umor prsta

srijeda, 20.09.2006.

Pošiljka čiste ljubavi poslana prvi put, očekivanja...Gramofon, čokolada i puž između dva kamena u plićaku, na plaži ispod plavog neba i bijelih oblaka, slušaju dobru muziku udišući miris lavande.

Prljave čaše, opušci i dva gola tijela...lampa pored kreveta na zidnim tapetama sa uzorkom listopadnog drveća. Sreća. Uzimanje. Povezivanje. Poljupci u vrat. Plutanje. Preljevanje. Miris kože...note urezane na stari tobogan, kao u kičmu djeteta koje zna kako pasti.

+++

Samo budalaština, šarmeri, šarmiranje uokolo. Neki će se vjenčati, dobiti bebu, produžiti vrstu. Širimo nekakvu filozofiju, bože kako glupo ovo zvuči, balansiramo između sebe....pijemo goleme količine alkohola i trujemo se kojekakvim sintetikama. Tražimo ljubav, njuškamo se...tko je tvoj princ na bijelome konju?

srijeda, 13.09.2006.

Oprosti Čokolada

ovaj tekst napisan je prije dvadeset i više dana...između Srbije i Crne gore...datum objave čista je slučajnost ili možda nije....


Mlječna moja Čokolado,

Ne ispričavam ti se za ništa, sem za onaj razgovor "zašto me nećeš" , kad sam bila na putu za otok. Nesporazum Čokolado, misandrstending...i Cakani Cane izgubi razum, pošandrca, skupi gadarije vremena i pretvori ih u gomilu krivih rečenica, samo sam htjela reći da si zbunjena...mislim, tko nije...a ja te ovakva tuka ne mogu uvijek baš, znaš.
Znala sam da se nećemo razumjeti, no ti si inzistirala. Ispala sam glupa na neviđentu...misliš da sam koza koja mekeće za bezveze, nit mlijeko daje, nit joj je meso mlado i ukusno. I u pravu si Čokolado, jesi priznajem...
I tko sam ja da te prozivam jer se rasipaš, jer nisi usmjerena...ja glupa koza koja ništa nije pametnog napravila u životu, riješila se faksa, eto to je sve...niti sam osnovala bend, ne znam ni pjevat, ni crtat, ni šivat, ništa ne znam, čak se bojim pokušavati da me ne bi ubilo saznanje kako sam loša...Ništa pod milim bogom nisam napravila, samo sam preglasna u svojim planovima, a osjećam se pozvano da ti solim pamet.

Što god da se prenjelo na tebe, još iz vremena kad si bila Čokolada sa lješnjacima ili rižom, pa čak i u voćnoj kombinaciji samo je odličan dodatak tvojoj mlječnosti. Rekla sam da se gubiš, topiš, a ti si u biti postala Čokolada sa puno različitih okusa, kao Mersi...slatka i draga sa marcipanom, gorka i tamna kao za kuhanje ili u kombinaciji sa kafom...uspjevaš vezati na sebe toliko okusa, mirisa, stanja uma i zato si toliko posebna.
Nikad se ne bojiš pitati, učiniti, barem probaš. Sve te zanima i čega se latiš ide ti dobro, odlično čak! Možda misliš da i nije baš tako, ali barem nemaš straha da probaš...i ako ispadne govno nakon svega barem si probala.
Divno je koliko stvari možeš stvoriti, divno si biće, treba te zemlja...Samo crtaj, piši, šivaj, radi video, pjevaj, sviraj, uređuj interjere, nemoj stati...imaš duha, imaš volje, bravo...što nemaš straha, što si radoznala i nije ti problem pitati!

I zato, kad sam skužila kako sam glupa koza jer tvoju vrlinu doživljavam kao manu i serem ti zbog toga, pa ispadam ljubomorna kučketina, oprosti mi Čokolado molim te!!!

petak, 08.09.2006.

siđi do reke, večeras ja sam dole...

Dakle, prevrnuta od previranja.
Osjećam kako trulim iznutra. Ne vidim ništa od magle koja mi se navukla na uplakane oči. Opet sama.
Šutim, odlutam, ne prepoznaju me...
Krećem s tatom na još jedno putovanje, treba li mi to uopće? Mama mi je spakovala crninu za svaki slučaj.
Jadranskom magistralom, preko Makarske, tamo je on, poslala sam ga na lječenje, nije se javio da mi kaže kako je...Muka od benzina, cigareta i serpentina. Samo da sve bude u redu!


Novi svijet je čistilište za gubave duše i umorna tjelesa. Samoća nije problem, već blagoslov. Grlim vrbe, prislanjam lice na mekanu koru pod mahovinom. Mirišem vodu, ližem kamenje.
Pobjedila sam strah od ljuljanja. Dva jaka zamaha i moji nožni prsti dodiruju grane na drugoj obali. Ne osjećam nelagodu u prsima. Prije sam imala osjećaj da će mi srce iskočiti, pluća puknuti, a sad želim da me zaljulja jače.
Ove vrbe nisu tužne, ne stoje pognuto nad vodom kao da se žele utopiti, one samo plaču...plaču u Maju kao da kiša lijeva iz njihovih listova...vrbe plačipičke, kao i ja.

Sjedim u gumenom čamcu sa Čikijem, pričam mu o svemiru, atomima, molekulama. On sluša u tišini. Ne veslamo, nosi nas voda. Dugačke vlati riječne trave miluju nas, nešto šušne u blizini. Nije me strah. Ovdje na ovom mjestu čovjek se ničega ne boji. U daljini bljesak vatre na kojoj pucketa klasje i zvuk gitare. Čiki više voli harmonike i trube: "Talijani su izmislili harmoniku da bi je Srbi svirali." Valjda zna što govori, neću se prepirati ni zahtjevati pojašnjenje, samo hoću veslati.
- Hajdemo uzvodno!- kažem tiho da ne probudim ribe.
Krenusmo bez riječi, ispod mosta u šaš. Nije postavljao nikakva pitanja, samo je slušao i želio da mi bude ugodno. Nije htio da veslam, samo da pričam.
- Pokazat ću ti velike vrbe, stare su sigurno pola stoljeća ako ne i više!
U mraku, nema mjeseca, a zvijezde su nam tako blizu. Kao da će nas cijeli svod progutati u svojoj ljepoti i ostat ćemo sjajni od zvjezdane prašine, još jednom dokaz kako smo prokleto malecki.
Plačem...pod stoljetnim vrbama, u vodu...Od sreće, od ludila, od ove noćne čarolije. Otvaram srce, govorim tajne, istresam svu buđ i gnjoj iz sebe, tu pred strancem u gumenom čamčiću pod starim vrbama, u šašu ispod zvjezdanog svoda, mala, nemoćna, na rubu.
- Nemoj više, utopićemo se...
- Neću... - grcam od boli.
Moja deprootporna ljuštura popucala je, istog trena ostala sam gola i ne zaštićena u ovom mraku, između Malog medvjeda i Oriona.
-Moram ošišati ovu kosu, bit će mi bolje...Osjećam da vučem sve probleme skupa s njom i ne mogu to više trpiti.
Gledao me i šutio.
-Ošišaj me, molim te...- čučnula sam i naslonila ruku na njegove prepone.
Ostao je iznenađen, ali ne i zbunjen. Rukom je potražio škarice u limenoj ribičkoj kutiji, a ja njegovu muškost. Smočila sam kosu i primila ga nježno, on me je šišao, bacao kosu u rijeku... nek' je voda nosi.
Sa svakim rezom bivalo mi je lakše, osjećala sam kako njegov ud raste u mojim ustima i željela ga progutati cijelog.
- Ovako je bespomoćan,- mislila sam u sebi - da mu ga sad odgrizem i ispljunem u rijeku, zatučem ga veslom da se ne bi previše derao i bacim ga preko...Ali neću to uraditi, ne ovom strancu koji umije da sluša kao svećenik, skida uroke sa mene. Učinio je to, nije tražio ništa za uzvrat. Sama sam odlučila priuštiti mu zadovoljstvo iako sam tužna i slomljena, iako u meni nema ljubavi za nikoga sam za ove stare vrbe i ovu rijeku koja nosi moje boli, moje breme, moja govna.
Izvijao se, ispustio mazan zvuk, odrezao posljednji pramen i svršio.
- Hoćeš ga sačuvati? - pospano je upitao.
- Ne,- rekla sam progutavši sokove njegovog užitka- baci to, spali, ne želim ga sačuvati!
- Kako želiš...
Nježno ga je prislonio na mirnu površinu vode i potom brzo zakopčao šlic.

srijeda, 06.09.2006.

ćirilica

Stajali smo na peronu Milan i ja, sa mojim velikim ruksakom punog kajmaka, slatkog od divljih jagoda i čaja od mente. Baka me je ovaj put pošteno natovarila domaćim delicijama i rekla mi da nađem momka koji ima dobar pos'o, kola da me vozi, a ne da se potucam tamo sa kojekakvim samurajima i lezilebovićima. Trenira me za sponzorušu.
Voza nema na vidiku, a još 15 mina do polaska. Milan je otišao da provjeri, a ja sjedoh na pitar da ispušim jedan Kent. Ljudi su se lijeno vukli gore – dole po kolodvoru, čekajući voz koji će ih odvesti na neko drugo mjesto, u neke druge živote, sa nekim drugim ljudima. Spavači, ugodno smješteni po klupicama i tlu, pokriveni novinama i kartonskim kutijama, sanjali su bolja vremena, bolje puteve jer svoje i onako znaju napamet i zato blaženo spavaju udišući topao, prljav miris stanice. Željezničke stanice, stanice želja...
- Vlak kasni u polasku 180 minuta! – izvali Milan glasom pravog šalter radnika.
- A, u pičku materinu i ove željeznice i sve!!! – popizdila sam kao da će me to čekanje koštati života. Umjesto da krenem dalje, u bolje sutra, moj se odlazak produžuje na 180 minuta, u kojima me tko zna šta čeka. Ali ništa ne može planski, odjednom sam pobjesnila što sam trčala za tramvajima i psovala kad bi mi zatvorili vrata pred nosom...Možda i bolje, možda nisam trebala ući u taj tramvaj, možda i ovaj vlak treba da kasni, dobro je ponekad pričekati pokret u bolje ili drugdje.
- Nije bez vraga! – mislila sam dok mi je početna ljutnja curila niz prste kao Snjeguljica na +45.
- Ajmo u Žilijen da popijemo po koju i zasviramo. – odlučno mi je predložio Milan. Uvijek zna što reći u kriznim situacijama, zato je pravi partner i drug.

U Žilijenu Giga je svima pokazivao uništene zvučnike u svome Puntu. Posljedicu paintballinga i rafalne paljbe na njegovu pijanu guzicu platio je auto. Vikao je, prijeteći svim prisutnima da će im se osvetiti i da su dužni platiti njegove super, mega kul zvučnike. Imam osjećaj da ga nitko nije shvaćao ozbiljno, svi su se hihotali i odlično zabavljali dok se Giga pjenio kao burence zlatne pive.
- Platit će oni meni luče, ima da vidiš! – pizdio je i dalje dok smo poručivali napitke.
- Ne sumnjam u to draganče, uopšte...- ohrabrila sam ga.
Pijuckajući izvrsno makedonsko bijelo padali su dogovori za odlazak na Durmitor, splavarenje Tarom, crnogorsko primorje...koliko para, toliko muzike...Mene to ne interesuje, gledam riđu pudlu kako juri vlastiti rep, Tičkovu Janu. Divlja je i razuzdana, kao i Tičko.
- Zazvizajmo nešto, brzo će vlak, a neću da putujem normalna... – promrmljala sam, sad već polu pijano.
Otišli smo na sprat i upalili klimu...Giga je odbio zviz i rekao da je ovo zadnji put da to upražnjavamo gore i da mene nema bacio bi ih niz stepenice i još im dao nogu u dupe...Milan je nešto šanerski dobacio, a Tičko i ja prasnusmo u smijeh.
- Ček da vidiš da će da se vrati... – znalački će Tičko.

Naše sviračko pametovanje prekine mali Cigo noseći struk dugih, crvenih ruža. Bez trnja.
- Ajde da kupite ruže, pogledaj kako su lepe...- umiljato reče, gurajući mi ih pod nos.
Jesu, lijepe su mada ne volim ruže, previše su mi komercijalne, ipak zatrepćem okicama prema Milanu – Mače, kupi mi ruže.
- Za njega 600 dinara – brzo će cigančić – vidi mu facu lopovsku, ih!
- 600 dinara za dve ruže, pederu mali ima da te prebijem i dam Tičku da te kresne tu na kauču! – kroz smijeh će Milan.
- Ajde za 300 mali, nemamo toliko para. – cjenkam se.
- 400!
- 350, to je moja zadnja ponuda!
- Ajde! – i izabere mi dvije najljepše. Zove se Velimir i ima 10 godina...Tičko, pedofilčina stara, narajcan Milanovom prijetnjom stvarno htjede da ga povali pa sam morala skloniti dijete na sigurno.
- Srećno Velimire! – poljubila sam ga za kraj i tutnula mu još 150 dinara za sladoled.
Zgrabi lovu i ode bez riječi...i to ti je zahvalnost za spas i sladoled...
- Kupili smo dvije- oprezno primjeti Tičko – parne se nose na groblje.
- Jedna za Žilijen, a druga za mene, njega, nju, ono...nije bitno.
- Onda je sve pod kontrolom- htio je ispasti pametan i mudar Milanče- treba da krenemo inače ideš sutra sa nama na Durmitor!
- Ura, Tara avantura!!!
- Idem i ja, Jana, idemo da ispratimo našu Cane! – pljeskao je Tičko – Evo ti ova lampica, da ti osvjetli pute.
- Hvala stari, baš si zlatan!


Opet na stanici želja iz Žilijena, u restoranu kod Želje, sjedili smo okruženi unučićima pelinkovca, loze, s onom jednom ružom, sumanuto pušeći Kent.
- Doći ću u Zagreb u 7:30, sa ogromnim ruksakom i ovom crvenom ružom. Pohrlit ću švaleru u zagrljaj kao u srcedrapateljskim filmovima...On će me ljubiti u pari voza koji kreće za Ljubljanu. Scena na papirima za pisma iz vremena kad su se pisma pisala, kuverte koje čuvaju naše mame i bake. Desna noga ovlaš podignuta, kofer, ruža i taj dugo čekani poljubac. Užas, koja patetika!!! Odo da piškim...

U smrdljivom wc-u, sumnjivi likovi traže dinare za pišanje na čučavcu. Svijetla nema, ni sapuna, smeđa voda kaplje iz zahrđale pipe, smrad i užas jedan
- Zahtjevam doživotno besplatno pišanje na kolodvoru!- pizdila sam bijesno iz mraka smrdljive kabine.
- Može sestro, samo ostavi ime da možemo da zapišemo!
- Lepi Cane, napiši to velikim slovima. Evo ti i slika pa me stavi na zid i nek se zna.
- Dobro.
Uradili smo nekakav okvir i zaljepili ga na zid sa dvije žvake
- Ovo je samo privremeno rešenje, sutra donosim bušilicu, - obećao je veceista – srećan put!
Na prvom peronu, prvom kolosijeku čekao je moj zakašnjeli vlak da me odvede švaleru u zagrljaj sa zakašnjenjem.
Pokupila sam svoje prnje, dvije bočice pelina i izljubila Milana koji me čvrsto držao u zagrljaju i vrtio nas kao vrtuljak.
- Bit će mi zlo manijače!!!
- Čuvaj se Cane i vrati nam se brzo...
Jana je lajala, Tičko brisao suze. Smjestila sam se u kupeu sa ogromnim Ircem koji je hrkao u pravilnim intervalima. Probudio se tek toliko da se upoznamo i da mi pomogne smjestit stvari. Milan se uzverao na prozor i poljubio me još jednom za kraj. Voz je krenuo, Irac zahrkao i ja sam spremno dočekala pokret u novo, drugačije nešto. Radovalo me to neizvjesno, ne planirano i onda sam shvatila da zaboravih ružu.
«Patetika...»- napisao mi je Milan u poruci...- Baš...- pomislih.

Sve ono što se dogodilo nakon što smo se susreli u kišno zagrebačko jutro ostavljam nekoj drugoj patetici. Ova priča nema mjesta tom ludilu koje me snašlo kad sam se spustila iz vlaka. Sretna, neopterećena, spremna za novo, uzbudljivo...od pustih previranja sam se prevrnula.

ponedjeljak, 04.09.2006.

Beograd

Sljedeći dan budim se u znoju...temperatura izmjerena na Košutnjaku usred šume u hladu iznosi 36 stepeni, što znači da je u gradu pakao. Ne marim za to, oblačim svoju super ljetnu opravicu, pravim frizuru i sva slatka krećem prema centru. Popit ću kafu i kupiti bočicu kisele na kiosku da ne dehidriram.

Moja teta Sneška živi u Oblacima, spremila mi je čorbicu od povrća i podjelila samnom novu filozofiju o kravama i njihovim prehrambenim navikama. Slušam pažljivo, srčem čorbu i razmišljam o sladoledu.

U autobusu, uhvatila me kontrola. Nema države u čijem se javnom prevozu nisam švercala. Jednom su me u Švedskoj zamalo bacili u ledenu ćeliju na mjesec dana, ali sam uspjela pobjeći za Norvešku putujući kao slijepi putnik u vagonu za prijevoz stoke. Šverc u Švedskoj trebao je biti zadnji, to sam si svečano obećala, no nisam se mogla prisiliti da kupim jebenu kartu ili da pozovem taksi. Napisao mi je kaznu, a ja je nisam platila. Sad će me svaki put kad budem ulazila u državu, tretirati kao kriminalca, još će me dati zatvoriti, a srpski zatvori su, kako čujem još hladniji nego oni u Švedskoj. Ma, uvijek mogu pobjeći sa stokom u Bugarsku...

Baš volim Beograd. Cijelo mi je djetinjstvo vezano za taj grad u prolascima koji vode za Blace. Gotovo uvijek sam na nekom drugom mjestu, šetam sama, gubim se po prašnjavim ulicama dok mi noge ne postanu prljave i crne.
Ovaj put je došlo do zaokruženja cijele priče...oduvijek je dio mene, a sad sam i ja dio njega, sad se znamo Beograd i ja.

Dobrodošlicu mi je ovaj put priuštilo moje zimsko društvo, ljudi s planine. U ribljem restoranu uz Dunav gdje je klopa za careve, a vino za bogove. Atmosfera vrhunska!
Giga je poručio «Haljinicu boje lila», zna da mi ta pjesma krijepi duh i tijelo. Legenda!
- Imaš li još koju želju lutko- pita me kontrabasist.
- Hoću tri livade!
Harmonikaš je dobacio da on ima dvije u blizini Kikinde i hoće li to biti dosta?
- Naravno, majstore!
I oni zasviraše... Tri livade, tri livade, nigde lada nema... Samo jedna, samo jedna ruža kalemena...
Onda se Milan dosjetio kako sam jednom pijana u Melinu odlično izvela Sinatrin «My way» pa je Giga zatražio i to, a ja sam upravo gurala novčanicu od 500 dinara međ strune šarmantnog violiniste, jebiga fetiš šta se može.
Zasvirali su, a ja zapjevala...gubili smo se u glazbi, sa riječima ali odradismo to svetski i onda su muzičari besplatno za nas odradili set dalmatinskih kancona.
Kako zvuči «Piva klapa ispo' volta...» u izvedbi beogradskog restoran benda nikada nećete saznati, trebali ste biti tu...

Krenusmo tako pijani i veseli put centra u kafanu kod Gige. To je jedna preslatka kafana uvijek puna šarenih ljudi, a sam opis i cijene ostavljam kafandžiji, neću čoveku da kradem pos'o.
Tu smo još malo crtali, svirali, pijuckali i družili se sa šarenim ljudima. Čini mi se da sam u svom tom metežu vidjela najslađu guzu Beograda, mog Bobana. Dao mi je pusu i otišao na spavanjac, sutra radi, a i uči za ispit.
Mi ostadosmo da se vozimo po gradu, oblivamo po splavovima, preskačemo visoku ogradu da bi se otrijeznili u gradskom bazenu. Tako osvježeni donekle smo spremni za sumanuti ples do zore.
U zoru, puca dan, idem kući sav nakresan ili ipak kafa na Adi da se razbistri um...

<	rujan, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?