umor prsta

ponedjeljak, 14.08.2006.

Pijani voz za Beograd

Sparno popodne na kolodvoru, opraštam se sa švalerom kojeg muče oteknuti krajnici. On šapće, ja vičem po običaju, neke gluposti...Vlak ne kasni više od deset minuta, što je pravo čudo. Nema ni gužve, do Vinkovaca će, pretpostavljam svi već izaći, a ja ću spavati do Šida i slušati Haustor.
U kupeu je nesnosno vruće pa odlazim do vagon restorana na pivce. Gazda i kuhar uživaju u brzopoteznim partijama šaha dok ja pokušavam upratiti dosadnu priču nekog lege o vinogradima, o zemlji koju je dobio u nasljedstvo i na kojoj će, ako ne bude rata, posaditi pšenice i kukuruza. Iz pušačkog odjela čuje se narodna pjesma, ustaško-četnička, nikako da skužim.
Lega časti pivom, čak mi je obezbjedio kod gazde pepeljaricu da mogu pušit u nepušačkom. Gazda veli: «Ali samo jednu devojčice!», i priprijeti kažiprstom veličine šiš-ćevapa, «Ovo je restoran!». «Nou frks gazda, razumem!»

Ovo me Nikšićko nagoni na pušenje, bilo bi mi bolje da zapalim jednu ilegalnu, do granice ima bar dva sata, a već sam kratka sa cigaretama. Ivan, dečko kojeg sam upoznala u restoranu, časti pivom u zamjenu za moje pušilice. Pijana sam, a nije još pao mrak, zahvalna sam Ivanu što me je spasio od lege, a i od onog mamlaza koji urla pjesme nedefiniranog sadržaja.
Držim monolog o glupim Amerima, pogotovo onima koji su prije par mjeseci bili u Splitu na nosaču aviona U.S.S. Enterprize...Ivan mi se smije, ne razumije količinu bijesa koju posjedujem za amere, jebo im ja prijateljski posjet u dupe....

Uredno zazvizani i pijani zamoljeni smo da odemo svaki u svoj kupe jerbo će sad granica. Pokušavam se sjetit gdje sam stavila Marušku, tražim u toaletu, uranjam u školjku poput Rentona, razgrćem uloške i ispovraćane papiriće, maj prešes, ver ar ju???
Pronalazim ju pred kupeom, izgubljena, gladna, jadna....
Gospođice, nešto za prijaviti?
Samo diplomu koju nosim svojoj bakici!
Vi ste tako simpatični!
Hvala, barba!
Za rastanak otpušem još koji balončić od sapunice i svi se carinici milo nasmijaše kao da su dobili povišicu.
U međuvremenu Ivan je naručio neku klopu, a ja sam mu mljackajući, ostavila recept mojih svemirskih kolačića...za uspomenu, M.S-tatin student!

Petnaest mina prije ponoći, iskotrljala sam se iz vlaka, smrdeći na pišalinu, sa zadahom iz usta koji ubija manje životinje. Mrzim žvake, bonboncina nema...hoću tuš i krevetac...U glavi pjevušim Draganu Mirković...dok mi u trenutku žara, tvoja burma kožu para, znam da sam pogrešila, ja se ne kajem, tebi se predajem...vječna patnja druge žene, uvijek prihvaćena sa osmijehom. Vozim se u Zemun, još samo malo...

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv