nedjelja, 06.09.2015.

zakrabuljene suštine

- revitalizirani post od 30.9.2009.
Svi mi unoisono povezujemo neke crte lica s istim crtama karaktera i osobinama ličnosti. Svi očitavamo poneku fizičku osobinu ili element izgleda kao znak lukavosti, nježnosti, sirovosti ili prefinjenosti, inteligencije ili tuposti, i sve tako dalje, koliko god da se kasnije – ako zaista upoznamo osobu – uvjerili da smo bili u krivu. Isto tako doživljavamo neki lik kao prijatan, drugi kao zastrašujući, treći kao smiješan, četvrti lijep, privlačan, peti autoritativan...

Nisam osoba koja ima fobiju od ogledala, ali vrlo rijetko se odmjeravam u njemu. Nisam žensko da bih svaki dan trebao buljiti u vlastito lice dok se macakam i trackam. Gledam se svaki treći-četvrti dan dok se brijem, ali i to namjenski usredotočeno, pogledam se na trenutak ako trebam istisnuti poneki prištić, na sekundu uočim svoj lik dok prolazim pred ogledalom u predsoblju, ali ne zastajem da bih se proučavao. Sve u svemu, prosječno se ne gledam u ogledalo sve zajedno više od minute na dan, a i to ovlaš. Ono što stalno vidim od sebe su ruke, noge, trbuh, ali lice ne, a kako mi izgledaju leđa i stražnjica nisam nikada vidio. Kad neočekivano spazim svoj odraz u nekom izlogu, često se iznenadim – zar sam to ja? Neke fotografije na kojima sam su me šokirale!

Na isti način kao što kod drugih očitavamo neke fizičke crte kao odraz psihičkih, karakternih i drugih osobina ličnosti, tako ja - ne odviše familijaran s vlastitim likom - dobro se znajući iznutra imam osjećaj kako mora da izgledam, a često se zaboravim pa se tako i ponašam. Taj moj unutarnji ja visok je metar i osamdeset i pet, petnaestak godina je mlađi i nalik na Roberta Redforda. Čak ima i njegove madeže po licu!

Ta neusklađenost stvarnog lika s onim kojega zamišljam počesto stvara probleme. Ljudi saobraćaju sa mnom u skladu s onim što vide, a ja se ponašam i reagiram onako kako mi se čini da jesam, i eto nesporazuma. Isto tako sam svjestan da i niz ljudi koje znam izgledaju sasvim neprikladno: neke ljepotice su zarobljene u suvišnu debljinu, kod nekih mladenačkih ljudi prvo vidiš bore, neke gadure izgledaju vrlo umilno, neke zvijeri sasvim ljudski, a neki vrlo muževni muškarci se glasaju takvim falsetima da ih ne možeš doživjeti drugačije nego kao hemafrodite.

Kako bi sve bilo drugačije kada bismo bili sposobni da izravno komuniciraju unutarnji likovi bez posredništva vanjskih obrazina! Kada bismo svi bili slijepci… Po tom izdvojenom pitanju gotovo da im zavidim. Vid nam pomaže da se krećemo i djelujemo u svijetu i istovremeno nas zavarava i laže nam kad su drugi ljudi u pitanju. Pa kad još pridodamo da se mnogi ljudi namjerno krivo prikazuju, prikrivaju, vješto glume… – teško je naći srodnu dušu.

U toj potrazi mnogi odustaju i zadovoljavaju se onim što mogu doseći, zadovoljavajućim tijelom i ugodnim ambijentom, sigurnošću i uhodanošću, a one koji se ne pristaju pomiriti samo s tim gledaju kao čudake.
- 10:20 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker