izmičuća originalnost

četvrtak, 09.01.2020.

TROGLAVA AŽDAJA

S JEDNIM MOZGOM

Vjerojatno su tri uzastopna sučeljavanja dvoje preostalih kandidata za predsjednicu/predsjednika Republike Hrvatske imala veću gledanost od bilo koje istovremene emisije na bilo kojem drugom tv-kanalu, a lako moguće i više od svega što se prikazivalo na svim drugim programima zajedno. Premda je svako od sučeljavanja organizirala druga televizija, sva su imala toliko zajedničkog da možemo mirne duše razglabati kao da ih je izbljuvala ista troglava aždaja.

Vidjeli smo dvoje kandidata nasuprot voditeljskom paru; kandidatkinja je mijenjala obuću i odjeću, a za kandidata nisam siguran (niti mi se da provjeravati) je li bio u istom odijelu i mijenjao jedino kravatu. Scenografija je bila primjerena: istih boja, isti državotvorno-nacionalni elementi kako se pristoji, kao tri varijante iste scenografije. Pravila sučeljavanja su bila vrlo slična, otprilike ista; odbrojavanje minuta i završna obraćanja na kraju. Pitanja su se ponavljala, teme varirale, manje-više u sve tri emisije govorilo se o istome…

Sažetak: tri sučeljavanja djelovala su kao varijanta jednoga ili kao jedno u tri dijela, kao što je zapravo i bilo. Ako se ne varam, televizijski ljudi rabe termin „format“. Gledali smo tri emisije u praktički istom formatu, a one su bile tek kopije emisija koje smo gledali u prethodnim predsjedničkim kampanjama.

Drugim riječima, tri naše ponajbolje televizije prihvatile su se prioritetnog zadatka na kojem su zaposlile (nadamo se) nabolje i najpouzdanije ljude i dobile su jedno te isto. Kao da su se usaglašavali ili jedan drugoga kopirali. Da li to znači da je to što su dobile najbolje moguće ili je riječ o nedostatku kreativnosti koja bi iznjedrila nešto novo ili nedostatku hrabrosti za iskorak?

Da bi bilo jasnije o čemu govorim zapitajmo se prvo da li nešto drugo uopće moguće.
Da li nešto drugo, drugačije uopće moguće?
Zatim - da li bi to drugo po nečemu ili po svemu moglo biti bolje?

Već termin „sučeljavanje“ implicira i navodi da se protukandidati nađu čelom o čelo, oči u oči. No zašto je uopće potrebno sučeljavanje? Cilj tih emisija bio je da gledateljima, to jest glasačima, što iscrpnije prezentiraju ljude koji se natječu za istaknutu i odgovornu dužnost. Zar se to ne bi moglo postići i da se kandidati pojavljuju u uzastopnim emisijama jedan po jedan?

Dva natjecatelja, žensko i muško, povlače da im se priskrbe dvoje voditelja, ženska i muški. No ako je u fokusu svega jedan kandidat, zašto nasuprot njega ne bi bilo troje ili petero onih koji ga ispituju? Zamislimo da su Milanovića rešetali Inoslav Bešker, Boris Dežulović, Viktor Ivančić, Igor Mandić i Boris Rašeta… Ili da se Kolinda našla ispred Jelene Lovrić, Sanje Modrić, Katarine Pejović, Vesne Pusić i Vedrane Rudan… E, to bi bio vatromet! Ili - ako smo boležljivo sažaljivi - da se kandidat jedne stranke nađe pred izabranom ekipom druge stranke? Od onih koji se natječu za odgovorne dužnosti, kojima predajemo sudbine u ruke, očekuje se da su dorasli i najtežim okolnostima i pritiscima. Uostalom, u američkom kongresu i senatu postoje komisije i komiteti koji bezmilosno ispituju kandidate za odgovorne javne dužnosti, a često ta rešetanja prenose i televizije. Ako se za dobivanje vozačke dozvole treba proći test inteligencije i psihičke zrelosti, kad već za vođenje države ne postoje standardizirani, objektivni testovi inteligencije, stručnosti i poštenja, bilo bi korisno da za one o kojima nam i bukvalno život ovisi postoji što rigoroznija provjera.

Promijenjeni format zahtijevao bi i druga pravila. Recimo, ispitivači smiju samo postavljati pitanja, a ne iznositi svoja stajališta, a ispitivani može govoriti bez vremenskog ograničenja dok ne smatra da je odgovorio ili ga ispitivač smije prekinuti kad ocijeni da je dobio odgovor ili ako procijeni da ispitivana/ispitivani izbjegava odgovarati već samo laprda.

Kako ne postoji zakonska obaveza kandidata da se pojave na takvim sučeljavanja sa kvalificiranim i snažnim glasom javnosti, bojazan da se neće odazvati lako je uklonjiva. Dovoljno im je dati na znanje da će, ukoliko se ne pojave, izabrani ispitivači imati priliku da u predviđenom rezerviranom vremenu kažu sve što misle o kandidatu koji je uzmaknuo, pa neka sam odvagne da li mu se više isplati da se podvrgne kanonadi, ali sam ima priliku objasniti, nego da se prepusti da ga javnosti/biračima prezentiraju osobe koje mu neće gledati kroz prste.

Dakle, moguće je nešto drugo, drugačije, što budi nadu da je moguće i nešto treće i četvrto.

To drugo je bolje već po tome što je drugačije. Čemu tri puta isto kad bi moglo tri puta drugačije? Pa ako svaka forma ima svojih prednosti i mana, tri različite forme bi omogućile da se mana svake nadoknadi prednošću druge. Mana ovih sučeljavanja koje smo odgledali je da kandidati očito izbjegavaju pitati oponente za slabosti koje s njima dijele. Kolinda nije pitala Milanovića što je tražio među „šatorašima“, niti Milanović Kolindu o Jakovljevom boračkom stažu ili korištenju službenih kola i vozača ambasade u S.A.D. za razvažanje djece do vrtića. Upadljivo je propustio pitati kandidatkinju za njene veze s bjeguncem Mamićem i - koliko god se naguravali i natezali - niti ga je ona pitala za „majku-lekarku“ kao što ni on njoj nije spočitnuo frizerku.

Pričao sam do sad o natjecanju za mjesto predsjednika Republike, ali zapravo sam na tom primjeru govorio o televiziji, no prava tema - na primjeru televizije - je šira: govorio sam o svima nama i o nečemu dubljem: o nesposobnosti za originalnost ili zaziranju od novog, neprovjerenog. Naime, isti obrazac po kojem se ponašaju naše televizije prepoznatljiv je u reformi obrazovanja, u odnosu prema crkvama, u odnosu prema spolnosti, u privredi, nema gdje nije. (Na primjer, pisao sam na svom blogu kakve štete to radi u gospodarstvu: https://blog.dnevnik.hr/babl/2018/02/1632126100/opca-boljka.html ).

Ključni pojam je „neprovjereno“. Rijetki se usude upustiti u neprovjereno, a oni su ili neuračunljivi i neodgovorni ili znalci koji razumiju u što se upuštaju, zašto i kako nešto djeluje, pa se i mogu s pouzdanjem upustiti u novo. Za većinu koja ih ne može slijediti i jedni i drugi su jednako sumnjivi i nepouzdani. Dok ne nađemo kriterije kako ih razlikovati i izgradimo mehanizme prepoznavanja osuđeni smo ponavljati jedno te isto, barem spokojni da svi poznaju kaljužu u kojoj se valjamo.

- 02:59 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>