umor prsta

ponedjeljak, 04.09.2006.

Beograd

Sljedeći dan budim se u znoju...temperatura izmjerena na Košutnjaku usred šume u hladu iznosi 36 stepeni, što znači da je u gradu pakao. Ne marim za to, oblačim svoju super ljetnu opravicu, pravim frizuru i sva slatka krećem prema centru. Popit ću kafu i kupiti bočicu kisele na kiosku da ne dehidriram.

Moja teta Sneška živi u Oblacima, spremila mi je čorbicu od povrća i podjelila samnom novu filozofiju o kravama i njihovim prehrambenim navikama. Slušam pažljivo, srčem čorbu i razmišljam o sladoledu.

U autobusu, uhvatila me kontrola. Nema države u čijem se javnom prevozu nisam švercala. Jednom su me u Švedskoj zamalo bacili u ledenu ćeliju na mjesec dana, ali sam uspjela pobjeći za Norvešku putujući kao slijepi putnik u vagonu za prijevoz stoke. Šverc u Švedskoj trebao je biti zadnji, to sam si svečano obećala, no nisam se mogla prisiliti da kupim jebenu kartu ili da pozovem taksi. Napisao mi je kaznu, a ja je nisam platila. Sad će me svaki put kad budem ulazila u državu, tretirati kao kriminalca, još će me dati zatvoriti, a srpski zatvori su, kako čujem još hladniji nego oni u Švedskoj. Ma, uvijek mogu pobjeći sa stokom u Bugarsku...

Baš volim Beograd. Cijelo mi je djetinjstvo vezano za taj grad u prolascima koji vode za Blace. Gotovo uvijek sam na nekom drugom mjestu, šetam sama, gubim se po prašnjavim ulicama dok mi noge ne postanu prljave i crne.
Ovaj put je došlo do zaokruženja cijele priče...oduvijek je dio mene, a sad sam i ja dio njega, sad se znamo Beograd i ja.

Dobrodošlicu mi je ovaj put priuštilo moje zimsko društvo, ljudi s planine. U ribljem restoranu uz Dunav gdje je klopa za careve, a vino za bogove. Atmosfera vrhunska!
Giga je poručio «Haljinicu boje lila», zna da mi ta pjesma krijepi duh i tijelo. Legenda!
- Imaš li još koju želju lutko- pita me kontrabasist.
- Hoću tri livade!
Harmonikaš je dobacio da on ima dvije u blizini Kikinde i hoće li to biti dosta?
- Naravno, majstore!
I oni zasviraše... Tri livade, tri livade, nigde lada nema... Samo jedna, samo jedna ruža kalemena...
Onda se Milan dosjetio kako sam jednom pijana u Melinu odlično izvela Sinatrin «My way» pa je Giga zatražio i to, a ja sam upravo gurala novčanicu od 500 dinara međ strune šarmantnog violiniste, jebiga fetiš šta se može.
Zasvirali su, a ja zapjevala...gubili smo se u glazbi, sa riječima ali odradismo to svetski i onda su muzičari besplatno za nas odradili set dalmatinskih kancona.
Kako zvuči «Piva klapa ispo' volta...» u izvedbi beogradskog restoran benda nikada nećete saznati, trebali ste biti tu...

Krenusmo tako pijani i veseli put centra u kafanu kod Gige. To je jedna preslatka kafana uvijek puna šarenih ljudi, a sam opis i cijene ostavljam kafandžiji, neću čoveku da kradem pos'o.
Tu smo još malo crtali, svirali, pijuckali i družili se sa šarenim ljudima. Čini mi se da sam u svom tom metežu vidjela najslađu guzu Beograda, mog Bobana. Dao mi je pusu i otišao na spavanjac, sutra radi, a i uči za ispit.
Mi ostadosmo da se vozimo po gradu, oblivamo po splavovima, preskačemo visoku ogradu da bi se otrijeznili u gradskom bazenu. Tako osvježeni donekle smo spremni za sumanuti ples do zore.
U zoru, puca dan, idem kući sav nakresan ili ipak kafa na Adi da se razbistri um...

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv