kompas i vjetrokaz

utorak, 19.07.2016.

APOLOGETI I ADORANTI

"Bože, sačuvaj me prijatelja! Neprijatelja se znam i sam čuvati" - uskliknuo je - neka me netko ispravi - Aleksandar Veliki, Aleksandar Makedonski. Pitanje je koliko bilo koji vlastodržac uopće može imati prijatelja, te je izražena bojazan itekako osnovana jer se zapravo odnosi na klimavce, ljigavce i sluganske pristaše, koji sa svojim ulizništvom mogu nanijeti više štete nego koristi.

Nedavni primjer takve situacije imali smo s adorantskim intervjuom koji je za "Jutarnji list" napravila književnica Milana Vuković-Runjić s ministrom u odlasku, dr. Zlatkom Hasanbegovićem. Analizirao sam samo prvi odgovor jer je to bilo sasvim dovoljno. Tehnički ministar je bubnuo s neba, pa u rebra, da podržava svakog onoga tko je spreman podnijeti žrtvu za ideju koju zastupa, u koju vjeruje, prigrlivši tako sve teroriste i fanatike koji su ikada hodili po kugli zemaljskoj, pa je unaprijed blagoslovio i "žrtvu" luđaka koji je u Nici usmrtio kamionom gotovo stotinu ljudi, a zatim je nonšalantno svrstao među antifašiste i Pol Pota koji je vrijeme Drugog svjetskog rada bio tinejdžer koji se više od svega borio protiv pubertetskih prištića. Da Milana Vuković-Runjić nije s tolikim strahopoštovanjem upijala svaku dužnosnikovu riječ, da je imala mrvicu novinarskog refleksa, da je malo više znala o onome što se govori i razumjela što je rečeno, da je postavila pitanje "Zar zaista poštujete baš sve? " ili "Odakle sad Pol Pot?", Hasanbegović bi se možda ispravio, precizirao, odgovorio nešto o čemu se može diskutirati. Umjesto toga ona je s neupitnim udivljenjem upijala svaku njegovu riječ i time je njegov odgovor ostao na onome što ga diskvalificira za svaki daljnji ozbiljan razgovor

Milana Vuković-Runjić je književnica, zna pisati. Dio odgovora kako je toliko zabrazdila možda je u tome što se previše pouzdala u vlastito umijeće pisanja te je previdjela da znati pisati obuhvaća razne vrste pisanja. Nije isto pisati literaturu i ispisivati novinarske kartice, pisati pravne akte ili ljubavna pisma. Znati pisati nešto od toga ne pomaže pri pisanju drugoga. Isto je to kao što onaj tko zna voziti bicikl ne zna po tome voziti avion, niti je voziti moped isto kao voziti višetonski kamion, a znati voziti helikopter ne znači i znanje vožnje na skejtbordu, premda u svim slučajevima upotrebljavamo riječ voziti. Zanijela se površnim dojmom da je za vođenje intervjua dovoljno postavljati pitanja, a smetnula s uma da je za vođenje razgovora potrebno da oba sugovornika znaju o čemu govore.

Nakon što je Milana Vuković-Runjić uprskala, digao se iz legla apologeta i adoranata na stražnje noge kolumnist "Jutarnjeg lista" Ivo Banac da popravi štetu koju je uz svesrdno sudjelovanje ministra tužnog lika nesretnica napravila. Umjesto da brani neobranjivo, smislio je da bi mogao obezvrijediti zamjerke upućene ministru, pa je tako mene uzeo na kvarni zub. Reagirajući NAKON TRI DANA najveća zamjerka koju je pronašao je nešto što sam izjavio PRIJE TRIDESET GODINA, a njemu se i danas ne sviđa. Obranio nije ništa jer si s tom obranom može rit obrisat, ali je zato uspio da na moje zamjerke iznesene na blogu koje je vidjelo tristotinjak ljudi uputi još pedeset tisuća čitatelja "Jutarnjeg lista". Aferim, efendijo!

Kako je krenulo, dr. Zlatku Hasanbegoviću će prijatelji doći glave.

P.S. KOMPAS I VJETROKAZ: Banac je četvrtinu članka "Otočja nesigurnosti u istočnoj Aziji" utrošio na postskriptum posvećen upravo meni. Nakon konstatacije da je intervju što ga je ministar Zlatko Hasanbegović milostivo udijelio Milani Vuković-Runjić dao povoda mnoštvu uznemirenih blogerskih komentara drugova kulturnjaka, ne pada mu na pamet zašto taj intervju nije izazvao mnoštvo pohvalnih komentara drugova kulturnjaka, što je već samo po sebi dokaz moje tvrdnje da je riječ o lošem ministru kulture. Dobar ministar kulture bi svojim riječima izazvao opće odobravanje, a ne opće ogorčenje i zgražanje. Zabivši tako bodež pod plećku osobe koju kobajagi brani, Banac se okomljuje na tri rečenice koje je izvukao iz jednog mog govora od prije više nego trideset godina. Od te tri rečenice prve dvije su savršeno točne, te i danas stoje, a treća je izražavala očekivanje, nadu, koji su se tek upola ostvarili, pri čemu bi bilo bolje da su se ostvarili u cijelosti. Zaskočio me ko mrtvac dasku! Poznat kao jopac koji se neprekidno prekobicava, Banac ne može ni zamisliti da netko može biti ponosan na vlastitu izjavu od prije trideset godina. Ja se nadograđujem, nadopunjujem, preciziram, eventualno korigiram, a on sam sebi svako malo uskače u usta, potpuno se izokrene kao prljava čarapa. Naravno da onaj tko je već višestruko opovrgavao sam sebe ne može ni prepoznati ni cijeniti kad je netko drugi dosljedan. Zahrđali škripavi pijevac na vjetrokazu zamjera kompasu da stalno pokazuje u istom pravcu!

- 04:25 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>