|
DA U ZEMLJU PROPADNEM! Da nije jednog starog lista papira, dijela naslovne stranice „Bjelovarskog lista“, slabo ili nikako bih se sjećao svog prvog viđenja Pjesnika (s velikim P!) - Dobriše Cesarića. Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća Bjelovar je posebno cijenio kulturu, obrazovanje - naročito književnost, kako i priliči gradu čija se glavna ulica, korzo, proteže između gimnazije i knjižnice. Nekoliko puta godišnje gostovali su živi književnici i to je uvijek bio događaj dana za izabranu publiku. Sačuvana naslovna stranica novina podsjeća kada je to točno bilo. Dvadeset i drugog studenoga tisuću devetsto šezdeset i druge… Susret Pjesnika i građanstva, publike priređen je u dvorani gimnazije nakon što je pao mrak. Fotografija svjedoči o mom tadašnjem statusu: kao dvanaestogodišnjak važio sam na školi - i šire - po pjesmicama koje sam pisao kao čudo od djeteta, mali poetski Mozart. Učiteljice osnovnih škole i gimnazije zauzele su prve redove, kao i počasne redove sa strane, a učiteljice moje škole, Druge osnovne škole „Milan Bakić Baja“, ponosno su me smjestile usred svoje grupe, u sredinu u prvi red.  Nakon završetka, kad se publika već razišla, na početku korza nekoliko desetaka metara od gimnazije netko me je zaustavio i pitao kako je bilo. Kako me je najviše dojmila vrtnja nepostojećeg hulahopa, pokazivao sam sugovorniku kako je to izgledalo. Kad sam završio osvrnuo se i pogledao pročelje gimnazije. Na prozoru na prvom katu spazio sam siluetu Pjesnika. Nagnuo se kroz prozor da udahne svježeg zraka ili da pripali cigaretu i nije mogao ne vidjeti me na nekoliko desetaka metara niže ispod lampe ulične rasvjete. Nije se ni mogao zabuniti što sam objašnjavao. Da u zemlju propadnem! Postidio sam se kao zatečen u tračanju, što je zapravo i bilo, te se pokušao izvući nastavivši se uvijati na drugačije čudne načine u na licu mjesta improviziranoj koreografiji kao da je ono karakteristično kruženje kukovima tek slučajna koincidencija u nekakvom dječjem prenemaganju dok me je sugovornik gledao kao da sam iznenada sišao s uma. Dao sam sve od sebe, ali nisam siguran da sam uspio sa zavaravanjem, i pomisao da nisam mi je neugodna i danas nakon gotovo šezdeset godina. Za šesnaesti rođendan sam dobio na poklon knjigu izabranih pjesama Dobriše Cesaića, izdanje Matice Hrvatske u sivim platnenim koricama. Odmah mi je postala jedna od najvažnijih knjiga u životu. Neprekidno sam je iščitavao od početka do kraja, pa neke pjesme uokrug, pa neku pjesmu iznova i iznova. Do tada mi je najmrže u školovanju bilo kad smo za domaću zadaću dobili naučiti neku pjesmicu napamet, što dužu to gore, biflanje napamet mi je ostalo u sjećanju kao gadna mora. Međutim, gotovo sve Cesarićeve pjesme sam bez muke uskoro znao napamet. Poklopilo se to s razdobljem kad smo generacijski počeli okupljati se na tulumima, pri čemu je moje recitiranje Cesarića postalo atrakcija zbog koje su me pozvali na tulume i ljudi s kojima se inače nisam družio ni bio blizak. Uz Cesarićeve sam recitirao i pjesme nekih drugih pjesnika, pa i svoje, i tako je poezija zadobila stvarno značajno mjesto u mom životu mimo onoga što mi je značila samo za mene, bez obzira na sve ostale. Moju posljednju knjigu poezije „Zaboravljeno pjesništvo“ može čitati i onaj tko nije upoznat sa stvaranjem Dobriše Cesarića, ali ako jeste i ako ga cijeni - knjiga će mu govoriti više nego drugima. Ako je Cesarić nepoznanica, čitanje moje knjige će imati svoj smisao ako uputi namjernika da potraži i Cesarićeve pjesme. Zato je na kraju knjige, nakon svega, i stranica s pretiskom davne stranice „Bjelovarskog lista“. |
|
KRATKA POVIJEST BRAKA NA NAŠIM PROSTORIMA U XX STOLJEĆU U prvoj polovini dvadesetog stoljeća najveća razlika među brakovima na našem području proizlazila je iz toga da li su na urbanom ili ruralnom području, u gradu ili na selu, s tim da je Jugoslavija, pa tako i Hrvatska, do završetka Drugog svjetskog rata bila seljačka zemlja s ne manje nego 80% seoskog stanovništva. Na selu se živjelo u porodičnim zadrugama, roditelji sa sinovima i njihovim suprugama, te neudatim kćerkama. Porodica je bila proizvodna i životna zajednica pri čemu su teži radovi, klanje životinja i poslovi vezani uz putovanja bili rezervirani za muškarce, a kućni poslovi i briga o djeci za žene, dok se velik dio radova na imanju obavljao zajednički. Industrijalizacijom i urbanizacijom nakon završetka Drugog svjetskog rata započela su rastakanje zadružnih porodica tako da su pojedini bračni parovi odlazili u gradove. To rastakanje razmahalo se pedesetih godina, a završilo u šezdesetim porastom standarda koji je omogućio da se čak i oni bračni parovi koji su ostali na selu izdvoje u zasebna kućanstva. Porodične zadruge sedamdesetih su iščeznule, a danas se rijetko i spominju.  Osnovni princip rodne podjele najdosljednije se primjenjivao kod srednje klase, s tim da su supruge često imale ispomoć. (Već dvosobni gradski stanovi obično su imali i „djevojačku sobicu“.) „Ženski posao“ bilo je i šivanje, krpanje, pranje i peglanje, pletenje i kukičanje. Među kućanskim poslovima postojali su i „muški“: zanatski popravci, briga o ogrjevu (nabavka, piljenje, cijepanje i donošenje drva za kuhanje i grijanje), perad se na tržnici kupovala živa, pa ju je trebalo priklati. Treći oblik gradskog braka, primjenjivan i kad su odlazili na selo, na ladanje, prakticirao je najviši sloj. Aristokratkinje i bogatašice s poslugom živjele su kao tipični predstavnici onoga što je Thorsten Veblen nazivao „dokoličarskom klasom“. Revolucija po završetku Drugog svjetskog rata svela je razvlašteni i osiromašeni gornji sloj na srednju klasu. Bivše plemkinje i aristokratkinje zatekle su se kako kuhaju i peru suđe, krpaju čarape i mijenjaju pelene. Njihova odbojnost prema tim i ogorčenost takvim poslovima odjekuje i danas u kvazifeminističkim kritikama „tradicionalnog braka“. Nakon 1945. mnoge žene zauzele su značajne društvene funkcije. Uz masovno opismenjivanje počelo je i češće i kvalitetnije školovanje žena, te njihov prodor u ranija „muška“ zanimanja, ali je rezultat toga postao masovno vidljiv tek od sedamdesetih godina nadalje. Uz jednaku zaposlenost i otprilike jednako privređivanje, bračni parovi su počeli i dogovorno dijeliti kućna i roditeljska zaduženja. Recentna moda zabavljanja kulinarstvom oduzima od žena i posljednje područje porodičnog života koje je bilo samo njihovo. (Naravno, pored samog rađanja djece.) Ova najkraća moguća povijest braka na našim područjima u dvadesetom stoljeću zahtijeva i neka dodatna objašnjenja okolnosti. Recimo, neki pojmovi kojima se zadržao naziv vremenom su mijenjali sadržaj. Na primjer, sve do početka sedamdesetih godina briga od djeci bila je gotovo isključivo ili pretežno ženski posao. Još u pedesetim i šezdesetim godinama većina supruga bile su domaćice i majke. Njihov posao oko djece bio je da ih ujutro obuku i nahrane, a zatim su djeca izlazila na dvorište ili ulicu i igrala se s vršnjacima sve dok oko ručka majka ne bi izvirila kroz prozor ili izašla pred kuću i vikala da je odjekivalo po cijelom susjedstvu: „Miliceee! MIlaneee! Ruuučak!“, a dijete je prepoznavalo boju glasa vlastite majke i dotrčalo. Stariju djecu je trebalo poslati u školu, pa su se sami vraćali za ručak. Nakon ručka su sva djeca izletala na dvorište ili se razlijetala susjedstvom, sve dok se ne bi smračilo ili dok bi čuli poziv za večeru. Zimi i za kišnih dana dječurlija se okupljala po hodnicima, podrumima, tavanima, štalama ili kod nekoga kući. Prije spavanja su majke prebrojale nove kraste i ogrebotine. Doktorima se odlazilo zbog prijeloma ruku ili nogu, na šivanje ozbiljnih rana ili kad je nastupila neka zbilja gadna boleština. Vrlo često roditelji nisu viđali pedijatre i po nekoliko godina. Djeci se eventualno govorilo da moraju prvo završiti domaće zadaće prije nego se smiju izaći igrati. Malo koga se slalo na dodatne privatne instrukcije, a i to obično nadarenu djecu koja su, recimo, željela naučiti drugi strani jezik ili svirati neki instrument. Roditeljska briga o školi svodila se na jedan ili dva roditeljska sastanka i da pogledaju svjedodžbu na kraju školske godine. Ako se neko dijete željelo baviti nekom vanškolskom aktivnošću, recimo da se bavi nekim sportom, da se uključi u Narodnu tehniku ili učlani u Izviđače, nitko ga nije ondje vodio niti dočekivao i vraćao; na vanškolske aktivnosti su djeca odlazila sama pješke ili javnim prijevozom. Odjeća se mijenjala u načelu jednom sedmično, a kupanje je bilo subotom. „Briga o djeci“ i „odgoj djece“ uključivali su drugi sadržaj nego danas, te shodno tome i znatno manji utrošak vremena, brige i energije. Druga okolnost koja je utjecala na svakodnevne živote i promjenu žensko-muških uloga bio je razvoj kućanskih tehnologija. Tradicionalno muški posao bila je briga o ogrjevu. Drva i ugljen trebalo je prvo kupiti, potom dopremiti do kuće, zatim drva ispiliti, sve spremiti u podrum ili drvarnicu, a zatim svaki dan drva nacijepati i prenijeti količinu potrebnu za dnevnu potrošnju u stan. (Postojao je i poseban dio namještaja, obično u kuhinji, u hodniku ili na kuhinjskom balkonu - škrinja za ogrjev, koji je danas sasvim iščeznuo.) Eventualno je po drva u podrum išla služavka, kućna pomoćnica, ili za to doraslo dijete. Tek ako ne bi preostalo ništa drugo, u podrum se spuštala domaćica. Međutim, plinofikacijom, uvođenjem centralnih grijanja ili jeftinijim strujom za termoakumulacione grijalice briga o ogrjevu postala je nepotrebna.  Čak i u mnogim gradovima nije bilo vodovoda (Bjelovar, Daruvar, Čazma…) Vodu se vadilo kantama iz dubokih bunara i donosilo u kuću, za piće, kuhanje, pranje ruku, jutarnje umivanje, pranje veša, za subotnje veliko pranje svih ukućana… Išlo se po vodu na obližnje česme, a neki sretnici su imali pumpe u dvorištu. Ljeti je još bilo lako, ali po pljuskovima i za vrijeme dugih oštrih zima to je bio svakodnevni fizički vrlo zahtjevan posao. I to je uglavnom bilo muško zaduženje.Pletenje, šivanje i krpanje kao ženski posao iščeznuli su jeftinom i lako dostupnom odjećom koja ih je, uz pomoć mode koja se stalno mijenja, učinila besmislenim. Uskoro će malo tko znati prišiti gumb. Izrada goblena, vezenje i kukičanje, kao oblici zanimacije, izbrisani su sedamdesetih godina s useljavanjem televizijskog prijemnika u svako kućanstvo. U sedamdesetim i osamdesetim godinama je jedan od najprodavanijih magazina u jugoslaviji bio „Sam svoj majstor“, a knjige s varijantama naslova „Majstor u kući“ prodavane su danas nezamislivim nakladama. Svako domaćinstvo imalo je najnužniji alat, a od domaćina se očekivalo da je sposoban za održavanje i popravak svega u kući, pa i automobila. Majstora se zvalo upomoć samo u slučajevima ekstremnih kvarova. Moj otac je znao popraviti radio, pisaću mašinu, zidni sat, žbuku, namještaj, zakucati metalne potplate na kožni đon, popraviti pipe za vodu, odčepiti cijevi za odvod, popraviti kišobran, promijeniti utičnicu za struju ili oštećenu žicu na glačalu, naoštriti nož, napraviti igračku, promijeniti staklo na prozoru, promijeniti ili popraviti bravu… Nezaobilazan porodični posao krajem ljeta i kroz jesen bio je priprema zimnice. U tome su podjednako sudjelovale žene i muškarci, pa i starija djeca. Masovnom pojavom jeftine konzervirane hrane to je postalo nepotrebno. Zadržalo se samo kod nekih proizvođača hrane, i to uglavnom za ono što ionako sami proizvode, ili to prakticiraju ljudi koje to baš zanima i veseli, kao što pored digitalnih fotoaparata i mobitela rijetka sekta fotografa i dalje koristi klasični celuloidni film. Hladnjaci u svakoj kuhinji uklonili su potrebu da se svakodnevnom nabavkom svježih namirnica, a perilice veša i posuđa donijele su nove uštede vremena i napora potrebnog za vođenje kućanstva. Kroz cijelo dvadeseto stoljeće zamjetljivi su i neki trendovi. Početkom stoljeća, pogotovo na selu, roditelji/porodica imali su odlučujuću riječ pri izboru bračnog partnera. Kadikad se pitalo mlade koga bi oni izabrali, pa ako su bili toliko sretni i pametni da odaberu nekoga koga su roditelji ionako priželjkivali, nije bilo problema. U slučaju neslaganja riječ starijih je bila presudna. Bazično su to sve bili dogovorni brakovi. Od pedesetih/šezdesetih godina nadalje, pogotovo u gradovima, mladi parovi su se mogli vjenčati nikoga ne pitajući ili pobjeći da sela u grad da bi to napravili. Krajem stoljeća je to načelno i dalje bilo važeće, ali je revitalizacijom konzervativnih svjetonazora snaga porodice da spriječi neželjeni brak ponovo osnažena, a društveni okviri su otežali mogućnost da uopće dođe do želje za brakom između pripadnika različitih vjeroispovijesti ili nacionalnosti. Što se tiče podjele poslova, početkom stoljeća je većina njih bila podijeljena na ženske i muške, uz dio zajedničkih. Krajem stoljeća je većina ranije podijeljenih poslova redefinirana kao zajednički, pa je supružnicima ostavljeno na volju da se sami dogovore u skladu s mogućnostima koliko i kako će tko od njih u kojem zaduženju i poslu sudjelovati. Kroz stoljeće se i položaj žene u društvu promijenio. U jednoj ranoj pripovijesti Josip Kosor, kao svima razumljivo i prihvatljivo, piše o djevojci koja je izašla sama u šetnju, pa joj je pristupio mladić koji ju je mjesecima potajno promatrao kad god je uvrebao priliku, sakupio je hrabrost i obratio joj se pozdravom. Kao dobro odgojena djevojka ona mu nije uzvratila, nego je odmah pobjegla kući i nakon tako skandaloznog događaja godinama više nije sama izlazila. U prvoj polovini stoljeća je bilo nezamislivo da ženska osoba koja drži do sebe makar uđe sama u kavanu, a kamoli sama sjedne unutra. To je automatski značilo da je lakog morala, a i danas se mnoge skanjuju i izbjegavaju napraviti tako nešto. No trend je neporeciv: žene u društvu danas smiju gotovo sve što i muškarci (uključujući upasti u sportsku svlačionicu za muškarce), kao što muškarci smiju gotovo kao žene, pa se ta promjena morala odraziti i na život unutar četiri kućna zida. Generalno, u odnosu na početka stoljeća krajem proteklog stoljeća i ženama i muškarcima život je postao fizički znatno lagodniji, s mnogo manje fizičkih napora, lakše im je dostupno značajnije obilje, neusporedivo je više mogućnosti i višestruko više sloboda. Sve u svemu, samo u dvadesetom stoljeću na našem terenu bilo je desetak oblika brakova i niz stepenovanja i prijelaznih faza zasnovanih na onome kako su ženama i muškarcima rođenjem bile zadane rodne uloge. To se u prvom redu vidi po podjeli zaduženja i poslova, pa po vlasništvu nad donesenom i u braku stečenom imovinom, po slobodnom izboru stupanja u brak i izlasku iz njega, pa do uloge spolnosti u braku i još mnogo čemu. Otkako je svijeta i vijeka, to jest otkako je brakova, uvijek ih je bilo loših, osrednjih i dobrih. Pri tome kvaliteta svakog konkretnog braka nije zavisila od postojanja rođenjem zadatih rodnih uloga nego o tome koliko je dobro svaki partner izvršavao ono što se od njega očekivalo. Za uloge je s jedne strane suštinsko koliko odražavaju i koliko se poklapaju sa stvarnim ljudskim potrebama, željama i osobinama, a s druge kako je netko prihvatio zadanu ulogu (je li bio nezadovoljan pruženim, pomirio se s tim ili mu je uloga bila prihvatljiva, zadovoljavajuća ili čak ispunjavajuća). Oslobođenje 1945. donijelo je i jedan civilizacijski značajan preokret povijesnog značenja. Prije toga bilo je praktički nemoguće razvrgnuti loš brak. Prije toga su nesretnici koji su upali u takve uglavnom bili osuđeni trpjeti do kraja života. Ustanovljavanjem novog poretka razvod je postajao sve lakši, te danas uglavnom zavisi od osobnih odnosa, a ne društvenih pritisaka. Da, mnoge žene i muškarci su kroz dvadeseto stoljeće bili zadovoljni svojim brakovima i sretni u njima. I - ne! - što se toga tiče nisu bili ispranih mozgova, podlegli štokholmsko sistemu, neinteligentni ni patološki karakteri. Ovo nije glorificiranje institucije braka. Kao i sve i ona je podložna kritici i njoj se može svašta zamjeriti. Ovo je samo pokušaj da se brak sagleda složenije i sveobuhvatnije od onoga kako se slučajni prolaznici zgražaju pred anketarima koji ih provociraju s pitanjem što bi učinili da otkriju da im je dijete homo sapiens. |
|
TROGLAVA AŽDAJA S JEDNIM MOZGOM Vjerojatno su tri uzastopna sučeljavanja dvoje preostalih kandidata za predsjednicu/predsjednika Republike Hrvatske imala veću gledanost od bilo koje istovremene emisije na bilo kojem drugom tv-kanalu, a lako moguće i više od svega što se prikazivalo na svim drugim programima zajedno. Premda je svako od sučeljavanja organizirala druga televizija, sva su imala toliko zajedničkog da možemo mirne duše razglabati kao da ih je izbljuvala ista troglava aždaja.  Sažetak: tri sučeljavanja djelovala su kao varijanta jednoga ili kao jedno u tri dijela, kao što je zapravo i bilo. Ako se ne varam, televizijski ljudi rabe termin „format“. Gledali smo tri emisije u praktički istom formatu, a one su bile tek kopije emisija koje smo gledali u prethodnim predsjedničkim kampanjama. Drugim riječima, tri naše ponajbolje televizije prihvatile su se prioritetnog zadatka na kojem su zaposlile (nadamo se) nabolje i najpouzdanije ljude i dobile su jedno te isto. Kao da su se usaglašavali ili jedan drugoga kopirali. Da li to znači da je to što su dobile najbolje moguće ili je riječ o nedostatku kreativnosti koja bi iznjedrila nešto novo ili nedostatku hrabrosti za iskorak? Da bi bilo jasnije o čemu govorim zapitajmo se prvo da li nešto drugo uopće moguće. Da li nešto drugo, drugačije uopće moguće? Zatim - da li bi to drugo po nečemu ili po svemu moglo biti bolje? Već termin „sučeljavanje“ implicira i navodi da se protukandidati nađu čelom o čelo, oči u oči. No zašto je uopće potrebno sučeljavanje? Cilj tih emisija bio je da gledateljima, to jest glasačima, što iscrpnije prezentiraju ljude koji se natječu za istaknutu i odgovornu dužnost. Zar se to ne bi moglo postići i da se kandidati pojavljuju u uzastopnim emisijama jedan po jedan? Dva natjecatelja, žensko i muško, povlače da im se priskrbe dvoje voditelja, ženska i muški. No ako je u fokusu svega jedan kandidat, zašto nasuprot njega ne bi bilo troje ili petero onih koji ga ispituju? Zamislimo da su Milanovića rešetali Inoslav Bešker, Boris Dežulović, Viktor Ivančić, Igor Mandić i Boris Rašeta… Ili da se Kolinda našla ispred Jelene Lovrić, Sanje Modrić, Katarine Pejović, Vesne Pusić i Vedrane Rudan… E, to bi bio vatromet! Ili - ako smo boležljivo sažaljivi - da se kandidat jedne stranke nađe pred izabranom ekipom druge stranke? Od onih koji se natječu za odgovorne dužnosti, kojima predajemo sudbine u ruke, očekuje se da su dorasli i najtežim okolnostima i pritiscima. Uostalom, u američkom kongresu i senatu postoje komisije i komiteti koji bezmilosno ispituju kandidate za odgovorne javne dužnosti, a često ta rešetanja prenose i televizije. Ako se za dobivanje vozačke dozvole treba proći test inteligencije i psihičke zrelosti, kad već za vođenje države ne postoje standardizirani, objektivni testovi inteligencije, stručnosti i poštenja, bilo bi korisno da za one o kojima nam i bukvalno život ovisi postoji što rigoroznija provjera. Promijenjeni format zahtijevao bi i druga pravila. Recimo, ispitivači smiju samo postavljati pitanja, a ne iznositi svoja stajališta, a ispitivani može govoriti bez vremenskog ograničenja dok ne smatra da je odgovorio ili ga ispitivač smije prekinuti kad ocijeni da je dobio odgovor ili ako procijeni da ispitivana/ispitivani izbjegava odgovarati već samo laprda.  Kako ne postoji zakonska obaveza kandidata da se pojave na takvim sučeljavanja sa kvalificiranim i snažnim glasom javnosti, bojazan da se neće odazvati lako je uklonjiva. Dovoljno im je dati na znanje da će, ukoliko se ne pojave, izabrani ispitivači imati priliku da u predviđenom rezerviranom vremenu kažu sve što misle o kandidatu koji je uzmaknuo, pa neka sam odvagne da li mu se više isplati da se podvrgne kanonadi, ali sam ima priliku objasniti, nego da se prepusti da ga javnosti/biračima prezentiraju osobe koje mu neće gledati kroz prste.Dakle, moguće je nešto drugo, drugačije, što budi nadu da je moguće i nešto treće i četvrto. To drugo je bolje već po tome što je drugačije. Čemu tri puta isto kad bi moglo tri puta drugačije? Pa ako svaka forma ima svojih prednosti i mana, tri različite forme bi omogućile da se mana svake nadoknadi prednošću druge. Mana ovih sučeljavanja koje smo odgledali je da kandidati očito izbjegavaju pitati oponente za slabosti koje s njima dijele. Kolinda nije pitala Milanovića što je tražio među „šatorašima“, niti Milanović Kolindu o Jakovljevom boračkom stažu ili korištenju službenih kola i vozača ambasade u S.A.D. za razvažanje djece do vrtića. Upadljivo je propustio pitati kandidatkinju za njene veze s bjeguncem Mamićem i - koliko god se naguravali i natezali - niti ga je ona pitala za „majku-lekarku“ kao što ni on njoj nije spočitnuo frizerku. Pričao sam do sad o natjecanju za mjesto predsjednika Republike, ali zapravo sam na tom primjeru govorio o televiziji, no prava tema - na primjeru televizije - je šira: govorio sam o svima nama i o nečemu dubljem: o nesposobnosti za originalnost ili zaziranju od novog, neprovjerenog. Naime, isti obrazac po kojem se ponašaju naše televizije prepoznatljiv je u reformi obrazovanja, u odnosu prema crkvama, u odnosu prema spolnosti, u privredi, nema gdje nije. (Na primjer, pisao sam na svom blogu kakve štete to radi u gospodarstvu: https://blog.dnevnik.hr/babl/2018/02/1632126100/opca-boljka.html ). Ključni pojam je „neprovjereno“. Rijetki se usude upustiti u neprovjereno, a oni su ili neuračunljivi i neodgovorni ili znalci koji razumiju u što se upuštaju, zašto i kako nešto djeluje, pa se i mogu s pouzdanjem upustiti u novo. Za većinu koja ih ne može slijediti i jedni i drugi su jednako sumnjivi i nepouzdani. Dok ne nađemo kriterije kako ih razlikovati i izgradimo mehanizme prepoznavanja osuđeni smo ponavljati jedno te isto, barem spokojni da svi poznaju kaljužu u kojoj se valjamo. |
 Recimo da odnekud iskrsne neki osobeni manijak koji pribavi popis teških srčanih bolesnika, obilazi ih i davi stiskanjem jastuka na lice. Nakon pete ili šeste žrtve Pavle Kalinić bi jurio naokolo u tenkiću, Bandić bi delao sve u šesnaest, Kolinda bi se uskokodakala, Plenković davao izjave… Što bi se dogodilo da odnekud iskrsne neki piroman, jurne kroz gradove i naselja, te pripaljuje sve što stigne? Čim bi se to pročulo građani bi spontano organizirali samoobranu, pretresali sumnjivce na cesti u potrazi za zapaljivim sredstvima, šibicama i farcajgima. Da se neki bijesni pas otrgne lancu, grize koga stigne, učas bi ga likvidirali policajci s dugim cijevima, krenula bi njegovim tragom lovačka društva, susjedi bi ga zatukli motkama prije nego bi društva za zaštitu životinja stigla da ga sklone da bi ga izliječili. Da nekom čudnom greškom kontrolori letenja navode avione da prelijeću pedeset metara iznad krovova, u roku od nekoliko sati došlo bi do zabrane zračnog prometa, a zabrana ne bi bila ukinuta do korjenitih kadrovskih promjena u vodstvu i osoblju kontrole letenja. No nije potrebno ništa zamišljati ni pretpostavljati. Dovoljno je pogledati oko sebe ovih dana, dana takozvanih božićno-novogodišnjih dočeka i slavlja. Je li itko osjetio taj užitak da ga spopadne glavobolja, nedajbože migrena, a nedorasli i neodgojeni ispaljuju svoje zalihe svakovrsnih umjetnih izazivača grmljavine uokolo prostorije u kojoj leži zatamnjenih prozora? Svake godine krajem godine i početkom nove u medijima su redovno vijesti (često popraćene uznemirujućim fotografijama) o otkinutim dječjim prstima, ozlijeđenim šakama, spaljenoj koži, sagorjelim očima i sličnim ozljedama kakve se u ostatku godine pojavljuju samo izuzetno. Nije mi poznat podatak, ali mora da negdje postoji, koliko srčanih bolesnika premine u takozvanim danima slavlja od iznenadnih detonacija pod prozorom ili im netko neodgovoran baci petardu pod noge dok idu u dućan, koliki ne prežive da im od jutra do navečer, danima, zvučno razvaljuje oko kuće. Mora da je moguće dokazati da postoji značajna statistička razlika u smrtnosti srčanih bolesnika u razdoblju od 31. prosinca do 1. siječnja u odnosu na prijelaz bilo koja druga dva mjeseca. Vatrogasne postrojbe grada Zagreba izvijestile su da su od 19 sati na dan Stare godine do ponoći imale petnaest intervencija, od čega je onih uzrokovanih ispaljenom pirotehnikom bilo četrnaest. Velik dio stanovništva ima kućne ljubimce do kojih im je stalo, o kojima brinu, koje drže kao članove obitelji, i svi su oni sedmicama prije Nove godine u opsadnom stanju, životinje u gradu su izbezumljene, za sve njih to je razdoblje mučenja, a ne slavlja. Ne pišem sve ovo radi sebe po principu „ne laje pas radi sela, nego radi sebe“. Imam sreću da živim u kultiviranom, mirnom kraju razumnih susjeda. Kod mene je počelo praštati sat prije ponoći, razbuktalo se nekoliko minuta prije samo prelaska godine u godinu i smirilo desetak minuta nakon toga. Ostalih dana se sporadično prolomio neki prasak, tresak, pa premda je i to bilo previše, bilo je sasvim podnošljivo. Dakle, može i tako. Međutim, živio sam ranije godinama preko Save, u Zapruđu, i ondje je bilo strašno. Ondje se prvi prasak prolomio oko sedam-osam ujutro, a nakon toga su slijedili svakih nekoliko sekundi cijeli dan, danima i tjednima, sve do nakon ponoći. Pojava o kojoj govorim je svima poznata jer ju je nemoguće previdjeti i oglušiti se na nju. Štetna je i mnogima neprihvatljiva, mnogima nepodnošljiva. Djeluje kao da je neukrotiva i neiskorjenjiva. Je li zaista tako? Kome koristi? Koga veseli? Jedini koji pokušavaju zaustaviti to ludilo su zaštitnici životinja, ali njihov glas nije dovoljno snažan. Kolegice i kolege novinari nisu se sjetili provjeriti kako stoji stvar sa srčanim udarima između Božića i Nove godine, zastupnici teorije da život počinje začećem (po običaju) ne vide ništa sporno u maltretiranju rođenih, pa čak ni onima koje vide silovanja i gdje ih ima i gdje ih nema ne pada na pamet da se i ušni bubnjići mogu silovati protiv volje njihovih vlasnika. Valja imati da umu i da se sve to događa u zemlji u kojoj je itekako živo sjećanje na nedavni rat, da je mnogo ljudi sudjelovalo u borbama iz kojih su izašli s trajnim PTSP-em, da je mnogo žrtava ili stradalnika koji su u ratu izgubili najbliže. Koliko je njima blagotvorno da se svake godine auditivno prisjećaju onoga što bi im bilo ljekovito što prije zaboraviti? Je li ijedna veteranska udruga ikada protestirala protiv blagdanske pucnjave ili njihovi članovi jedva čekaju priliku da mogu izvući i oglasiti se trofejnim naoružanjem? Prema nekima riječ je o tradiciji… Nemojte me zajebavat! Tradicionalna božićna pjesma je „Stille Nacht, heilige Nacht“: …tiha je noć, blažena noć… Tradicija božično-novogodišnje višednevne neprekinute kanonade počela je sve jeftinijim i dostupnijim pirotehničkim sredstvima, a razmahala se stvarno jeftinim i lakodostupnim. Prije toga je eventualno bio jedino vatromet u glavnom gradu na samu ponoć, eventualno su bili vatrometi u većim gradovima za državne praznike. Postoje ponegdje narodni običaji koji uključuju mužare i kubure, ali u svima njima se točno znalo kada (neko točno određeno kraće vrijeme), tko i gdje tutnji ili praska. Kome koristi? Prvenstveno proizvođačima pirotehnike, i to ne eksploatiranim radnicima u pogonima nego nekolicini vlasnika koji trpaju profit u džepove. Koristi i vlasnicima prodajnih lanaca i dućana koji to prodaju, ali čak ne ni prodavačima koji to moraju nuditi bez prava da ulože „priziv savjesti“. Sva ova halabuka koristi svega šačici profitera. Koga ovo veseli? Mora se biti nedorastao, infantilan, poremećen ili nekritički povodljiv da bi tako nešto moglo veseliti. Dok se prizor rascvjetalih raketa iznad cijelog grada još i može promatrati kao vizualno atraktivan prizor i dokaz demokratizacije u kojoj građani spontano preuzimaju ono što je ranije bilo dostupno samo gradovima i državama, kanonada zvučnog teroriziranja svekolikog stanovništva sedmicama ranije nešto je sasvim drugo. To je necivilizirano, nepristojno i bezobzirno maltretiranje. Može li se pirotehničko divljanje ograničiti, kanalizirati, usmjeriti, kontrolirati? Naravno da može. Na isti način kao što lovci smiju loviti samo po lovištima, a ne po dvorištima i parkovima, kao što jahači smiju jahati po hipodromima i za to određenim područjima, a ne po autoputevima i šetnicama, kao što vlasnici vatrenog oružja smiju vježbati gađanje u streljanama i nigdje drugdje, tako bi se i ljubitelje pirotehnike moglo ograničiti. Uvažavam da i dječurlija, infantilci, poremećeni i povodljivi imaju pravo na svoje veselje. Recimo, u Zagrebu da prašte po miloj volji između savskog nasipa i same rijeke (s izuzetkom onog dijela pored Hipodroma, zbog konja) jedni drugima, a ne onima koji ih nisu ni zvali niti ih podnose. Kako je grad velik, prostran, moglo bi se odrediti još nekoliko područja slabe ili nikakve naseljenosti, možda izvana grada, organizirati javni prijevoz do njih i dežurnu službu za ozlijeđene, pa da sve bude maksimalno uređeno na opće zadovoljstvo. Kad su na arhipelagu Palau zbog ekološke štete zabranjene kreme za sunčanje (a ondje su one zbog klime itekako korisne), ne vidim zašto se ne bi kod nas mogla zabraniti nekontrolirano ispaljivanje svih praskalica koje nikome ne koriste. Privid da svi (ili većina) podržavaju pirotehničko divljanje još je jedna od zabluda i mitova kojima agresivne manjine teroriziraju većinu svojim štetnim iracionalnostima. Da se netko ne pita, srodnim smatram i crkvena zvona koja odjekuju susjedstvima, a isti mehanizam kojim „divlji istjeraju pitome“ prepoznajem i u djelovanju religioznih fanatika, antivaksera, razularenih kvazifeministica i takvih. Jedan koji urla zagluši devedeset i devet onih koji šute, u javnosti odjekuje samo talambasanje, malo tko se usuđuje usprotiviti onome što se nametne kao dominantno. Mali broj bukača podigne takvu galamu da se oni koji se glasno protive naprosto ne čuju, na što se ni drugi koji se ne slažu ni ne usude oglasiti. U slučaju pirotehnike to je bukvalno fizička buka, u drugim slučajevima to je medijsko, političko ili ideološko granatiranje. Prvi korak prema oslobođenju, prema uređenom, kultiviranom društvu i svrsishodnoj državi je identificirati, demaskirati, ograničiti i onemogućiti sve koji svoje patologije nastoje nametnuti (i nerijetko uspijevaju) kao društvene norme. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
