zaklon od moguće rafaljne paljbe za koju je Zvonko, da ga nije posred labrnje pogodila stolica i da ga nije zasulo jato malih anđela iz Beča, itekako bio spreman naoružavši se bocama osvježavajućeg gaziranog napitka na bazi naranče...
Napoleonovo lice je izgaralo u plamenu...Mačo je ležao iza šanka nepomičan. Funkcija i Marinero odmah zgrabiše ledene tekućine i zaliju šefa, no Marinero je u svojoj ruci imao ledenu travaricu s malo vode za gospođicu trideset plus i avaj, šefovo lice oguljeno je palo na pod. Fido, irski seter skupi ga u hipu i odjuri.


Žozi je u suzama skupljala mrtva tijela, čistila slomljeno staklo, pomogla sam joj koliko je to bilo u mojoj moći, jesam dan prije, duhovno uzdignuta uz pomoć misnih kolačića s Vulkana, vježbala hvatanje užarene žarulje u mraku.
Babs je prazno stajala usred bašte, ispovraćana, sa vileda krpicom u ruci, taman je lijeno mjenjala pepeljaru pripremajući se da obriše stol kad ju je zasula kiša tjelesa, zaprepastila eksplozija, a život joj se zgadio kad je pas zgrabio facu voljenog šefa. Bilo je to previše za malu Babs.

Marinero i Funkcija dovršili su sređivanje objekta, Žozi je obrisala suze, pospremila Babs negdje sa strane i naredila mi da donesem sve kvarljivo iz M.LJ.G. Izvukla sam praseće pečenje, salate i kolače. Gajbe alkoholiziranih, karameliziranih i opasnih tekućica, domino, kockice i čovječe ne ljuti se. Feštalo se tri dana i tri noći dok su sa nebesa mali anđeli tiho pjevušili Bože čuvaj Hrvatsku.

četvrtak, 01.06.2006.

Umorio se i otišao na letovanje...

<	prosinac, 2007
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?