Pisanje ide teže nekih dana, stvar je u tome da gomilu događaja uopće ne možeš izraziti riječima...u svakom slučaju šutnja je zlato kao što je davno pjesnik rek'o...
A.A. bi sad sigurno znao što treba reći, a nismo se dugo čuli i ljut je na mene. Tako smo lijepo komunicirali, pisanom riječi, manje telefonski nakon što smo proveli tri sata u suludim razgovorima,s tim da sam zvala mobilni u Bosnu. Sutradan, u panici zovem Mangenta com i raspitujem se za cijenu tog poziva. Ispada podosta, a gadovi ne daju ljubavnički popust. Šta da se radi, valjda neće skužit mamenko i tatenko...
Visinske pripreme!
Ljepim stiropor da me podsjeća na snijeg, puše bura.
Odnosi kuglice, usisavač...............uuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu..........Raško nije stavio vrećicu?!
Recitiram recept za Ubojitu Tortu i kaznu iz busa broj dvadeset i pet.
Onu iz Beograda sam bacila u reku kraj "Šarana", zemunskog restorana gdje su mi drugovi priuštili dobrodošlicu uz "Haljinicu boje lila".
Jebiga i rujanski bluz je ostavio traga na listopadu. Još uvijek nosim japanke i nahlađujem bubrege, mada bolujem od neke venerične bolesti i pecka me kad piškim, ali samo zadnji mlaz. Do kraja večeri sam toliko pijana da ne primjetim tko mi stavlja prste u gaćice.....
Nemam SIDU, nemam hepatitis, nisam za štajgu...ali kad bi me slave zvala????????.mmmmmmmmmm nisam sigurna????????
Post je objavljen 09.10.2006. u 03:12 sati.