ponedjeljak, 05.10.2015.

nepotrebno trošenje svetačke energije

- revitalizirani post od 31.10.2010.
Čitam u novinama koje pretendiraju da ih čitatelji smatraju ozbiljnim i normalnim: „Postulator kauze za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca mons. Juraj Natelja predao je u siječnju 2008. Kongregaciji za proglašenje blaženih i svetih dokumentaciju o tri čuda koja se pripisuju zagovoru hrvatskog blaženika, a koja su nužna za njegovo proglašenje svecem. Sva tri čuda obavijena su najstrožom tajnom i posjeduju egzaktnu medicinsku dokumentaciju, no za jedno je procurila navodna informacija da je riječ o djevojčici koja je rođena bez ijedne kapi krvi, ali je po zagovoru blaženog kardinala ostala živa.

Začuđuje da čak i pristalice čuda previđaju pravo čudo. Šturi novinski tekstić ostavlja nešto nejasno – kad se to čudo dogodilo? Srećom, ne postoje više od dvije mogućnosti, pa ih je lako razmotriti. Prva je da se čudo dogodilo dok je pokojnik još bio živ, a druga da se sve događalo nakon njegove smrti.

Prihvatimo da je blaženi kardinal svojim zagovorom spasio život djevojčici koja je rođena bez ijedne kapi krvi, a da se događaj zbio dok je kardinal bio živ. Čak i danas, u vrijeme mobitela, da se netko rodi bez ijedne kapi krvi trebalo bi najmanje pet minuta da se ustanovi da je tako, zatim najmanje pet minuta da se prisutni i odgovorni dogovore koga treba nazvati, pa da im je blaženi kardinal prvi koji im padne na pamet, da imaju njegov telefonski broj i da je on slobodan odmah odgovoriti na poziv, trebalo bi im najmanje pet minuta da mu objasne o čemu je riječ. I njemu bi trebalo nekoliko minuta da smisli što bi mogao poduzeti, a zatim bi i njegovo zagovaranje sirotice kod svih svetih uzelo neko vrijeme. Ukratko, da se nekim čudom dogodi da sve ide idealno, teče bez zastoja, trebalo bi najmanje pola sata da se čudo uopće počne zagovarati, a zatim vjerojatno i čudima treba neko vrijeme da počnu djelovati. U vremenima prije mobitela razdoblje potrebno da se sve navedeno obavi protegnulo bi se na nekoliko sati ili čak dva-tri dana. Kako je siroto novorođenče bez krvi preživjelo to razdoblje, TO je čudo.

Razmotrimo da se dramatičan porod dogodio kad je blaženik već umro. I u tom slučaju je ponovo bilo potrebno nekoliko minuta da doktori ustanove dijagnozu, zatim neko vrijeme da se prisutni i odgovorni dogovore što bi trebalo uraditi. Onda svi zajedno padnu na koljena i zazivaju spram nebesa. Ili se možebitni svetac sam nepozvan pojavio vidjevši da je potreban, dojavio nekako prisutnima svoju prisutnost…? Okreni-obrni, uzmi u obzir realna ljudska ponašanja i koliko je vremena potrebno da se stvarni ljudi usaglase o bilo čemu, opet je potrebno najmanje pola sata da bi čudo počelo djelovati. Kako je siroto novorođenče bez krvi preživjelo tih pola sata, TO je čudo.

Zapravo, ne bi trebalo biti čudo ako se dogodilo čudo. Pravo čudo je kad se dogodi čudo bez čuda. To je čudo! Da bi novorođenče preživjelo do primjene čuda trebalo je pravo čudo, no kakvo je to čudo bez čudotvorca? Nikakvo. Onome tko vjeruje da je moguće da čudom preživi dijete rođeno bez krvi nije čudno ako dijete bez krvi uopće živi. No ako dijete bez krvi može živjeti, nikakvo čudo nije ni potrebno da bi moglo preživjeti.

Po onome što diletantski znam o medicini, dijete koje bi se rodilo bez krvi bilo bi mrtvorođenče. Drugim riječima, da je blaženik NAKON NEKOG VREMENA uspio da dijete dalje živi, bilo bi to čudo oživljavanja, daleko veće od čudesnog ozdravljenja. Kad već nastoje blaženika uzvisiti u sveca, zašto mu istovremeno umanjuju zasluge? I na kraju, kad su medicinari (pretpostavljam) prisutni pri porodu (što je omogućilo da postoji medicinska dokumentacija) kako im nije palo na pamet da djetetu bez krvi daju transfuziju, nego su umjesto toga potražili vezu s božanskim pouzdavši se u čudo kao jedini izlaz?

Umjesto da nepotrebno troši snage ondje gdje to nije potrebno, blaženik je mogao zagovarati da se dogodi čudo da budale dođu pameti, ali takvo čudo nije u njegovoj moći.


<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker