zaborav i diletantizam

nedjelja, 21.06.2015.

- revitalizirani post od 25.6.2011.

Uvrijeme dok sam još kadikad znao pogledati televiziju, naletio sam na neki dokumentarac o Dalekom istoku. Jedna mi se scena iz njega zauvijek urezala u sjećanje. Trajala je minutu, dvije ili ne više od tri, a odonda sam proveo sate i sate pokušavajući je uzaludno pronaći na Youtubeu da bih je ponovo vidio ili pokazao nekome.

Scena je u osnovi vrlo jednostavna. Slikano je odozgo. U početku se vidi površina stola na kojoj je veliki pladanj, a na pladnju neka pečena ptica: kokoš, patka ili manji puran. U kadar ulaze dvije ruke u bijelim rukavicama, u svakoj ruci je nož dugačke blještave oštrice. Obje oštrice se istovremeno zabijaju u pečenje, a zatim jednim, naglašavam – jednim neprekinutim pokretom počinju izvoditi nevjerojatnu koreografiju kojom se ono razdvaja na narezane dijelove i promatraču je jasno da ruke moraju pripadati nekom Japancu ili Kinezu. Oštrice klize nevjerojatno precizno i elegantno, a odrezani dijelovi padaju uredno jedan do drugoga. Na kraju se ruke povlače, a na pladnju ostaje mesna ikebana, komadi mesa aranžirani kao složeni ornament, a pri vrhu su čak i sve ogoljene koščice poredane po veličini.

Da bi bile moguće te dvije-tri minute bilo je potrebno tisuću godina usavršavanja. Prije tisuću godina neki je carski kuhar smislio kako razrezati kokoš u trinaest poteza, njegov je unuk to smanjio na jedanaest, tri generacije kasnije netko je smislio kako to izvesti u devet rezova, a stotinjak godina nakon toga znali su to izvesti u sedam. Tako se umijeće smanjivalo na šest, pet, četiri poteza, dok na kraju neki član obitelji u kojoj su to uvježbavali od najmanjih nogu nije bio u stanju izvesti majstoriju u jednom potezu. Svaki car je bio ponosan imati na dvoru takvog majstora da ga posluži ili zapanji goste. (Naravno, da bi sve to bilo moguće, nužan je preduvjet postojanje dovoljno bogatog dvora koji može uzdržavati generacije porodice kuhara koji usavršavaju umijeće rezanja i aranžiranja i politička stabilnost da taj dvor traje tisuću godina.)

Gledajući taj prizor očima pripadnika društva u kojoj se većina stanovnika osjeća nelagodno kad ne može izbjeći da se nespretno služi nožem i viljuškom, u kojoj se janjeća pečenka kasapi na panju sjekirom, nisam mogao osim da se gorko osmjehnem. I mi se dičimo tisućljetnom uljudbom! Pripadnik naroda koji ništa ne uči, ali ništa ne zaboravlja, te tvrdoglavo ustraje na svom neznanju i predrasudama, kojemu je vrhunac kulinarstva roštilj, bazično u upotrebi još iz pećina kamenoga doba, pred takvim prizorom može samo arogantno odmahnuti rukom i svrstati ga u nevažne mađioničarske trikove, jer je prava poruka razorna za njegov svjetonazor.

Živimo u kulturi u kojoj nasljednici ni ne znaju za svoje prethodnike, i još su ponosni na svoju ignoranciju, u kojoj se stalno počinje iznova i iznova otkriva topla voda, u kojoj se oni koji podsjećaju na ono što je bilo još prekjučer gledaju kao uznemirujući elementi. Oni koji su nešto postigli stalno se moraju iznova dokazivati i jednako se vrednuju kao bilo koji početnici jer nitko ne pamti, pa ni ne cijeni, što su uradili. To je okružje u kojemu cvate diletantizam. Živeći stalno samo u sadašnjosti osuđeni smo da se od prošlosti ni ne možemo odmaknuti.

- 12:39 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>