Marketing
DA U ZEMLJU PROPADNEM!
Da nije jednog starog lista papira, dijela naslovne stranice „Bjelovarskog lista“, slabo ili nikako bih se sjećao svog prvog viđenja Pjesnika (s velikim P!) - Dobriše Cesarića. Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća Bjelovar je posebno cijenio kulturu, obrazovanje - naročito književnost, kako i priliči gradu čija se glavna ulica, korzo, proteže između gimnazije i knjižnice. Nekoliko puta godišnje gostovali su živi književnici i to je uvijek bio događaj dana za izabranu publiku.
Sačuvana naslovna stranica novina podsjeća kada je to točno bilo. Dvadeset i drugog studenoga tisuću devetsto šezdeset i druge… Susret Pjesnika i građanstva, publike priređen je u dvorani gimnazije nakon što je pao mrak. Fotografija svjedoči o mom tadašnjem statusu: kao dvanaestogodišnjak važio sam na školi - i šire - po pjesmicama koje sam pisao kao čudo od djeteta, mali poetski Mozart. Učiteljice osnovnih škole i gimnazije zauzele su prve redove, kao i počasne redove sa strane, a učiteljice moje škole, Druge osnovne škole „Milan Bakić Baja“, ponosno su me smjestile usred svoje grupe, u sredinu u prvi red.
Nakon završetka, kad se publika već razišla, na početku korza nekoliko desetaka metara od gimnazije netko me je zaustavio i pitao kako je bilo. Kako me je najviše dojmila vrtnja nepostojećeg hulahopa, pokazivao sam sugovorniku kako je to izgledalo. Kad sam završio osvrnuo se i pogledao pročelje gimnazije. Na prozoru na prvom katu spazio sam siluetu Pjesnika. Nagnuo se kroz prozor da udahne svježeg zraka ili da pripali cigaretu i nije mogao ne vidjeti me na nekoliko desetaka metara niže ispod lampe ulične rasvjete. Nije se ni mogao zabuniti što sam objašnjavao. Da u zemlju propadnem! Postidio sam se kao zatečen u tračanju, što je zapravo i bilo, te se pokušao izvući nastavivši se uvijati na drugačije čudne načine u na licu mjesta improviziranoj koreografiji kao da je ono karakteristično kruženje kukovima tek slučajna koincidencija u nekakvom dječjem prenemaganju dok me je sugovornik gledao kao da sam iznenada sišao s uma. Dao sam sve od sebe, ali nisam siguran da sam uspio sa zavaravanjem, i pomisao da nisam mi je neugodna i danas nakon gotovo šezdeset godina.
Za šesnaesti rođendan sam dobio na poklon knjigu izabranih pjesama Dobriše Cesaića, izdanje Matice Hrvatske u sivim platnenim koricama. Odmah mi je postala jedna od najvažnijih knjiga u životu. Neprekidno sam je iščitavao od početka do kraja, pa neke pjesme uokrug, pa neku pjesmu iznova i iznova. Do tada mi je najmrže u školovanju bilo kad smo za domaću zadaću dobili naučiti neku pjesmicu napamet, što dužu to gore, biflanje napamet mi je ostalo u sjećanju kao gadna mora. Međutim, gotovo sve Cesarićeve pjesme sam bez muke uskoro znao napamet. Poklopilo se to s razdobljem kad smo generacijski počeli okupljati se na tulumima, pri čemu je moje recitiranje Cesarića postalo atrakcija zbog koje su me pozvali na tulume i ljudi s kojima se inače nisam družio ni bio blizak. Uz Cesarićeve sam recitirao i pjesme nekih drugih pjesnika, pa i svoje, i tako je poezija zadobila stvarno značajno mjesto u mom životu mimo onoga što mi je značila samo za mene, bez obzira na sve ostale.
Moju posljednju knjigu poezije „Zaboravljeno pjesništvo“ može čitati i onaj tko nije upoznat sa stvaranjem Dobriše Cesarića, ali ako jeste i ako ga cijeni - knjiga će mu govoriti više nego drugima. Ako je Cesarić nepoznanica, čitanje moje knjige će imati svoj smisao ako uputi namjernika da potraži i Cesarićeve pjesme. Zato je na kraju knjige, nakon svega, i stranica s pretiskom davne stranice „Bjelovarskog lista“.
Post je objavljen 30.01.2020. u 03:11 sati.