Marketing
KRATKA POVIJEST BRAKA
NA NAŠIM PROSTORIMA
U XX STOLJEĆU
U prvoj polovini dvadesetog stoljeća najveća razlika među brakovima na našem području proizlazila je iz toga da li su na urbanom ili ruralnom području, u gradu ili na selu, s tim da je Jugoslavija, pa tako i Hrvatska, do završetka Drugog svjetskog rata bila seljačka zemlja s ne manje nego 80% seoskog stanovništva. Na selu se živjelo u porodičnim zadrugama, roditelji sa sinovima i njihovim suprugama, te neudatim kćerkama. Porodica je bila proizvodna i životna zajednica pri čemu su teži radovi, klanje životinja i poslovi vezani uz putovanja bili rezervirani za muškarce, a kućni poslovi i briga o djeci za žene, dok se velik dio radova na imanju obavljao zajednički. Industrijalizacijom i urbanizacijom nakon završetka Drugog svjetskog rata započela su rastakanje zadružnih porodica tako da su pojedini bračni parovi odlazili u gradove. To rastakanje razmahalo se pedesetih godina, a završilo u šezdesetim porastom standarda koji je omogućio da se čak i oni bračni parovi koji su ostali na selu izdvoje u zasebna kućanstva. Porodične zadruge sedamdesetih su iščeznule, a danas se rijetko i spominju.
Osnovni princip rodne podjele najdosljednije se primjenjivao kod srednje klase, s tim da su supruge često imale ispomoć. (Već dvosobni gradski stanovi obično su imali i „djevojačku sobicu“.) „Ženski posao“ bilo je i šivanje, krpanje, pranje i peglanje, pletenje i kukičanje. Među kućanskim poslovima postojali su i „muški“: zanatski popravci, briga o ogrjevu (nabavka, piljenje, cijepanje i donošenje drva za kuhanje i grijanje), perad se na tržnici kupovala živa, pa ju je trebalo priklati.
Treći oblik gradskog braka, primjenjivan i kad su odlazili na selo, na ladanje, prakticirao je najviši sloj. Aristokratkinje i bogatašice s poslugom živjele su kao tipični predstavnici onoga što je Thorsten Veblen nazivao „dokoličarskom klasom“.
Revolucija po završetku Drugog svjetskog rata svela je razvlašteni i osiromašeni gornji sloj na srednju klasu. Bivše plemkinje i aristokratkinje zatekle su se kako kuhaju i peru suđe, krpaju čarape i mijenjaju pelene. Njihova odbojnost prema tim i ogorčenost takvim poslovima odjekuje i danas u kvazifeminističkim kritikama „tradicionalnog braka“.
Nakon 1945. mnoge žene zauzele su značajne društvene funkcije. Uz masovno opismenjivanje počelo je i češće i kvalitetnije školovanje žena, te njihov prodor u ranija „muška“ zanimanja, ali je rezultat toga postao masovno vidljiv tek od sedamdesetih godina nadalje. Uz jednaku zaposlenost i otprilike jednako privređivanje, bračni parovi su počeli i dogovorno dijeliti kućna i roditeljska zaduženja. Recentna moda zabavljanja kulinarstvom oduzima od žena i posljednje područje porodičnog života koje je bilo samo njihovo. (Naravno, pored samog rađanja djece.)
Ova najkraća moguća povijest braka na našim područjima u dvadesetom stoljeću zahtijeva i neka dodatna objašnjenja okolnosti. Recimo, neki pojmovi kojima se zadržao naziv vremenom su mijenjali sadržaj. Na primjer, sve do početka sedamdesetih godina briga od djeci bila je gotovo isključivo ili pretežno ženski posao. Još u pedesetim i šezdesetim godinama većina supruga bile su domaćice i majke. Njihov posao oko djece bio je da ih ujutro obuku i nahrane, a zatim su djeca izlazila na dvorište ili ulicu i igrala se s vršnjacima sve dok oko ručka majka ne bi izvirila kroz prozor ili izašla pred kuću i vikala da je odjekivalo po cijelom susjedstvu: „Miliceee! MIlaneee! Ruuučak!“, a dijete je prepoznavalo boju glasa vlastite majke i dotrčalo. Stariju djecu je trebalo poslati u školu, pa su se sami vraćali za ručak. Nakon ručka su sva djeca izletala na dvorište ili se razlijetala susjedstvom, sve dok se ne bi smračilo ili dok bi čuli poziv za večeru. Zimi i za kišnih dana dječurlija se okupljala po hodnicima, podrumima, tavanima, štalama ili kod nekoga kući. Prije spavanja su majke prebrojale nove kraste i ogrebotine. Doktorima se odlazilo zbog prijeloma ruku ili nogu, na šivanje ozbiljnih rana ili kad je nastupila neka zbilja gadna boleština. Vrlo često roditelji nisu viđali pedijatre i po nekoliko godina. Djeci se eventualno govorilo da moraju prvo završiti domaće zadaće prije nego se smiju izaći igrati. Malo koga se slalo na dodatne privatne instrukcije, a i to obično nadarenu djecu koja su, recimo, željela naučiti drugi strani jezik ili svirati neki instrument. Roditeljska briga o školi svodila se na jedan ili dva roditeljska sastanka i da pogledaju svjedodžbu na kraju školske godine. Ako se neko dijete željelo baviti nekom vanškolskom aktivnošću, recimo da se bavi nekim sportom, da se uključi u Narodnu tehniku ili učlani u Izviđače, nitko ga nije ondje vodio niti dočekivao i vraćao; na vanškolske aktivnosti su djeca odlazila sama pješke ili javnim prijevozom. Odjeća se mijenjala u načelu jednom sedmično, a kupanje je bilo subotom. „Briga o djeci“ i „odgoj djece“ uključivali su drugi sadržaj nego danas, te shodno tome i znatno manji utrošak vremena, brige i energije.
Druga okolnost koja je utjecala na svakodnevne živote i promjenu žensko-muških uloga bio je razvoj kućanskih tehnologija. Tradicionalno muški posao bila je briga o ogrjevu. Drva i ugljen trebalo je prvo kupiti, potom dopremiti do kuće, zatim drva ispiliti, sve spremiti u podrum ili drvarnicu, a zatim svaki dan drva nacijepati i prenijeti količinu potrebnu za dnevnu potrošnju u stan. (Postojao je i poseban dio namještaja, obično u kuhinji, u hodniku ili na kuhinjskom balkonu - škrinja za ogrjev, koji je danas sasvim iščeznuo.) Eventualno je po drva u podrum išla služavka, kućna pomoćnica, ili za to doraslo dijete. Tek ako ne bi preostalo ništa drugo, u podrum se spuštala domaćica. Međutim, plinofikacijom, uvođenjem centralnih grijanja ili jeftinijim strujom za termoakumulacione grijalice briga o ogrjevu postala je nepotrebna.
Pletenje, šivanje i krpanje kao ženski posao iščeznuli su jeftinom i lako dostupnom odjećom koja ih je, uz pomoć mode koja se stalno mijenja, učinila besmislenim. Uskoro će malo tko znati prišiti gumb. Izrada goblena, vezenje i kukičanje, kao oblici zanimacije, izbrisani su sedamdesetih godina s useljavanjem televizijskog prijemnika u svako kućanstvo.
U sedamdesetim i osamdesetim godinama je jedan od najprodavanijih magazina u jugoslaviji bio „Sam svoj majstor“, a knjige s varijantama naslova „Majstor u kući“ prodavane su danas nezamislivim nakladama. Svako domaćinstvo imalo je najnužniji alat, a od domaćina se očekivalo da je sposoban za održavanje i popravak svega u kući, pa i automobila. Majstora se zvalo upomoć samo u slučajevima ekstremnih kvarova. Moj otac je znao popraviti radio, pisaću mašinu, zidni sat, žbuku, namještaj, zakucati metalne potplate na kožni đon, popraviti pipe za vodu, odčepiti cijevi za odvod, popraviti kišobran, promijeniti utičnicu za struju ili oštećenu žicu na glačalu, naoštriti nož, napraviti igračku, promijeniti staklo na prozoru, promijeniti ili popraviti bravu…
Nezaobilazan porodični posao krajem ljeta i kroz jesen bio je priprema zimnice. U tome su podjednako sudjelovale žene i muškarci, pa i starija djeca. Masovnom pojavom jeftine konzervirane hrane to je postalo nepotrebno. Zadržalo se samo kod nekih proizvođača hrane, i to uglavnom za ono što ionako sami proizvode, ili to prakticiraju ljudi koje to baš zanima i veseli, kao što pored digitalnih fotoaparata i mobitela rijetka sekta fotografa i dalje koristi klasični celuloidni film.
Hladnjaci u svakoj kuhinji uklonili su potrebu da se svakodnevnom nabavkom svježih namirnica, a perilice veša i posuđa donijele su nove uštede vremena i napora potrebnog za vođenje kućanstva.
Kroz cijelo dvadeseto stoljeće zamjetljivi su i neki trendovi. Početkom stoljeća, pogotovo na selu, roditelji/porodica imali su odlučujuću riječ pri izboru bračnog partnera. Kadikad se pitalo mlade koga bi oni izabrali, pa ako su bili toliko sretni i pametni da odaberu nekoga koga su roditelji ionako priželjkivali, nije bilo problema. U slučaju neslaganja riječ starijih je bila presudna. Bazično su to sve bili dogovorni brakovi. Od pedesetih/šezdesetih godina nadalje, pogotovo u gradovima, mladi parovi su se mogli vjenčati nikoga ne pitajući ili pobjeći da sela u grad da bi to napravili. Krajem stoljeća je to načelno i dalje bilo važeće, ali je revitalizacijom konzervativnih svjetonazora snaga porodice da spriječi neželjeni brak ponovo osnažena, a društveni okviri su otežali mogućnost da uopće dođe do želje za brakom između pripadnika različitih vjeroispovijesti ili nacionalnosti.
Što se tiče podjele poslova, početkom stoljeća je većina njih bila podijeljena na ženske i muške, uz dio zajedničkih. Krajem stoljeća je većina ranije podijeljenih poslova redefinirana kao zajednički, pa je supružnicima ostavljeno na volju da se sami dogovore u skladu s mogućnostima koliko i kako će tko od njih u kojem zaduženju i poslu sudjelovati.
Kroz stoljeće se i položaj žene u društvu promijenio. U jednoj ranoj pripovijesti Josip Kosor, kao svima razumljivo i prihvatljivo, piše o djevojci koja je izašla sama u šetnju, pa joj je pristupio mladić koji ju je mjesecima potajno promatrao kad god je uvrebao priliku, sakupio je hrabrost i obratio joj se pozdravom. Kao dobro odgojena djevojka ona mu nije uzvratila, nego je odmah pobjegla kući i nakon tako skandaloznog događaja godinama više nije sama izlazila. U prvoj polovini stoljeća je bilo nezamislivo da ženska osoba koja drži do sebe makar uđe sama u kavanu, a kamoli sama sjedne unutra. To je automatski značilo da je lakog morala, a i danas se mnoge skanjuju i izbjegavaju napraviti tako nešto. No trend je neporeciv: žene u društvu danas smiju gotovo sve što i muškarci (uključujući upasti u sportsku svlačionicu za muškarce), kao što muškarci smiju gotovo kao žene, pa se ta promjena morala odraziti i na život unutar četiri kućna zida.
Generalno, u odnosu na početka stoljeća krajem proteklog stoljeća i ženama i muškarcima život je postao fizički znatno lagodniji, s mnogo manje fizičkih napora, lakše im je dostupno značajnije obilje, neusporedivo je više mogućnosti i višestruko više sloboda.
Sve u svemu, samo u dvadesetom stoljeću na našem terenu bilo je desetak oblika brakova i niz stepenovanja i prijelaznih faza zasnovanih na onome kako su ženama i muškarcima rođenjem bile zadane rodne uloge. To se u prvom redu vidi po podjeli zaduženja i poslova, pa po vlasništvu nad donesenom i u braku stečenom imovinom, po slobodnom izboru stupanja u brak i izlasku iz njega, pa do uloge spolnosti u braku i još mnogo čemu. Otkako je svijeta i vijeka, to jest otkako je brakova, uvijek ih je bilo loših, osrednjih i dobrih. Pri tome kvaliteta svakog konkretnog braka nije zavisila od postojanja rođenjem zadatih rodnih uloga nego o tome koliko je dobro svaki partner izvršavao ono što se od njega očekivalo. Za uloge je s jedne strane suštinsko koliko odražavaju i koliko se poklapaju sa stvarnim ljudskim potrebama, željama i osobinama, a s druge kako je netko prihvatio zadanu ulogu (je li bio nezadovoljan pruženim, pomirio se s tim ili mu je uloga bila prihvatljiva, zadovoljavajuća ili čak ispunjavajuća). Oslobođenje 1945. donijelo je i jedan civilizacijski značajan preokret povijesnog značenja. Prije toga bilo je praktički nemoguće razvrgnuti loš brak. Prije toga su nesretnici koji su upali u takve uglavnom bili osuđeni trpjeti do kraja života. Ustanovljavanjem novog poretka razvod je postajao sve lakši, te danas uglavnom zavisi od osobnih odnosa, a ne društvenih pritisaka.
Da, mnoge žene i muškarci su kroz dvadeseto stoljeće bili zadovoljni svojim brakovima i sretni u njima. I - ne! - što se toga tiče nisu bili ispranih mozgova, podlegli štokholmsko sistemu, neinteligentni ni patološki karakteri. Ovo nije glorificiranje institucije braka. Kao i sve i ona je podložna kritici i njoj se može svašta zamjeriti. Ovo je samo pokušaj da se brak sagleda složenije i sveobuhvatnije od onoga kako se slučajni prolaznici zgražaju pred anketarima koji ih provociraju s pitanjem što bi učinili da otkriju da im je dijete homo sapiens.
Post je objavljen 21.01.2020. u 16:24 sati.