- revitalizirani post od 14.10.2008.
Aktualna financijska kriza iznikla je i razbuktala se na plodnom tlu generacija koje su rođene i odrasle uz televiziju. Potrošačko društvo ukorijenjeno je na ljudima kojima se mediji usadili sadržaje za kojima teže, a od neželjenog na željeno su naučili prelaziti daljinskim upravljačem. Uvjereni da biti znači imati, poklonici moda i ovisnici o stilovima, fascinirani izgledom, odalečili su se od razumijevanja i smisla. Zasipani novinama koje su se pretvorile u slikovnice s nepreglednim inventarom efemernih novotarija nisu ni svjesni da im se duhovno svelo na karikaturu. Postali su idealna masa koju mijese isto takvi, svi zajedno slijepi za ono što se zaista događa. Toliko ih je zaluđenih da čak i rijetki koji su zadržali razum ne mogu istupiti iz općeg stampeda.
Instruktivni povijesni presedan takve izgubljenosti u svemiru pružila je ruska aristokracija izbjegla pred Oktobarskom revolucijom. Pobjegli su u kočijama pretovarenim bundama, skupocjenom odjećom i nakitom, u pratnji dvorjana, slugu i sobarica kao da idu na ljetovanje. Uvjereni da će se ubrzo vratiti, smještali su se sa svitama u luksuzne apartmane i zakupljivali cijele katove hotela. Vrijeme su kratili gozbama, balovima i u kockarnicama. Bogatstva koja su ponijeli sa sobom, dovoljna da se kupe velika imanja koja bi mogla prehranjivati obitelji još generacijama, samo kada bi se na njima radilo, istopila su se vrlo brzo. Završili su prodajući posljednje dijamantne naušnice za sitnu cijenu da bi mogli kupiti kilu kruha. Kneginje, grofice i vojvotkinje bile su neko vrijeme vrlo jeftine po europskim prijestolnicama. Dobar dio izbjeglica skončao je časno umrijevši od gladi po sirotinjskim zaktucima ili pribjegavši samoubojstvu jer za drugo nisu bili sposobni, i tako je taj soj ishlapio u bespućima povijesti.
Da lakomislenost ruske aristokracije, isto kao i suvremena kreditno-potrošačka groznica, nisu urođeno ljudsko ponašanje, već okružjem nametnuta zaraza, svjedoči i potpuno suprotan primjer kapetana prekooceanskih jedrenjaka. Kapetani nisu samo određivali smjer plovidbe, komandirali upravljanjem brodova, nego i brinuli o stanju zaliha hrane i vode i zapovijedali kuharima što i koliko će koji dan podijeliti posadi. (Zanemarimo ovom prigodom da je to bilo klasno društvo, te su se kapetan i oficiri hranili bitno obilnije i kvalitetnije nego mornari.) Jedrenjaci su isplovljavali s prepunim skladištima hrane, spremnicima vode i bačvama vina, pripremljeni za višemjesečne plovidbe, no prvog dan i u početku putovanja dnevna sljedovanja su bila najoskudnija, dovoljna tek za preživjeti. Nikada se nije moglo reći hoće li vjetrovi baciti brodove daleko od željene rute ili će sedmicama stajati u nigdini bez daška vjetra, pa su kapetani bili spremni na sve.
Što su dolazili bliže cilju, to su obroci bivali obilniji, i često su stizali na odredišta s velikim zalihama nedirnute hrane, ali to je bilo daleko bolje nego da se smočnice isprazne na pola puta.
Sad očekujem da će netko od onih koji su pročitali ovo napisano pomisliti: kog vraga su mornari trpjeli i oskudijevali kad im se uvijek moglo dogoditi da ih skrši oluja, smlave gusari, pokosi neka epidemija, potonu svi zajedno sa svim zalihama, umjesto da se goste bez granica kada će tako i tako sve propasti? Živi danas, ne brini za sutra! To bi razmišljanje imalo smisla kada bi postojala izvjesnost, garancija da će sve loše završiti. Ali što ako oluje ne bude, te svi pomru od gladi nasred oceana samo zato jer su se u početku nepotrebno razbacivali? Kapetani nisu mogli garantirati da ih neki uragan neće zbrisati, ali da su se ponašali kao ruska aristokracija ne bi stigli nigdje.
Čovječanstvo je već predugo na putu kojim vode kratkovidni političari, dezorijentirani menadžeri i fashion gurui, te je ova kriza samo neizbježna epizoda u predigri katarze koja mu/nam tek predstoji.
|