umor prsta

petak, 08.09.2006.

siđi do reke, večeras ja sam dole...

Dakle, prevrnuta od previranja.
Osjećam kako trulim iznutra. Ne vidim ništa od magle koja mi se navukla na uplakane oči. Opet sama.
Šutim, odlutam, ne prepoznaju me...
Krećem s tatom na još jedno putovanje, treba li mi to uopće? Mama mi je spakovala crninu za svaki slučaj.
Jadranskom magistralom, preko Makarske, tamo je on, poslala sam ga na lječenje, nije se javio da mi kaže kako je...Muka od benzina, cigareta i serpentina. Samo da sve bude u redu!


Novi svijet je čistilište za gubave duše i umorna tjelesa. Samoća nije problem, već blagoslov. Grlim vrbe, prislanjam lice na mekanu koru pod mahovinom. Mirišem vodu, ližem kamenje.
Pobjedila sam strah od ljuljanja. Dva jaka zamaha i moji nožni prsti dodiruju grane na drugoj obali. Ne osjećam nelagodu u prsima. Prije sam imala osjećaj da će mi srce iskočiti, pluća puknuti, a sad želim da me zaljulja jače.
Ove vrbe nisu tužne, ne stoje pognuto nad vodom kao da se žele utopiti, one samo plaču...plaču u Maju kao da kiša lijeva iz njihovih listova...vrbe plačipičke, kao i ja.

Sjedim u gumenom čamcu sa Čikijem, pričam mu o svemiru, atomima, molekulama. On sluša u tišini. Ne veslamo, nosi nas voda. Dugačke vlati riječne trave miluju nas, nešto šušne u blizini. Nije me strah. Ovdje na ovom mjestu čovjek se ničega ne boji. U daljini bljesak vatre na kojoj pucketa klasje i zvuk gitare. Čiki više voli harmonike i trube: "Talijani su izmislili harmoniku da bi je Srbi svirali." Valjda zna što govori, neću se prepirati ni zahtjevati pojašnjenje, samo hoću veslati.
- Hajdemo uzvodno!- kažem tiho da ne probudim ribe.
Krenusmo bez riječi, ispod mosta u šaš. Nije postavljao nikakva pitanja, samo je slušao i želio da mi bude ugodno. Nije htio da veslam, samo da pričam.
- Pokazat ću ti velike vrbe, stare su sigurno pola stoljeća ako ne i više!
U mraku, nema mjeseca, a zvijezde su nam tako blizu. Kao da će nas cijeli svod progutati u svojoj ljepoti i ostat ćemo sjajni od zvjezdane prašine, još jednom dokaz kako smo prokleto malecki.
Plačem...pod stoljetnim vrbama, u vodu...Od sreće, od ludila, od ove noćne čarolije. Otvaram srce, govorim tajne, istresam svu buđ i gnjoj iz sebe, tu pred strancem u gumenom čamčiću pod starim vrbama, u šašu ispod zvjezdanog svoda, mala, nemoćna, na rubu.
- Nemoj više, utopićemo se...
- Neću... - grcam od boli.
Moja deprootporna ljuštura popucala je, istog trena ostala sam gola i ne zaštićena u ovom mraku, između Malog medvjeda i Oriona.
-Moram ošišati ovu kosu, bit će mi bolje...Osjećam da vučem sve probleme skupa s njom i ne mogu to više trpiti.
Gledao me i šutio.
-Ošišaj me, molim te...- čučnula sam i naslonila ruku na njegove prepone.
Ostao je iznenađen, ali ne i zbunjen. Rukom je potražio škarice u limenoj ribičkoj kutiji, a ja njegovu muškost. Smočila sam kosu i primila ga nježno, on me je šišao, bacao kosu u rijeku... nek' je voda nosi.
Sa svakim rezom bivalo mi je lakše, osjećala sam kako njegov ud raste u mojim ustima i željela ga progutati cijelog.
- Ovako je bespomoćan,- mislila sam u sebi - da mu ga sad odgrizem i ispljunem u rijeku, zatučem ga veslom da se ne bi previše derao i bacim ga preko...Ali neću to uraditi, ne ovom strancu koji umije da sluša kao svećenik, skida uroke sa mene. Učinio je to, nije tražio ništa za uzvrat. Sama sam odlučila priuštiti mu zadovoljstvo iako sam tužna i slomljena, iako u meni nema ljubavi za nikoga sam za ove stare vrbe i ovu rijeku koja nosi moje boli, moje breme, moja govna.
Izvijao se, ispustio mazan zvuk, odrezao posljednji pramen i svršio.
- Hoćeš ga sačuvati? - pospano je upitao.
- Ne,- rekla sam progutavši sokove njegovog užitka- baci to, spali, ne želim ga sačuvati!
- Kako želiš...
Nježno ga je prislonio na mirnu površinu vode i potom brzo zakopčao šlic.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv