|
JABUKE U ANTUNTUNIJI  Promjene nisu zahvatile samo vegetarijance i zemljoradnike, nego i mesoždere i stočare, kuhare i vatrogasce, te i sve druge Antuntunce od beba koje su se još hranile majčinim mlijekom do najstarijih u hospicijima. Prvi je problem nastao sa izradom voćne salate jer recepti poput „sitno isjeckaj tri jabuke, na kriške nasijeci šest jabuka, usitni dvije jabuke, dodaj šaku jabuka i pet sasušenih jabuka“ ni dva puta nije mogao uroditi istim učinkom. U drugom slučajevima je voćna salata umjesto obilja okusa imala samo jedan otužni, ali vrlo zdravi okus. Marketinške agencije su naišle na poteškoće da oglase tržištu da su se u prodaji pojavile nove jabuke i kako uvjeriti kupce da su jabuke njihovih klijenata jedinstvene među drugim jabukama. Proizvođači jabuka su na onim pedalj visokim jabukama koje zriju u proljeće nisko pri tlu primijenili gnojivo za jabuke i sve su presahnule, pa više u proljeće nije bilo malih crvenih jabuka. Politika je slavila kao veliki uspjeh iznenadno obilje jabuka, no na tržištu su nastali problemi jer je uslijed obilja nastupila inflacija cijena, pa su mnogi proizvođači bankrotirali. U zoološkim vrtovima su neke životinje koje su se oduvijek hranile isključivo jabukama odbijale jesti kad su ih nastavili hraniti upravo jabukama i sve su pokrepale. Iz nepoznatih razloga nestalo je vina, pa su Antuntuni uglavnom prešli na rakiju. Inspekcije su imale pune ruke posla kontrolirajući one dućane, voćarnice i slastičarne koje su uspješno poslovale jer je postojala opravdana sumnja da i dalje koriste stara, odbačena i štetna imena voća, iako je naziv „agrumi“ unosio zabunu, pa su inspekcije prešutno tolerirale da se i on koristi. Policija i sigurnosne službe provodile su odlučne istrage protiv ilegalnog pokreta otpora koji je sve voće nazivao „povrće“, a sve povrće „voće“. Supruge su se našle pred svakodnevnim problemima kad su slale supruge na tržnice ili mušku djecu u samoposluživanja da kupe jabuke jer su se uvijek vraćali s nečim drugim što je potvrđivalo koliko su muškarci bedasti. Uz to su učestalo van kuće završavali pod kotačima raznih vozila jer je postajalo sve opasnije izaći na ulicu nakon što su učitelji u autoškolama po analogiji s voćem sve pedale, ručke, prekidače i dugmad u unutrašnjosti kabina vozila počeli nazivati „gas“. Antuntuška država njeguje dobre odnose i razgranatu tržišnu razmjenu sa sjevernom susjednom državom u kojoj sve povrće nazivaju „mrkva“, ali i loše s južnom susjednom zemljom, te su česti granični incidenti zbog toga što mrski susjedi sve začine nazivaju „so“. Antuntuni nikada neće prihvatiti „so“ ni kao riječ, a kamoli za naziv dokle god je jedino ispravno „sol“. |
|
SILOVANJE RAZLIČITOSTI „Svaki spolni odnos bez pristanka je silovanje” bio je jedan od transparenata koje su nosile građanke i nosili građani u petnaestak hrvatskih gradova na subotnjim prosvjedima za sve žrtve spolnog zlostavljanja. Zvuči moćno, ali nije točno. Naime, spolni odnos bez pristanka je spolni odnos bez pristanka, a silovanje je silovanje. Silovanje je spolni odnos protiv nečije volje uz upotrebu sile, a u odnosu bez pristanka nema fizičke sile ili nije nužno prisutna. Jedno je pretući ili zavezati nekoga, pa ga zlorabiti, a drugo na tulumu naći nekoga obeznanjenog i iživljavati se na njemu bez da ga se i probudi. Izjednačavanje dvije različite radnje nipodaštava postojanje mogućeg spolnog odnosa uz pristanak, ali ipak protiv volje. Sam pristanak je formalni čin nakon kojeg čak može uslijediti usklađeno ponašanje, ali je to drugorazredno u odnosu na činjenicu je li do toga došlo protiv volje onoga tko je pristao. Nipodaštava i drugu okolnost da je SILOVANJE zapravo zbirno ime za DVA ZLODJELA: za spolno općenje protiv volje jednog sudionika i za fizičko nasilje koje je krivični čin samo po sebi. Primjena sile se može izbjeći primjenom uvjerljive prijetnje, ali nipošto nisu jednake prijetnje da će nekome biti ubijeno dijete ili da će mu biti izgažene jagode u vrtu. Također, prijetnja je jedno, a izvršena prijetnja je drugo. Sabijanjem svega u jedno te isto srlja se u sljepilo koje previđa sve mogućnosti raznolikosti života, to bi bilo silovanje različitosti. Poigrajmo se hipotetskim slučajem koji se dogodio uz neznatne varijacije u tolikom broju slučajeva da ne možemo reći da je izmišljen. Ratno je stanje, vlada glad među civilima. No vojnik je dobio jedan kruh za danas, a jeo je i jučer i vrlo vjerojatno će dobiti novi kruh sutra. Dvije žene mu se nude u zamjenu za kruh koji ima u torbici, a on nije imao priliku za ženski dodir već šest mjeseci. Jedna mu je odbojna, a druga izuzetno fizički privlačna. Što će učiniti? Vojnik može pojesti kruh pa mirna Bosna. Može ga pravedno podijeliti na tri dijela, iako to nije sasvim pravedno jer je on jučer jeo, a i sutra će vjerojatno jesti, dok su dvije žene mnogo gladnije od njega. Može podijeliti kruh na dva dijela i kavalirski ga podijeliti ženama ne tražeći ništa za uzvrat (recimo, to bih ja učinio), iako bi time pokazao da kavalirština nije usklađena s ionako problematičnom pravednošću. Može dati kruh onoj koja mu je odbojna iz sažaljenja jer je ružna ili vjerujući da će se atraktivna lakše snaći ako joj kruh uskrati. Može dati kruh onoj koja mu je atraktivna ne tražeći ništa za uzvrat naprosto zato jer mu je simpatična. Sigurno postoji još nekoliko mogućnosti koje mi ne padaju na pamet, ali možemo se zapitati kako bi procijenili, osudili vojnika koji bi odlučio prihvatiti ponudu atraktivne, a nakon konzumacije ponude dao kruh onoj drugoj? Bi li on bio bolji, gori ili jednak onome koji bi dao kruh onoj kojoj ga je obećao?  U tri sat i trideset minuta ujutro dvadeset i prvog listopada dvije tisuće i devetnaeste mislim da se zakonska kvalifikacija „spolni odnos bez pristanka“ ne smije odbaciti, nego da - umjesto toga - treba razjasniti koncepti i razraditi ga za što veći niz srodnih i sličnih događaja. Zadovoljavajući, dobar zakon nije primjenjiv samo na nedvojbene slučajeve nego predviđa i granične, nejasne, teško procjenjive mogućnosti. Zato su i potrebni suci i suđenja; inače bi bilo dovoljno da zakone provode javni bilježnici ili automati, jednostavnije naprave umjetne inteligencije. Zašto mi neprekidno moramo otkrivati toplu vodu? Prije četrdesetak godina svjetski hit bila je knjiga Susan Brownmiller „Against Our Will“ koja je u dobrom dijelu svijeta zauvijek promijenila dotadašnji pogled na silovanja. „Againt Our Will“, a ne „Against Our Consent“. „Protiv naše volje“, a ne „Bez našeg pristanka“. Od tada su neki nastavili odande gdje je stigla Susan Brownmiller, neki su je zaboravili, a neki za nju nikada nisu ni saznali. Naravno, lakše je odmah imati široko rašireno snažno mišljenje nego gubiti vrijeme na mukotrpno čitanje i mučno promišljanje. |
|
KRENUTI OD BAZIČNOG Velik dio života bio sam povijesni pesimist, i to što stariji tim više. Priželjkujući da ne bude tako, vjerujući da treba poduzeti sve moguće da se realizira onaj tanki trak mogućnosti da se čovječanstvo provuče kroz Scile i Haribde, ipak sam bio uvjeren da svijet ne može dobro završiti, i to - u povijesnim razmjerima, pa moguće čak i unutar ograničenog ljudskog vijeka - relativno skoro. Šezdesetih, u vrijeme hladnoratovske napetosti, kubanskih kriza, živio sam u strahu da bi neka greška sistema, ljudski propust, bahatost ili glupost mogli spržiti zemaljsku kuglu u trenu, onako kako je u najboljoj varijanti prikazano u filmu „Dr. Strangelove“. Početkom sedamdesetih je knjiga Rudija Supeka „Ova jedina zemlja“ došla na već postojeću bojazan da će ljudska vrsta nepopravljivo uništiti okoliš, pa time prerezati i granu na kojoj sama sjedi. Osamdesete su donijele bojazan nekakve orwellijanske završnice. Sve tri varijante su u najboljem slučaju vodile postapokalipstičnoj verziji „Mad Maxa“, a u najgorem temeljitom ili potpunom uništenju Planeta. Pojava nove bojazni nije uklanjala prethodne nego se samo akumulirala na njih. U skladu s tim sam povremeno osjećao grižnju savjesti što sam - ne pitajući ga - donio na svijet sina i ostavit ću ga da živi u svijetu koji neumitno hrli ususret propasti. No u lipnju 2013. naletio sam na članak Miroslava Ambruša-Kiša koji je moj pesimizam dobrano prodrmao. (http://old.zvono.eu/portal/komentar-tjedna/miroslav-ambrus-kis/5464-temeljni-bezuvjetno-zajamceni-prihod-sto-je-to ) To je bio moj prvi susret s idejom osnovnog, temeljnog, bazičnog zajamčenog, garantiranog osobnog dohotka, koje god riječi upotrebljavali da ga nazovemo. Prvo sam bio začuđen - kako jednostavno! Zatim zapanjen - kako dovitljivo! Bacio sam se na istraživanje po internetu da bih što više saznao o novoj zamisli. Uskoro sam bio oduševljen - kako djelotvorno! Uz informiranje teklo je i promišljanje, povezivao sam nova znanja sa svim što sam znao od ranije. Pesimizam se stubokom promijenio, ustuknuo pred optimizmom. To je rješenje! Dvadeseto stoljeće bilo je stoljeće svjetskih ratova i revolucija, a završilo je kontrarevolucijom. Koliko god moje simpatije bile na strani revolucija, mora im se priznati velika mana - bile su nasilne. Bili su to pokušaji da se delikatne društvene operacije izvedu sjekirom. Postoji opravdanje: uvijek su bile iznuđene, očajnički revolt, nije preostalo ništa drugo. Zamisao garantiranog dohotka je po širini i dalekosežnosti promjena koje započinje također revolucionarna, zapravo Revolucija, ali nenasilnim sredstvima. Ona je skalpel koji je čovječanstvo trebalo i čekalo od početka povijesti. Danas mislim da će zamisao garantiranog temeljnog dohotka biti okosnica dvadeset i prvog stoljeća: javila se u početku, a do kraja stoljeća će se ostvariti. (Naravno, ukoliko ljudi ne unište svijet prije toga.) Zamisao garantiranog dohotka toliko je superiorna svim ostalim konkurentskim projektima da je nezaustavljiva. U mnogim zemljama svijeta ona bi se već sutra mogla faktički ostvariti. Nakon što se ostvari u prvoj zemlji, širenje na ostale bit će samo pitanje (kratkog) vremena. Superiornost zamisli je tolika da je za njenu pobjedu dovoljno da svi ljudi saznaju za nju i razumiju je. Čim je razumiju, velika većina ljudi će je i prihvatiti. Bez obzira na povijesne podjele na lijeve i desne ili suvremena svrstavanja, zamisao garantiranog dohotka daje novi kriterij koji uvelike prevladava sve dosadašnje. Bez obzira što znali ili smatrali o povijesti, simpatizirali partizane ili ustaše, vjerovali da je zemlja ravna ploča ili da horoskopi predskazuju budućnost, zagovarali zabranu pobačaja ili se oštro protivili zabrani, ubuduće je ljevica su oni koji razumiju zamisao garantiranog osnovnog dohotka i trude se da je ostvare, a desnica oni koji je ne razumiju, ne prihvaćaju i protive se. Uvođenje garantiranog dohotka povećalo bi proizvodni potencijal svakog društva. Društvo koje već sad nije sposobno da ga uvede ubrzo bi postalo. Radna snaga bi bila jeftinija, motivacija za rad veća, otpuštanje nezadovoljavajućih radnika lakše i brže. Utopija? Samo zato jer se još nije ostvarilo, ali realna alternativa po tome što je ostvarivo. Svojevremeno sam odlučio da se nikada više neću baviti politikom. Danas sam spreman promijeniti odluku kad bi se pojavila stranka s jednom jedinom točkom programa: ostvariti zajamčeni temeljni dohodak. Uvjeren sam da bi takva stranka, recimo u Hrvatskoj, učas hametice pomela sve ostale. Danas mi je žao što nisam imao dvanaestero djece da ih pošaljem kao apostole da se bore za svijet u kojem će biti vrijedno živjeti.  |
|
KUNDERA I ŠKVORECKY U uvodnom govoru na tzv. „Majskom savjetovanju“ 1984-te rekao sam svašta, no jedna stavka zaslužuje pozornost kao ilustracija kako je cijelo savjetovanje odjeknuli u javnosti. Potreban nam je poduži citat, čak tri odlomka, da se ne bi moglo reći da je izvučeno iz konteksta:  Ali, neka Kundere! Neka Škvoreckoga! Dobro nam došli! No, s njima smo dobili i jedan gorak ideološki bombon, izvan svake rečenice koju su njih dvojica napisali. Ono što smo „popušili“ nisu dva talentirana pisca, nego poruka da talentirani pisac iz zemalja istočnog bloka (ili onih što ih na Zapadu ubrajaju u istočne, pa tako i nas) može uspjeti u svjetskim razmjerima samo ako prvo rogobatno buntovnički djeluje u svojoj zemlji, a potom nastavi karijeru kao disident. Solženjicin je sišao s prvih stranica svjetske štampe, a praktički i nestao kao pisac, čim je oštricu svoje arhikonzervativne kritike uperio i na „zapadni raj“, pa se time prestao uklapati u spomenuti (poželjan) model. A koliki pisci istočnih zemalja, pa i u nas, imaju taj model pred očima, u tolikoj mjeri da vjeruju kako pristajanju uz njega može - reklamom, zaradom i još ponečim - nadomjestiti čak i nedostatak rada, pa i talenta!“ Rekli su mi da je cijeli moj govor izravno prenošen na televiziji, u televizijskim vijestima kroz cijeli dan je obilno izvještavano o njemu, nakon posljednjih tv-vijesti išla je posebna emisija u kojoj je govor reproduciran u cijelosti (pa tako i ovdje citirani dio). Narednog dana je u „Vjesniku“ i „Večernjem listu“ objavljen govor u cijelosti (pa tako i ovaj dio), a gotovo sve ozbiljne novine u Jugoslaviji su pisale o njemu. Dakle, tko je želio znati što sam rekao nije imao nikakvih problema saznati. Zapravo, ako se pažljivo pročita ova tri odlomka, uopće nisam govorio o Kunderi i Škvoreckom nego, na njihovu primjeru, o (zlo)upotrebi pisaca u hladnoratovskom propagandnom nadmetanju. Svejednako, nakon desetak dana je (u beogradskoj štampi !) krenula lavina optužbi da sam izjavio da su Kundera i Škvorecky loši pisci, da sam tražio da se njihove knjige zabrane i slično, a nekoliko dana nakon toga je većina ljudi u Zagrebu vjerovala u to i zgražala se, zlonamjerni da sam pokazao pravo lice, a dobronamjerni što mi bi. Da se nije tako dogodilo bilo bi nevjerojatno, da nije tragično bilo bi smiješno. Da sam rekao da su loši pisci? Rekao sam: „Kundera je nesumnjivo veliki pisac“, „možda čak i jeste najveći“, „talentirani pisci“. Da sam tražio da se njihove knjige zabrane? Rekao sam: „…neka Kundere! Neka Škvoreckoga! Dobro nam došli!“ Nekoliko pisaca, članova Društva književnika Hrvatske, čak i neki članovi Predsjedništva Društva, došli su užasnuti da tajnik Društva književnika može tako nešto izjaviti i zahtijevali da Društvo to oštro osudi i ogradi se od toga. Njih sam lako učas utišao davši im da pročitaju stenogram onoga što sam zaista rekao. Ipak, nikome nije palo na pamet da bi Društvo moglo stati u obranu svog tajnika koji je izvrgnut javnoj objedi. Kako je sve to uopće moguće? Lako, vrlo lako, lakše nego bi rekli. Dio odgovora je vidljiv iz nedavne reakcije mog dobrog prijatelja Kreše Zimonića na jedan od prethodnih tekstova na temu koju upravo rasplićem. Dosadno, rekao je Krešo, dosadno, ne zanima ga koliko je dosadno. Bacio je pogled, zaključio da je dosadno i zapamtio kao takvo. Kad mu je bilo dosadno, mora da je pogledao samo površno. Tako je vjerojatno velik broj ljudi vidio moje istupanje na televiziji, čim je nekakvo političko istupanje - mora da je dosadno, slušali na jedno uho unutra-na drugo van, eventualno zapamtili da sam spomenuo Kunderu i Škvoreckog, ali što - to bi bilo previše očekivati. Teško i da je netko govore u novinama pažljivo pročitao. Kad je mom dobrom prijatelju dosadno čitati što napišem, kako li je tek onima koje ni najmanje ne zanimam, kojima sam antipatičan ili im idem na živce?! Kad su nekoliko dana kasnije čuli da se o tome govori, sve im je zvučalo uvjerljivo. Što bi se na partijskom skupu govorilo o Kunderi i Škvoreckom, nego da ih se napada? Mora da sam ih napadao… Vidjeli su na televiziji svojim očima i čuli vlastitim ušima! Poslao sam ispravku u nekoliko novina koje su objavile izmišljotinu koju su bili obavezni objaviti po tada važećem zakonu o „ispravku pogrešnog navoda“ i u skladu s dobrim odgojem i poštenim novinarstvom, ali nisu, pa sam prestao slati ispravke novinama koje su laž kasnije ponavljale, a nisam ni mogao ići po Zagrebu i pokazivati stenogram govora svakome tko je širio glasinu, tim više što su je ljudi najčešće prenosili iza mojih leđa, a kad sam naišao znakovito su ušutili. Upravo prije neki dan pročitao sam drugu knjigu tetralogije Elene Ferrante „Genijalna prijateljica“ i našao na rečenicu koja dobro opisuje taj mehanizam: „…s druge strane zvučalo je tako uvjerljivo i tako umirujuće da je Lila kod mene da je to odmah postalo sigurna činjenica.“ Najnevjerojatniji mi je bio slučaj književnika, člana Društva književnika, koji je revoltirano upao u moj ured i u pravedničkom gnjevu provokativno me napao zbog mog skandaloznog napada na književne veličine. Učas sam ga ušutkao gurnuvši mu pod nos stenogram govora da je podvio rep i skrušeno izišao. Otprilike pet minuta kasnije i sedamnaest metara dalje, za šankom Kluba Društva književnika, zatekao sam ga kako polupijanoj okupljenoj družini grmi jedno te isto s čim mi je upao. Pa kako? Reklo bi se da mu je bilo mnogo prijatnije galamiti s onim što je nailazilo na opće odobravanje, nego da me brani i suoči se sa snažnim negodovanjem. Presjekao sam ga opalivši mu pred svima šamarčinu, ali to nije pomoglo da se glasine zaustave nego je samo doprinijelo da izbijem na loš glas kao rabijatni tip. Ipak sam u svemu doživio i jedno osobno zadovoljstvo. Otprilike tri tjedna, najviše mjesec dana nakon „Majskog savjetovanja“ objavljeno je da je Nobelovu nagradu za književnost te godine dobio Jaroslav Seifert, češki pjesnik. Njemu je desetak ili dvadesetak godina ranije u Jugoslaviji izašao prijevod jedne knjižice pjesmica i osim ponekih profesora na slavističkim katedrama nitko nije ni čuo za njega prije nego je oglašen slavodobitnikom. Meni je to došlo kao naručeno. Nije moglo biti jače potvrde mojih riječi „Mora da u Čehoslovačkoj još i danas živi barem jedan pisac koji im može stati uz bok, ali na žalost mi za to ne znamo“. Nekoliko puta dnevno prešao sam hodnik od službenih prostorija Društva književnika do Kluba književnika gdje su se izmjenjivali kružoci raznih književničkih spadala i podbadao ih: „Kako ste, stručnjaci za Seiferta?!“ Ošamareni književnik je nekoliko sedmica nakon incidenta objavio u „Večernjem listu“ novinsku priču, više parabolu, o mladom štakoru koji se uvali ljudima u kuću, ne da se istjerati, a kad ga se satjera u ugao postane agresivan i opasan. Tako sam ušao u književnost i kao literarni lik. Nisam još stigao pročitati nedavno objavljenu knjigu "Infostorms" („Informacijska oluja“), ali sam čuo da Vincent F. Hendricks i Pelle G. Hansen govore o tome kako je većini ljudi jedan od najvažnijih razloga da povjeruju u nešto ako većina drugih ljudi već vjeruje u to, bez obzira koliko je točno. To je u skladu s narodnom mudrošću „Vrag sere na veliki kup“ i receptom nacističke propagande „Tisuću puta ponovljena laž postaje istina“. Kleveta da sam na partijskom skupu ocrnjivao Kunderu i Škovoreckog nikada nije opovrgnuta na način kako je stvorena, nego je vremenom naprosto ispala iz opticaja, ali nije zaboravljena. I do danas se povremeno javi poneki mudrijaš koji je odnekud iskopa i pokuša me s njom zaskočiti, no kako je sve to - uključujući i mene - postalo za širu javnost beznačajno i nezanimljivo, više se ni ne trudim da ga razuvjerim ili zbog bilo koga opovrgavam. Moguće je također da je Savez komunista Jugoslavije 1984. godine u javnom mnijenju već tako slabo ili loše kotirao da je bilo što da je napravio bilo prihvaćano slabo ili bilo lako izvitoperiti u nešto loše. Nažalost, nije bilo drugog puta da se pokuša zaustaviti nailazeća kataklizma, osim kroz njega. Čak ni do danas, retroaktivno, nisam se dosjetio ičega drugoga što bi tada bilo prihvatljivo i iole izvedivo. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
