umor prsta

ponedjeljak, 14.08.2006.

Pijani voz za Beograd

Sparno popodne na kolodvoru, opraštam se sa švalerom kojeg muče oteknuti krajnici. On šapće, ja vičem po običaju, neke gluposti...Vlak ne kasni više od deset minuta, što je pravo čudo. Nema ni gužve, do Vinkovaca će, pretpostavljam svi već izaći, a ja ću spavati do Šida i slušati Haustor.
U kupeu je nesnosno vruće pa odlazim do vagon restorana na pivce. Gazda i kuhar uživaju u brzopoteznim partijama šaha dok ja pokušavam upratiti dosadnu priču nekog lege o vinogradima, o zemlji koju je dobio u nasljedstvo i na kojoj će, ako ne bude rata, posaditi pšenice i kukuruza. Iz pušačkog odjela čuje se narodna pjesma, ustaško-četnička, nikako da skužim.
Lega časti pivom, čak mi je obezbjedio kod gazde pepeljaricu da mogu pušit u nepušačkom. Gazda veli: «Ali samo jednu devojčice!», i priprijeti kažiprstom veličine šiš-ćevapa, «Ovo je restoran!». «Nou frks gazda, razumem!»

Ovo me Nikšićko nagoni na pušenje, bilo bi mi bolje da zapalim jednu ilegalnu, do granice ima bar dva sata, a već sam kratka sa cigaretama. Ivan, dečko kojeg sam upoznala u restoranu, časti pivom u zamjenu za moje pušilice. Pijana sam, a nije još pao mrak, zahvalna sam Ivanu što me je spasio od lege, a i od onog mamlaza koji urla pjesme nedefiniranog sadržaja.
Držim monolog o glupim Amerima, pogotovo onima koji su prije par mjeseci bili u Splitu na nosaču aviona U.S.S. Enterprize...Ivan mi se smije, ne razumije količinu bijesa koju posjedujem za amere, jebo im ja prijateljski posjet u dupe....

Uredno zazvizani i pijani zamoljeni smo da odemo svaki u svoj kupe jerbo će sad granica. Pokušavam se sjetit gdje sam stavila Marušku, tražim u toaletu, uranjam u školjku poput Rentona, razgrćem uloške i ispovraćane papiriće, maj prešes, ver ar ju???
Pronalazim ju pred kupeom, izgubljena, gladna, jadna....
Gospođice, nešto za prijaviti?
Samo diplomu koju nosim svojoj bakici!
Vi ste tako simpatični!
Hvala, barba!
Za rastanak otpušem još koji balončić od sapunice i svi se carinici milo nasmijaše kao da su dobili povišicu.
U međuvremenu Ivan je naručio neku klopu, a ja sam mu mljackajući, ostavila recept mojih svemirskih kolačića...za uspomenu, M.S-tatin student!

Petnaest mina prije ponoći, iskotrljala sam se iz vlaka, smrdeći na pišalinu, sa zadahom iz usta koji ubija manje životinje. Mrzim žvake, bonboncina nema...hoću tuš i krevetac...U glavi pjevušim Draganu Mirković...dok mi u trenutku žara, tvoja burma kožu para, znam da sam pogrešila, ja se ne kajem, tebi se predajem...vječna patnja druge žene, uvijek prihvaćena sa osmijehom. Vozim se u Zemun, još samo malo...

petak, 11.08.2006.

Letovanje**

Naručila sam otmicu i mučenje svoga švalera. Kišne zagrebačke noći u autobusu za Černi Merc, zaskočila su ga tri frajera, nabila mu tamnu vreću preko glave, izveli iz busa i odveli u nepoznatom smijeru.
Već mi danima nije donio doručak u krevet i uporno odbija pružit mi oralno zadovoljstvo, pa mi je puk'o film i naredila sam da ga prebiju. Visila mi je želja tolika, da je već probila put do Kine, a i faca mi se izobličila od nejebice.
Držali su ga zatočenog 24 sata, isprobavajući na njemu sve moguće oblike mučenja, čak su mu priredili maraton svih epizoda «Po ure torture», misleći kako će ga to dokrajčiti, ali su ubrzo odustali shvativši da nisam naručila ubojstvo. Taman pred kraj predzadnje epizode primjetili su da je na izdisaju i brzo pritisnuli STOP na videorekorderu.
Došao je deset kila mršaviji, strije na njegovim rukama pretvorile su se u duboke brazde, koje bi, kad bi se oznojio prepričavajući mi svoj užas, postajale riječna korita.
Slušala sam ga pažljivo, ugodno zavaljena u svoju direktorsku fotelju i grickala sjemenke suncokreta.
«Ostavit ću te da se odmoriš srce!», rekla sam mazno i spustila se do dućana po još sjemenčica i piva. Kad sam izašla, miris asfalta i spaljenih guma u smiraju dana mogao je značiti samo jedno: Idem u Beograd!!!

Letovanje*

Moj dijabolični plan o konobarenju na pustom otoku, naglo je prekinulo dospijeće pozivnice za dodjelu diploma. Odlučila sam ostati još koji dan, ne bili obnovila svoju ljušturu izlažući je suncu, valovima i ubodima nesnosnih obada. Diploma će me čekati, kao i tristotine kuna predviđenih za njenu izradu.

---------------------------------------


Zazvonilo je oko devetke, promeškoljila sam se i uhvatila ga za trbuščić. Prozborio je nešto bezobrazno, poludila sam u sekundi i još brže se sabrala...tih dana sabiranje mi je jako dobro polazilo za rukom.
Oblačim se, odlazim po svoju krvlju zarađenu diplomu, dajem Štefi kune i pobjedonosno odlazim...u maniri sportiste sa olimpijskim plamenom ili pak onih revnosnih prenositelja štafete na Dan mladosti.
Ispred vrata na automatsko otvaranje, čeka me Buga, koju sam povela da prisustvuje mome trijumfu, tek tako da ne budem sama. Kao prava kuja, zalizala je uši, radosno mahnula repom, dala mi poljubac za uspijeh, pozdravila se sa ekipom koju je upoznala pred faksom i naznačila da je gladna, žedna, a mogla bi se i pokenjat.


Posjedujem original i dvije kopije za podjelit bakama i dedama. Tu je još i pristupnica za Klub bivših studenata te preplata za časopis Procesing of the wool.
Za inat organiziram novi, poboljšani Klub vještih studenata i objavljujem rat...K.B.S ju ar histori!!! Zadržavam jedino pravo na preplatu, procesing is the key, wool is my life!!! Forca K.V.S!!!

četvrtak, 10.08.2006.

Letovanje

6.2006

Odlučila sam promjeniti adresu. Otići na otok. Drugovi su me ispratili uz široke osmijehe i odobravanje, vikali su kao mala djeca. Mornari su gledali u čudu, ali su bez previše moljakanja i potkupljivanja, pristali pričuvati moje ogromne torbe i šator.
Rikvercni izlazak iz luke, udobno smještena na sun decku ,ostavljm ovaj grad na korištenje turistima, polugolim, mladim ljudima željnih ljetnih avantura i znojnog seksa, radnicima, glumcima Splitskog ljeta i njihovim kostimografima. Mene nema više. Iznova bježim, od sebe, od drugih, od problema, od želje.
U zraku miris soli i sumpora, osjećam se porozno. Buljim u pravcu grada sve dok mi nije izišao iz vida...


--------


Prolazim kroz fazu asimiliranja, zovem se Treća od Sedam. Radim dnevnu smijenu u mliječnom restoranu Galagsija. Ako ste čest gost, možda možete zamoliti osoblje da vam prošverca malo ferengijevske rakije ili pjenastog Okampa piva, a ako ste stvarno dobri (možda načas ugledate i štrumfove...hahahaha š.l.a) nudimo i vulkanske misne kolačiće...opuštaju duh i tijelo, poboljšavaju reflekse i reakcije.

Naš gazda ima Napoleonov kompleks i depigmentaciju. Gotovo je uvijek namrgođen i ljut. Kad je bio mali, sigurno su ga gnjavili zbog toga, pa je sad kad je zaradio koji dinar, odlučio biti prgav i bahat prema svima koji su jednom bili bahati prema njemu. Voli porniće i nogomet. Ostatak osoblja je čudnovata družina. Funkcija i Zvonko, rade u M.LJ.G (mlječni restoran Galagsija) otkako su izašli iz zatvora. Obećali su bit vrijedni i pošteni, kako bi se iskupili društvu za svoje namćorije. Po cijele dane pjevaju i piju kad ne rade, smatraju se lokalnima, što lokalne izluđuje. Funkcija je ranoranioc, a Zvonko zabušant, u biti su totalne suprotnosti. Ne slušaju istu glazbu, vole dobru spizu.
Dvije ženke Žoze i Babs, stara škola...nađi mužijaka, ostani trudna, udaj se. Žoze je glasna, brza i pomalo zmija, s njom nema zajebancije, iako je u dubini duše dobrica. Babs, s druge strane nema nikakvih osobina, kao list praznog papira...samo što je trudna. Ona živi u blaženstvu neznanja i osjeća se odlično. Svi se pitamo kako bi nama bilo da na tjedan dana posjedujemo Babsin prazni mozak, čime bismo ga napunili?
Mačo i Marinero, dva su pedera koji rade noćnu smjenu, za razliku od Funca i Zvonkeca totalno su ljigavi i smrde. Njihov zadatak je bit zgodan za mlade turistkinje iz Engleske, kako bi što više para spičkale, a oni što više maznuli. Tu je i MEN koji cijelo vrijeme pokušava položit ruke na moje sise. On ne radi u M.LJ.G, ali je dio svakodnevnice. Bezobrazno preskače našu bambus ogradicu i pritom ruši pomno posložene gajbe sokića i pive. Seljački prebaci kuhinjsku krpu preko ramena i sa čačkalicom u zubima procijedi, Alo kako si?, Ma kretenu, sikćem u sebi, šta si umislio, da si neodoljiv?

Lokalno stanovništvo dijeli se na:

jebežljive tinejđere do osamnaest, obožavaju kafe s mlikon, ogromne čaše vode i deceve kole, pipija i gustog, a navečer piju orahovce, pelinkovce, votke i pive.

motoriste u zalazu dvadesetih i zori tridesetih, uvijek žure, samo srknu ekspreso i dec mineralne, pa odjezde dalje...navečer piju enormne količine piva.

trideset plus sa ženom, djecom, ljubavnicom i biznisom, svi piju iste kafe ali imaju različite prohtjeve...samo pjena, malo hladnog mlijeka, šlaga, pjene i nemoj mi stavit šećer nego natren. Navečer piju žestoko sa prohtjevima.

krizaši srednjih godina, kratke kafe i pive, zajedljiva primjedba obavezna.

stari galebovi, ribari, mornari, bevande, žestice, pive, mudrost podjeljena.

-------------------------------


Asimilacija prolazi neočekivano...
Zvonko je u navijačkoj ekstazi organizirao zbor Bečkih dječaka koji su svojim anđeoskim glasovima pjevali Bože čuvaj Hrvatsku, tapšali anđeoskim ručicama, pa su se na našim licima razmilili osmjesi blaženstva, iako je u M.LJ.G vladao kaos zbog mogućeg ne prolaska naše reprezentacije. U sveopćem ludilu, Napoleon je promjenio boju svojih depigmentiranih fleka i znali smo da je gotovo, nuklearna katastrofa, atomski rat, sve je to mila majka naspram onoga što je sljedilo... Napoleon mrzi Bečke dječake, on mrzi sve osim omleta i ovakvo nešto nije mogao oprostiti. Prekoputa njegove bašte, ti mali eunusi cvile u tim mornarskim odjelcima, s kapicama na plavim glavicama.

Uz opasnu koloritnu promjenu na svom licu, Napoleon bijesno podiže stolicu i baca na Zvonka, kojem upravo iza leđa prolazi motorista, koji gazi zbor Bečkih dječaka uredno posloženih uz centurin. Stolica pogađa Zvonka u glavu, a tijela malih Bečana razletjela su se po zraku i popadala u našu baštu kao divlje patke. Motor leti pravo na šank, mlinac i aparat za kafu istovremeno eksplodiraju posred unezvjerenog, flekama išaranog lica našeg šefa, koji je spomenute aparate htio iskoristiti kao zaklon od moguće rafaljne paljbe za koju je Zvonko, da ga nije posred labrnje pogodila stolica i da ga nije zasulo jato malih anđela iz Beča, itekako bio spreman naoružavši se bocama osvježavajućeg gaziranog napitka na bazi naranče...
Napoleonovo lice je izgaralo u plamenu...Mačo je ležao iza šanka nepomičan. Funkcija i Marinero odmah zgrabiše ledene tekućine i zaliju šefa, no Marinero je u svojoj ruci imao ledenu travaricu s malo vode za gospođicu trideset plus i avaj, šefovo lice oguljeno je palo na pod. Fido, irski seter skupi ga u hipu i odjuri.


Žozi je u suzama skupljala mrtva tijela, čistila slomljeno staklo, pomogla sam joj koliko je to bilo u mojoj moći, jesam dan prije, duhovno uzdignuta uz pomoć misnih kolačića s Vulkana, vježbala hvatanje užarene žarulje u mraku.
Babs je prazno stajala usred bašte, ispovraćana, sa vileda krpicom u ruci, taman je lijeno mjenjala pepeljaru pripremajući se da obriše stol kad ju je zasula kiša tjelesa, zaprepastila eksplozija, a život joj se zgadio kad je pas zgrabio facu voljenog šefa. Bilo je to previše za malu Babs.

Marinero i Funkcija dovršili su sređivanje objekta, Žozi je obrisala suze, pospremila Babs negdje sa strane i naredila mi da donesem sve kvarljivo iz M.LJ.G. Izvukla sam praseće pečenje, salate i kolače. Gajbe alkoholiziranih, karameliziranih i opasnih tekućica, domino, kockice i čovječe ne ljuti se. Feštalo se tri dana i tri noći dok su sa nebesa mali anđeli tiho pjevušili Bože čuvaj Hrvatsku.

<	kolovoz, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?