ponedjeljak, 12.10.2015.

BBB hrvatskog novinarstva

-revitalizirani post od 12.1.2009.
Da bi se mogla pratiti i razumjeti ova priča prvo je potrebno upoznati jednog od glavnih junaka. U novinarstvu se pojavio prije nekoliko desetljeća mlad momak kojeg ćemo ovom prilikom nazvati Bad Blue Boy hrvatskog novinarstva, a iz daljnje priče vidjet će se čime je zaslužio taj naziv.

Kao brojni mladci u to vrijeme, BBB je počeo pisati u omladinskim novinama u "Omladinskom tjedniku", glasilu saveza omladine Zagreba. Bio je ni bolji ni gori od većine ostalih, sasvim solidan, i vremenom je saznavao sve više o novinarstvu i bivao sve prihvaćeniji u redakciji, gotovo da se udomaćio. Onda je jednog dana preuzeo zadatak da ode u neki provincijski gradić i napravi reportažu. Ništa ambiciozno, potpuno benigno i rutinski, jedan od onih tekstova koji su služili za puko popunjavanje stranica i malo tko ih je čitao. Trebao je samo otputovati onamo, provesti dan od ujutro do navečer, porazgovarati s nekoliko javnih osoba i nekolicinom predstavnika običnog građanstva, te po povratku napisati izvještaj. U dogovoreno vrijeme donio je tekst u redakciju i članak je objavljen ilustriran fotografijom glavnog gradskog trga.

Čim je članak objavljen, uslijedile su neočekivane reakcije. Neki od imenovanih ljudi iz članka zvali su izdavača, lokalni komitet saveza omladine, republički komitet saveza omladine, svugdje i svakoga i žalili se da ih nije posjetio nikakav novinar niti su dali ikakve izjave za štampu. Predstavnici izdavača i omladinski funkcionari zvali su redakciju, prenijeli pritužbe i tražili razjašnjenje. U redakciji se nisu uzbuđivali. Uvijek se može dogoditi da je netko nezadovoljan koliko ga se citiralo, što se iz njegova izlaganja navelo, kako se to formuliralo… Dapače, na ponovljene pozive pročitali su članak u vlastitim novinama koji inače ne bi pročitao nitko osim lektora i korektora, ima li kojim slučajem štogod problematičnog ili skandaloznog u njemu. Ništa, sve potpuno prihvatljivo. U redakciji se nisu ni malo zabrinuli, a savjetovali su i izdavaču da pritužbama ne poklanja pozornost. Ako neka izjava i nije takva da bi citirani procvjetao od sreće nad svojom obnarodovanom mudrošću - ništa s tim. Nitko ne može biti savršen i mnogi nisu takve veličine kakvi se vide u vlastitim očima. Ako je novinar i pogriješio bilježeći neku formulaciju, ništa značajno, tko radi taj i griješi, a greška je benigna i lako moguće bolja od onoga što je originalno rečeno… Redakcija je stala iza svog čovjeka.

No slučaj, umjesto da se slegne, samo se rasplamsao. U gradu o kojemu se u članku govorilo zaredali su protestni skupovi, oglasili su se ljutiti službeni forumi, počela su pristizati protestna pisma i peticije. Svi navedeni u članku odricali su da su razgovarali s novinarom i dali ikakve izjave.

Naposljetku su se sakupili svi članovi redakcije na čelu s glavnim i odgovornim urednikom i sačekali BBB-a da ga ispitaju o svemu što zna i pokušaju zaključiti što je posrijedi. BBB je okružio pogledom po skupu i bez imalo krzmanja priznao:

- Izmislio sam.

Opća kosternacija. Očekivalo se sve drugo, ali ne to. Bio je nečuveno i nedopustivo, nemoguće. Osim toga, bilo je potpuno besmisleno. Zašto? Sam se ponudio prihvatiti zadatak, nitko ga nije tjerao. Čak da se kasnije predomislio, samo je trebao reći i nitko mu ne bi zamjerio. Da je otišao u taj grad, svi navedeni bi ga rado primili i rekli mu otprilike upravo to što je u članku napisao. U prvi čas prisutni nisu mogli vjerovati očima i ušima. Pa kako? Objasnio je da je nabavio primjerak lokalnih novina, izvadio iz njega imena i funkcije pojedinih i pripisao im citate. Pa zašto sve to?

- Nije mi se dalo.

Nakon toga više nije bilo razgovora. Prešutno je svima bilo jasno da BBB za "Omladinski tjednik" ne može više pisati, a priča se učas raširila po svim drugim novinskim redakcijama i nije bilo nijedne koja bi od njega prihvatila napisanog i retka.

Pet, šest ili sedam godina kasnije glavnina iste ekipe radila je drugi jedan omladinski list, kad evo BBB-a na vratim uredništva. Ljubazno je objasnio da bi rado ponovo počeo pisati za novine i pristojno zamolio da li bi mogao napisati nešto za njih. U redakciji je održano kratko savjetovanje. Jeste da je momak izveo svinjariju koja se nije zaboravljena, ali za to je bio i kažnjen, nepisanjem, moglo bi se reći da je odslužio kaznu, u tom smislu bio bi red pružiti mu drugu priliku. Osim toga, godine su prošle, valjda se i opametio, pokajao i sazrio. Pored toga, zašto nije otišao u neku redakciju u kojoj rade novi ljudi koji ga ne znaju, nego upravo u onu u kojoj ga najbolje znaju? Ako se u toj redakciji ponovo afirmira, to će nedvojbeno značiti da mu je mladenački nestašluk oprošten.

U početku je sve krenulo da nije moglo bolje. BBB je redovno donosio zadovoljavajuće tekstove i već su se svi opustili, kad je preuzeo zadatak otići u neki gradić u Slavoniji i napisati reportažu kako je ondje. Tek što se novi broj pojavio na kioscima, počeli su nazivati iz tog gradića i prosvjedovati da ništa od napisanog nije istina.

Ovaj put glavni urednik nije mnogo premišljao. Nije se izjašnjavao, već je samo pozvao BBB-a da se hitno pojavi. Kad se BBB pojavio pred njim, nije mu trebalo ni postaviti pitanje da prizna:

- Izmislio sam. Sve sam izmislio.

Glavni urednik je samo podignutom rukom i ispruženim prstom pokazao na vrata i time je bilo sve rečeno. Nikome se nije uranjalo u nedohvatljive dubine psihe da bi istražio zašto se tako nešto ponovilo.

BBB je iznova izronio na pučinu javnog djelovanja početkom devedesetih godina. Zahvaljujući tome da je ipak bio inteligentan i domišljat momak, obrazovan i pismen, te ponajviše da je perfektno govorio nekoliko stranih jezika, postao je dopisnik i specijalni izvjestilac nekoliko svjetskih novinskih kuća i radijskih postaja koji je obavještavao svijet o ratu u Hrvatskoj. Situacija je bila idealna za njega. Najistaknutiji korifeji domaćeg novinstva ponosno su izjavljivali da su za interese domovine, kako god ih shvatili, spremni lagati, a oni koji su o tome šutjeli marljivo su to primjenjivali. Sjedeći u zamračenim skloništima pokušavao sam preko radija saznati barem nešto o onome što se zaista zbiva slušajući strane radiopostaje i nerijetko nalijetao na BBB-a koji se uzbuđenim glasom izravno javljao s kriznih mjesta i prvih linija sukoba. Kadikad mi nije bilo jasno kako je to bilo moguće jer sam ga još koji sat ranije viđao u kafićima u centru Zagreba, ali se nametao zaključak da je njegovo djelovanje tako značajno da mora da ga je Zbor narodne garde ili netko sličan prebacio helikopterom do Dubrovnika, pa sat kasnije na prilaze Vukovaru. O važnosti njegova rada govori i da je ma gdje bio uvijek imao osiguranu slobodnu telefonsku liniju. Dramatičnim i upečatljivim javljanjima i napisima nedvojbeno je doprinio da se istina o Hrvatskoj probije u svijet i te mu zasluge nitko ne može zanijekati.

Koju godinu kasnije našao se pred za mnoge novinare uobičajenim problemom. Radio je nešto za neke novine EPH i toliko su kasnili s isplatom da je već bilo razumno posumnjati da će ikada platiti. Nakupila se značajna svota, nekoliko tisuća eura. U brojnim razgovorima s raznim urednicima i ljudima iz administracije pokušavao je urgirati, sve bezuspješno, a - kako nevolja nikada ne dolazi sama - ne samo da su novci bili kao i uvijek potrebni, nego su mu nešto još i posebno zatrebali. Vidjevši da od obećanja i izmotavanja nema vajde, zahvaljujući poznanstvu iz mladosti i novostečenoj svjetskoj reputaciji, uspio je doći izravno pred glavnog čovjeka EPH, Ninu Pavića.



(nastavak ispod ili OVDJE)
- 10:04 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker