nedjelja, 04.09.2016.

pohvala gluposti

BLAGO SIROMAŠNIMA


Godine 1984. održao sam govor na koji sam i danas ponosan. (Koga zanima može ga pronaći u nekim knjižnicama, u časopisu "Naše teme" broj 7-8 iste godine.) Drago mi je da sam na vrijeme rekao nekoliko utemeljenih upozorenja od kojih, nažalost, nije bilo mnogo koristi. Između ostaloga rekao sam i ovo:

Naš idejni neprijatelj nije samo onaj koji misli bitno drugačije, suprotno, već i onaj koji ne misli, te glupost i bezidejnost agresivno nameće kao svoju ideološku platformu…


…na djelu je i snažna klima agresivne gluposti. Pod izgovorom, najčešće, "komercijalne nužnosti" sredstva masovnih komunikacija prednjače u širenju nevjerojatnih poruka. Ništa lakše no naići na članak kako po obliku nosa odrediti karakter životne odabranice, "svjedočanstva" o pojavljivanju duhova, "stručne članke" o "životu nakon smrti", teze kako pisac nije radni čovjek jer je slobodno odabrao svoj poziv, pa horoskopske bljuzgarije, pa hiromantiju… Zapanjila bi nas čak i površna antologija takvih bisera a nekmoli neka njihova ozbiljnija analiza.


Od tada sam govorio protiv gluposti u nebrojeno navrata, napisao bezbrojne tekstove u kojima sam je dijagnosticirao, analizirao, konfrontirao, ismijavao ili se samo zgražao, mnoge od njih i na ovom blogu.


Nakon svega se moram nadopuniti, pojasniti, na neki način donekle čak i revidirati.


Glupost nije preporuka nikome koga krasi. Ona uvelike ograničava, navodi ljude da ne prepoznaju dobre prilike, diskvalificira ih za niz poslova, onemogućuje u mnogo čemu, navodi ih na krive procjene i neodgovarajuće ponašanje. Glupost je obično štetna prvenstveno onima koje opterećuje, a zatim svima oko njih, osim huljama koji tuđu glupost zlorabe. Unatoč tome, znao sam i znam niz ljudi urođeno slabije inteligencije, oskudnog obrazovanja i uskih vidika koji su bili vrlo prijatni ljudi dostojni svakog poštovanja. Dapače, u nekim osobinama, vještinama i postupcima i izrazito glupi ljudi mogu biti vrijedni divljenja. Sve te ljude krasi da se ne prave pametnijima nego što jesu, da su marljivi, radišni, pošteni i dobronamjerni, da vole druge ljude i poštuju sva druga stvorenja.


Glupost sama po sebi nije mana. Često je naprosto osobina poput visine, boje kose ili oblika nosa. (Nitko nije zaslužan za to koliko je izrastao, iako je ostati patuljak popriličan životni nedostatak.) Ljudi su jednakopravni, ali to ne znači da su jednaki. Bilo bi dosadno i neplodno kad bismo bili svi isti. Glupost postaje strašna i opasna tek kad se udruži s nekim negativnim osobinama. Recimo, strašna je glupost koja se udruži s neutemeljenom ambicioznošću, s neutaživom pohlepom, s bolesnim samoprecjenjivanjem. Opasna je glupost u sprezi s nacionalizmom, klerikalizmom, bilo kojom ideologijom, s predrasudama, upregnuta u bezobzirne interese.


Dapače, dobri glupi ljudi su često zadovoljni i sretni u prilikama koje bi imalo pronicljiviju osobu ogorčile, zabrinule, uznemiravale… Gotovo bi im se moglo zavidjeti, a u tom pogledu treba od njih učiti. Često znaju biti zadovoljni sitnicama i malim postignućima koje bi drugi naprosto previdjeli. Utoliko se na njih može primijeniti ono "Blago siromašnima duhom jer njihovo je kraljevstvo nebesko".


S druge strane, ograničeni znaju biti stvarno teško podnošljivi zahvaljujući suvremenim društvenim mrežama. I ranije je toga bilo, premda ne u tolikoj mjeri. "Sa samog ruba pameti stižu nam strašni savjeti…" pjeva Balašević. Van pameti je kad se u diskusije upliću nekvalificirani smatrajući da su u svakoj jednakopravni i dobrodošli, kad se razmeću stavovima koji pokazuju da bi kod onoga kome se protive zapravo trebali ići na instrukcije, kad umjesto pitanja nameću svoje budalaštine i izmišljotine.


Opustite se. Ako ste razumjeli što sam napisao sasvim ste dovoljno pametni.
- 21:52 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (8) - Isprintaj - #

petak, 02.09.2016.

pravda u nepravdi

- revitalizirani post od 6.12.2008.
Znam ženu koja je godinama željela otići u Las Vegas s tisuću dolara i oprobati sreću na ruletu. Nekoliko godina nakon što si je to priuštila, jedino čega se živo sjeća od cijelog putovanja jest da ju je iz zraka zasrala neka povelika ptica kada je stupila pred MGM kasino.

Desetljećima sam prijateljevao s vrlo dragim čovjekom i premda smo mnogo toga obojici značajnoga i zanimljivoga zajedno preživjeli, kad pomislim na njega sjetim se prvo kako smo sjedili u nekom kafiću u koji smo slučajno ušli tada i nikada više da pričekamo nekog trećega, a ja se odavno ne sjećam koga. Nije se događalo ama baš ništa i ležerno smo čavrljali o potpuno nevažnim i nezapamtljivim temama. Upravo toga se najbolje sjećam. Dobro sam zapamtio njegove izraze lica, svjetlo koje je padalo po njemu, prizvuka u njegovu glasu, i kad sklopim oči kao da mogu osjetiti njegovo tadašnje prisustvo.

Jednom sam razgovarao sa Slavojem Žižekom. Ne sjećam se više je li to bilo u Zagrebu ili Ljubljani (sklon sam vjerovati da je bilo u Zagrebu), sjećam se da smo otišli u neki kafić, ali se ne sjećam više koji. Jasno se sjećam slike kako on sjedi u uglu, boje zida iza njega, i znam o čemu smo razgovarali. Zanima me da li se on toga sjeća?

Nakon svega što smo zaboravili, postoje dvije vrste sjećanja. Ono čega se sjećamo živo, jasno, upečatljivo, kao da se dogodilo nedavno, pa se prisjećamo pojedinosti, boja, mirisa, i ono što znamo kao da smo pročitali u nekoj knjizi da se dogodilo nekom drugom. Samo one prve uspomene su zaista uspomene, drugo je zapravo tek znanje o samome sebi.

Donekle još možemo nadzirati što će nam se dogoditi, ali uspomene ne možemo birati; uspomene se same nameću, protiv volje i želje, u čemu ima neke sudbinske pravde. Kad već život nije pravedna pojava, te je nažalost na svijetu previše ljudi koji se u cijelome životu nemaju ičega dobroga sjetiti, barem da oni koji su prigrabili sva blaga svijeta ne mogu s njima kupiti ijednu dragu uspomenu, koliko god se dobro provodili.

Nesretni si najčešće ne mogu pomoći. Bahati se svedu na pravu mjeru kada se suoče s ništavilom vlastitih uspomena. Sretna osoba, kada se osvrne na protekli život, može s punim pravom reći "Imao sam/ imala sam se zašto i roditi!"

No mali Mujica se samo samozadovoljno smijulji i misli "Trkeljaj ti, trkeljaj….", a kaže:

- Neka! Neka ja znam.
- 12:42 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker