petak, 02.09.2016.

pravda u nepravdi

- revitalizirani post od 6.12.2008.
Znam ženu koja je godinama željela otići u Las Vegas s tisuću dolara i oprobati sreću na ruletu. Nekoliko godina nakon što si je to priuštila, jedino čega se živo sjeća od cijelog putovanja jest da ju je iz zraka zasrala neka povelika ptica kada je stupila pred MGM kasino.

Desetljećima sam prijateljevao s vrlo dragim čovjekom i premda smo mnogo toga obojici značajnoga i zanimljivoga zajedno preživjeli, kad pomislim na njega sjetim se prvo kako smo sjedili u nekom kafiću u koji smo slučajno ušli tada i nikada više da pričekamo nekog trećega, a ja se odavno ne sjećam koga. Nije se događalo ama baš ništa i ležerno smo čavrljali o potpuno nevažnim i nezapamtljivim temama. Upravo toga se najbolje sjećam. Dobro sam zapamtio njegove izraze lica, svjetlo koje je padalo po njemu, prizvuka u njegovu glasu, i kad sklopim oči kao da mogu osjetiti njegovo tadašnje prisustvo.

Jednom sam razgovarao sa Slavojem Žižekom. Ne sjećam se više je li to bilo u Zagrebu ili Ljubljani (sklon sam vjerovati da je bilo u Zagrebu), sjećam se da smo otišli u neki kafić, ali se ne sjećam više koji. Jasno se sjećam slike kako on sjedi u uglu, boje zida iza njega, i znam o čemu smo razgovarali. Zanima me da li se on toga sjeća?

Nakon svega što smo zaboravili, postoje dvije vrste sjećanja. Ono čega se sjećamo živo, jasno, upečatljivo, kao da se dogodilo nedavno, pa se prisjećamo pojedinosti, boja, mirisa, i ono što znamo kao da smo pročitali u nekoj knjizi da se dogodilo nekom drugom. Samo one prve uspomene su zaista uspomene, drugo je zapravo tek znanje o samome sebi.

Donekle još možemo nadzirati što će nam se dogoditi, ali uspomene ne možemo birati; uspomene se same nameću, protiv volje i želje, u čemu ima neke sudbinske pravde. Kad već život nije pravedna pojava, te je nažalost na svijetu previše ljudi koji se u cijelome životu nemaju ičega dobroga sjetiti, barem da oni koji su prigrabili sva blaga svijeta ne mogu s njima kupiti ijednu dragu uspomenu, koliko god se dobro provodili.

Nesretni si najčešće ne mogu pomoći. Bahati se svedu na pravu mjeru kada se suoče s ništavilom vlastitih uspomena. Sretna osoba, kada se osvrne na protekli život, može s punim pravom reći "Imao sam/ imala sam se zašto i roditi!"

No mali Mujica se samo samozadovoljno smijulji i misli "Trkeljaj ti, trkeljaj….", a kaže:

- Neka! Neka ja znam.
- 12:42 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker