subota, 04.01.2020.

teror bukom

Zamislimo da se pojavi neki manijak koji djeci odsijeca ili otkida prste, ponekome odsječe uho, a voli i iskopati oko ili oba oka. Nakon petog ili šestog stradalog djeteta roditelji bi bili u panici, Zagreb pod opsadom, Hrvatska na nogama…

Recimo da odnekud iskrsne neki osobeni manijak koji pribavi popis teških srčanih bolesnika, obilazi ih i davi stiskanjem jastuka na lice. Nakon pete ili šeste žrtve Pavle Kalinić bi jurio naokolo u tenkiću, Bandić bi delao sve u šesnaest, Kolinda bi se uskokodakala, Plenković davao izjave…

Što bi se dogodilo da odnekud iskrsne neki piroman, jurne kroz gradove i naselja, te pripaljuje sve što stigne? Čim bi se to pročulo građani bi spontano organizirali samoobranu, pretresali sumnjivce na cesti u potrazi za zapaljivim sredstvima, šibicama i farcajgima.

Da se neki bijesni pas otrgne lancu, grize koga stigne, učas bi ga likvidirali policajci s dugim cijevima, krenula bi njegovim tragom lovačka društva, susjedi bi ga zatukli motkama prije nego bi društva za zaštitu životinja stigla da ga sklone da bi ga izliječili.

Da nekom čudnom greškom kontrolori letenja navode avione da prelijeću pedeset metara iznad krovova, u roku od nekoliko sati došlo bi do zabrane zračnog prometa, a zabrana ne bi bila ukinuta do korjenitih kadrovskih promjena u vodstvu i osoblju kontrole letenja.

No nije potrebno ništa zamišljati ni pretpostavljati. Dovoljno je pogledati oko sebe ovih dana, dana takozvanih božićno-novogodišnjih dočeka i slavlja. Je li itko osjetio taj užitak da ga spopadne glavobolja, nedajbože migrena, a nedorasli i neodgojeni ispaljuju svoje zalihe svakovrsnih umjetnih izazivača grmljavine uokolo prostorije u kojoj leži zatamnjenih prozora?

Svake godine krajem godine i početkom nove u medijima su redovno vijesti (često popraćene uznemirujućim fotografijama) o otkinutim dječjim prstima, ozlijeđenim šakama, spaljenoj koži, sagorjelim očima i sličnim ozljedama kakve se u ostatku godine pojavljuju samo izuzetno.

Nije mi poznat podatak, ali mora da negdje postoji, koliko srčanih bolesnika premine u takozvanim danima slavlja od iznenadnih detonacija pod prozorom ili im netko neodgovoran baci petardu pod noge dok idu u dućan, koliki ne prežive da im od jutra do navečer, danima, zvučno razvaljuje oko kuće. Mora da je moguće dokazati da postoji značajna statistička razlika u smrtnosti srčanih bolesnika u razdoblju od 31. prosinca do 1. siječnja u odnosu na prijelaz bilo koja druga dva mjeseca.

Vatrogasne postrojbe grada Zagreba izvijestile su da su od 19 sati na dan Stare godine do ponoći imale petnaest intervencija, od čega je onih uzrokovanih ispaljenom pirotehnikom bilo četrnaest.

Velik dio stanovništva ima kućne ljubimce do kojih im je stalo, o kojima brinu, koje drže kao članove obitelji, i svi su oni sedmicama prije Nove godine u opsadnom stanju, životinje u gradu su izbezumljene, za sve njih to je razdoblje mučenja, a ne slavlja.

Ne pišem sve ovo radi sebe po principu „ne laje pas radi sela, nego radi sebe“. Imam sreću da živim u kultiviranom, mirnom kraju razumnih susjeda. Kod mene je počelo praštati sat prije ponoći, razbuktalo se nekoliko minuta prije samo prelaska godine u godinu i smirilo desetak minuta nakon toga. Ostalih dana se sporadično prolomio neki prasak, tresak, pa premda je i to bilo previše, bilo je sasvim podnošljivo. Dakle, može i tako. Međutim, živio sam ranije godinama preko Save, u Zapruđu, i ondje je bilo strašno. Ondje se prvi prasak prolomio oko sedam-osam ujutro, a nakon toga su slijedili svakih nekoliko sekundi cijeli dan, danima i tjednima, sve do nakon ponoći.

Pojava o kojoj govorim je svima poznata jer ju je nemoguće previdjeti i oglušiti se na nju. Štetna je i mnogima neprihvatljiva, mnogima nepodnošljiva. Djeluje kao da je neukrotiva i neiskorjenjiva. Je li zaista tako? Kome koristi? Koga veseli? Jedini koji pokušavaju zaustaviti to ludilo su zaštitnici životinja, ali njihov glas nije dovoljno snažan. Kolegice i kolege novinari nisu se sjetili provjeriti kako stoji stvar sa srčanim udarima između Božića i Nove godine, zastupnici teorije da život počinje začećem (po običaju) ne vide ništa sporno u maltretiranju rođenih, pa čak ni onima koje vide silovanja i gdje ih ima i gdje ih nema ne pada na pamet da se i ušni bubnjići mogu silovati protiv volje njihovih vlasnika.

Valja imati da umu i da se sve to događa u zemlji u kojoj je itekako živo sjećanje na nedavni rat, da je mnogo ljudi sudjelovalo u borbama iz kojih su izašli s trajnim PTSP-em, da je mnogo žrtava ili stradalnika koji su u ratu izgubili najbliže. Koliko je njima blagotvorno da se svake godine auditivno prisjećaju onoga što bi im bilo ljekovito što prije zaboraviti? Je li ijedna veteranska udruga ikada protestirala protiv blagdanske pucnjave ili njihovi članovi jedva čekaju priliku da mogu izvući i oglasiti se trofejnim naoružanjem?

Prema nekima riječ je o tradiciji… Nemojte me zajebavat! Tradicionalna božićna pjesma je „Stille Nacht, heilige Nacht“: …tiha je noć, blažena noć… Tradicija božično-novogodišnje višednevne neprekinute kanonade počela je sve jeftinijim i dostupnijim pirotehničkim sredstvima, a razmahala se stvarno jeftinim i lakodostupnim. Prije toga je eventualno bio jedino vatromet u glavnom gradu na samu ponoć, eventualno su bili vatrometi u većim gradovima za državne praznike. Postoje ponegdje narodni običaji koji uključuju mužare i kubure, ali u svima njima se točno znalo kada (neko točno određeno kraće vrijeme), tko i gdje tutnji ili praska.

Kome koristi? Prvenstveno proizvođačima pirotehnike, i to ne eksploatiranim radnicima u pogonima nego nekolicini vlasnika koji trpaju profit u džepove. Koristi i vlasnicima prodajnih lanaca i dućana koji to prodaju, ali čak ne ni prodavačima koji to moraju nuditi bez prava da ulože „priziv savjesti“. Sva ova halabuka koristi svega šačici profitera.

Koga ovo veseli? Mora se biti nedorastao, infantilan, poremećen ili nekritički povodljiv da bi tako nešto moglo veseliti. Dok se prizor rascvjetalih raketa iznad cijelog grada još i može promatrati kao vizualno atraktivan prizor i dokaz demokratizacije u kojoj građani spontano preuzimaju ono što je ranije bilo dostupno samo gradovima i državama, kanonada zvučnog teroriziranja svekolikog stanovništva sedmicama ranije nešto je sasvim drugo. To je necivilizirano, nepristojno i bezobzirno maltretiranje.

Može li se pirotehničko divljanje ograničiti, kanalizirati, usmjeriti, kontrolirati? Naravno da može. Na isti način kao što lovci smiju loviti samo po lovištima, a ne po dvorištima i parkovima, kao što jahači smiju jahati po hipodromima i za to određenim područjima, a ne po autoputevima i šetnicama, kao što vlasnici vatrenog oružja smiju vježbati gađanje u streljanama i nigdje drugdje, tako bi se i ljubitelje pirotehnike moglo ograničiti. Uvažavam da i dječurlija, infantilci, poremećeni i povodljivi imaju pravo na svoje veselje. Recimo, u Zagrebu da prašte po miloj volji između savskog nasipa i same rijeke (s izuzetkom onog dijela pored Hipodroma, zbog konja) jedni drugima, a ne onima koji ih nisu ni zvali niti ih podnose. Kako je grad velik, prostran, moglo bi se odrediti još nekoliko područja slabe ili nikakve naseljenosti, možda izvana grada, organizirati javni prijevoz do njih i dežurnu službu za ozlijeđene, pa da sve bude maksimalno uređeno na opće zadovoljstvo. Kad su na arhipelagu Palau zbog ekološke štete zabranjene kreme za sunčanje (a ondje su one zbog klime itekako korisne), ne vidim zašto se ne bi kod nas mogla zabraniti nekontrolirano ispaljivanje svih praskalica koje nikome ne koriste.

Privid da svi (ili većina) podržavaju pirotehničko divljanje još je jedna od zabluda i mitova kojima agresivne manjine teroriziraju većinu svojim štetnim iracionalnostima. Da se netko ne pita, srodnim smatram i crkvena zvona koja odjekuju susjedstvima, a isti mehanizam kojim „divlji istjeraju pitome“ prepoznajem i u djelovanju religioznih fanatika, antivaksera, razularenih kvazifeministica i takvih. Jedan koji urla zagluši devedeset i devet onih koji šute, u javnosti odjekuje samo talambasanje, malo tko se usuđuje usprotiviti onome što se nametne kao dominantno. Mali broj bukača podigne takvu galamu da se oni koji se glasno protive naprosto ne čuju, na što se ni drugi koji se ne slažu ni ne usude oglasiti. U slučaju pirotehnike to je bukvalno fizička buka, u drugim slučajevima to je medijsko, političko ili ideološko granatiranje. Prvi korak prema oslobođenju, prema uređenom, kultiviranom društvu i svrsishodnoj državi je identificirati, demaskirati, ograničiti i onemogućiti sve koji svoje patologije nastoje nametnuti (i nerijetko uspijevaju) kao društvene norme.
- 02:27 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker