četvrtak, 30.01.2020.



DA U ZEMLJU PROPADNEM!


Da nije jednog starog lista papira, dijela naslovne stranice „Bjelovarskog lista“, slabo ili nikako bih se sjećao svog prvog viđenja Pjesnika (s velikim P!) - Dobriše Cesarića. Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća Bjelovar je posebno cijenio kulturu, obrazovanje - naročito književnost, kako i priliči gradu čija se glavna ulica, korzo, proteže između gimnazije i knjižnice. Nekoliko puta godišnje gostovali su živi književnici i to je uvijek bio događaj dana za izabranu publiku.

Sačuvana naslovna stranica novina podsjeća kada je to točno bilo. Dvadeset i drugog studenoga tisuću devetsto šezdeset i druge… Susret Pjesnika i građanstva, publike priređen je u dvorani gimnazije nakon što je pao mrak. Fotografija svjedoči o mom tadašnjem statusu: kao dvanaestogodišnjak važio sam na školi - i šire - po pjesmicama koje sam pisao kao čudo od djeteta, mali poetski Mozart. Učiteljice osnovnih škole i gimnazije zauzele su prve redove, kao i počasne redove sa strane, a učiteljice moje škole, Druge osnovne škole „Milan Bakić Baja“, ponosno su me smjestile usred svoje grupe, u sredinu u prvi red.

Ne vjerujem da sam ikada ranije čuo za Pjesnika, iako sam vjerojatno nešto načuo jer sam bio načitano dijete. Zapamtio sam da me je začudilo kako se držao tokom nastupa. Stajao je naslonjen ili pridržavajući se za govornički pult, ali je iza njega - dobro sam vidio gledajući sa strane - neprekidno vrtio kukovima dok je govorio kao da okreće hulahop vrlo osobenim, karakterističnim pokretom.

Nakon završetka, kad se publika već razišla, na početku korza nekoliko desetaka metara od gimnazije netko me je zaustavio i pitao kako je bilo. Kako me je najviše dojmila vrtnja nepostojećeg hulahopa, pokazivao sam sugovorniku kako je to izgledalo. Kad sam završio osvrnuo se i pogledao pročelje gimnazije. Na prozoru na prvom katu spazio sam siluetu Pjesnika. Nagnuo se kroz prozor da udahne svježeg zraka ili da pripali cigaretu i nije mogao ne vidjeti me na nekoliko desetaka metara niže ispod lampe ulične rasvjete. Nije se ni mogao zabuniti što sam objašnjavao. Da u zemlju propadnem! Postidio sam se kao zatečen u tračanju, što je zapravo i bilo, te se pokušao izvući nastavivši se uvijati na drugačije čudne načine u na licu mjesta improviziranoj koreografiji kao da je ono karakteristično kruženje kukovima tek slučajna koincidencija u nekakvom dječjem prenemaganju dok me je sugovornik gledao kao da sam iznenada sišao s uma. Dao sam sve od sebe, ali nisam siguran da sam uspio sa zavaravanjem, i pomisao da nisam mi je neugodna i danas nakon gotovo šezdeset godina.

Za šesnaesti rođendan sam dobio na poklon knjigu izabranih pjesama Dobriše Cesaića, izdanje Matice Hrvatske u sivim platnenim koricama. Odmah mi je postala jedna od najvažnijih knjiga u životu. Neprekidno sam je iščitavao od početka do kraja, pa neke pjesme uokrug, pa neku pjesmu iznova i iznova. Do tada mi je najmrže u školovanju bilo kad smo za domaću zadaću dobili naučiti neku pjesmicu napamet, što dužu to gore, biflanje napamet mi je ostalo u sjećanju kao gadna mora. Međutim, gotovo sve Cesarićeve pjesme sam bez muke uskoro znao napamet. Poklopilo se to s razdobljem kad smo generacijski počeli okupljati se na tulumima, pri čemu je moje recitiranje Cesarića postalo atrakcija zbog koje su me pozvali na tulume i ljudi s kojima se inače nisam družio ni bio blizak. Uz Cesarićeve sam recitirao i pjesme nekih drugih pjesnika, pa i svoje, i tako je poezija zadobila stvarno značajno mjesto u mom životu mimo onoga što mi je značila samo za mene, bez obzira na sve ostale.

Moju posljednju knjigu poezije „Zaboravljeno pjesništvo“ može čitati i onaj tko nije upoznat sa stvaranjem Dobriše Cesarića, ali ako jeste i ako ga cijeni - knjiga će mu govoriti više nego drugima. Ako je Cesarić nepoznanica, čitanje moje knjige će imati svoj smisao ako uputi namjernika da potraži i Cesarićeve pjesme. Zato je na kraju knjige, nakon svega, i stranica s pretiskom davne stranice „Bjelovarskog lista“.











<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker