umor prsta

srijeda, 06.09.2006.

ćirilica

Stajali smo na peronu Milan i ja, sa mojim velikim ruksakom punog kajmaka, slatkog od divljih jagoda i čaja od mente. Baka me je ovaj put pošteno natovarila domaćim delicijama i rekla mi da nađem momka koji ima dobar pos'o, kola da me vozi, a ne da se potucam tamo sa kojekakvim samurajima i lezilebovićima. Trenira me za sponzorušu.
Voza nema na vidiku, a još 15 mina do polaska. Milan je otišao da provjeri, a ja sjedoh na pitar da ispušim jedan Kent. Ljudi su se lijeno vukli gore – dole po kolodvoru, čekajući voz koji će ih odvesti na neko drugo mjesto, u neke druge živote, sa nekim drugim ljudima. Spavači, ugodno smješteni po klupicama i tlu, pokriveni novinama i kartonskim kutijama, sanjali su bolja vremena, bolje puteve jer svoje i onako znaju napamet i zato blaženo spavaju udišući topao, prljav miris stanice. Željezničke stanice, stanice želja...
- Vlak kasni u polasku 180 minuta! – izvali Milan glasom pravog šalter radnika.
- A, u pičku materinu i ove željeznice i sve!!! – popizdila sam kao da će me to čekanje koštati života. Umjesto da krenem dalje, u bolje sutra, moj se odlazak produžuje na 180 minuta, u kojima me tko zna šta čeka. Ali ništa ne može planski, odjednom sam pobjesnila što sam trčala za tramvajima i psovala kad bi mi zatvorili vrata pred nosom...Možda i bolje, možda nisam trebala ući u taj tramvaj, možda i ovaj vlak treba da kasni, dobro je ponekad pričekati pokret u bolje ili drugdje.
- Nije bez vraga! – mislila sam dok mi je početna ljutnja curila niz prste kao Snjeguljica na +45.
- Ajmo u Žilijen da popijemo po koju i zasviramo. – odlučno mi je predložio Milan. Uvijek zna što reći u kriznim situacijama, zato je pravi partner i drug.

U Žilijenu Giga je svima pokazivao uništene zvučnike u svome Puntu. Posljedicu paintballinga i rafalne paljbe na njegovu pijanu guzicu platio je auto. Vikao je, prijeteći svim prisutnima da će im se osvetiti i da su dužni platiti njegove super, mega kul zvučnike. Imam osjećaj da ga nitko nije shvaćao ozbiljno, svi su se hihotali i odlično zabavljali dok se Giga pjenio kao burence zlatne pive.
- Platit će oni meni luče, ima da vidiš! – pizdio je i dalje dok smo poručivali napitke.
- Ne sumnjam u to draganče, uopšte...- ohrabrila sam ga.
Pijuckajući izvrsno makedonsko bijelo padali su dogovori za odlazak na Durmitor, splavarenje Tarom, crnogorsko primorje...koliko para, toliko muzike...Mene to ne interesuje, gledam riđu pudlu kako juri vlastiti rep, Tičkovu Janu. Divlja je i razuzdana, kao i Tičko.
- Zazvizajmo nešto, brzo će vlak, a neću da putujem normalna... – promrmljala sam, sad već polu pijano.
Otišli smo na sprat i upalili klimu...Giga je odbio zviz i rekao da je ovo zadnji put da to upražnjavamo gore i da mene nema bacio bi ih niz stepenice i još im dao nogu u dupe...Milan je nešto šanerski dobacio, a Tičko i ja prasnusmo u smijeh.
- Ček da vidiš da će da se vrati... – znalački će Tičko.

Naše sviračko pametovanje prekine mali Cigo noseći struk dugih, crvenih ruža. Bez trnja.
- Ajde da kupite ruže, pogledaj kako su lepe...- umiljato reče, gurajući mi ih pod nos.
Jesu, lijepe su mada ne volim ruže, previše su mi komercijalne, ipak zatrepćem okicama prema Milanu – Mače, kupi mi ruže.
- Za njega 600 dinara – brzo će cigančić – vidi mu facu lopovsku, ih!
- 600 dinara za dve ruže, pederu mali ima da te prebijem i dam Tičku da te kresne tu na kauču! – kroz smijeh će Milan.
- Ajde za 300 mali, nemamo toliko para. – cjenkam se.
- 400!
- 350, to je moja zadnja ponuda!
- Ajde! – i izabere mi dvije najljepše. Zove se Velimir i ima 10 godina...Tičko, pedofilčina stara, narajcan Milanovom prijetnjom stvarno htjede da ga povali pa sam morala skloniti dijete na sigurno.
- Srećno Velimire! – poljubila sam ga za kraj i tutnula mu još 150 dinara za sladoled.
Zgrabi lovu i ode bez riječi...i to ti je zahvalnost za spas i sladoled...
- Kupili smo dvije- oprezno primjeti Tičko – parne se nose na groblje.
- Jedna za Žilijen, a druga za mene, njega, nju, ono...nije bitno.
- Onda je sve pod kontrolom- htio je ispasti pametan i mudar Milanče- treba da krenemo inače ideš sutra sa nama na Durmitor!
- Ura, Tara avantura!!!
- Idem i ja, Jana, idemo da ispratimo našu Cane! – pljeskao je Tičko – Evo ti ova lampica, da ti osvjetli pute.
- Hvala stari, baš si zlatan!


Opet na stanici želja iz Žilijena, u restoranu kod Želje, sjedili smo okruženi unučićima pelinkovca, loze, s onom jednom ružom, sumanuto pušeći Kent.
- Doći ću u Zagreb u 7:30, sa ogromnim ruksakom i ovom crvenom ružom. Pohrlit ću švaleru u zagrljaj kao u srcedrapateljskim filmovima...On će me ljubiti u pari voza koji kreće za Ljubljanu. Scena na papirima za pisma iz vremena kad su se pisma pisala, kuverte koje čuvaju naše mame i bake. Desna noga ovlaš podignuta, kofer, ruža i taj dugo čekani poljubac. Užas, koja patetika!!! Odo da piškim...

U smrdljivom wc-u, sumnjivi likovi traže dinare za pišanje na čučavcu. Svijetla nema, ni sapuna, smeđa voda kaplje iz zahrđale pipe, smrad i užas jedan
- Zahtjevam doživotno besplatno pišanje na kolodvoru!- pizdila sam bijesno iz mraka smrdljive kabine.
- Može sestro, samo ostavi ime da možemo da zapišemo!
- Lepi Cane, napiši to velikim slovima. Evo ti i slika pa me stavi na zid i nek se zna.
- Dobro.
Uradili smo nekakav okvir i zaljepili ga na zid sa dvije žvake
- Ovo je samo privremeno rešenje, sutra donosim bušilicu, - obećao je veceista – srećan put!
Na prvom peronu, prvom kolosijeku čekao je moj zakašnjeli vlak da me odvede švaleru u zagrljaj sa zakašnjenjem.
Pokupila sam svoje prnje, dvije bočice pelina i izljubila Milana koji me čvrsto držao u zagrljaju i vrtio nas kao vrtuljak.
- Bit će mi zlo manijače!!!
- Čuvaj se Cane i vrati nam se brzo...
Jana je lajala, Tičko brisao suze. Smjestila sam se u kupeu sa ogromnim Ircem koji je hrkao u pravilnim intervalima. Probudio se tek toliko da se upoznamo i da mi pomogne smjestit stvari. Milan se uzverao na prozor i poljubio me još jednom za kraj. Voz je krenuo, Irac zahrkao i ja sam spremno dočekala pokret u novo, drugačije nešto. Radovalo me to neizvjesno, ne planirano i onda sam shvatila da zaboravih ružu.
«Patetika...»- napisao mi je Milan u poruci...- Baš...- pomislih.

Sve ono što se dogodilo nakon što smo se susreli u kišno zagrebačko jutro ostavljam nekoj drugoj patetici. Ova priča nema mjesta tom ludilu koje me snašlo kad sam se spustila iz vlaka. Sretna, neopterećena, spremna za novo, uzbudljivo...od pustih previranja sam se prevrnula.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv