subota, 27.09.2014.

govor za prosvjed protiv Vatikanskih ugovora


DOSTA! krpeljima



U subotu 20. rujna ove godine (2014.) u 14 sati održan je na Cvjetnom trgu prosvjed protiv Vatikanskih ugovora. Organizatori su mi ponudili da i ja govorim. Nakon nekoliko govornika došao sam na red. Da sam govorio što sam planirao, prvo bih pozdravio prisutne: „Pozdrav svima!“ Nakon toga bih rekao sljedeće:

Prije nekoliko godina imali smo manje porodično okupljanje. Nakon ručka odlučili smo pogledati neki film. Kako je među nama bila i djevojčica od dvanaest godina, tražili smo naslov koji može zabaviti i starije i nju. Odlučili smo se za „Jurasic Park“. Nakon odgledanog filma pitali smo djevojčicu što misli o dinosaurusima. Kakvim dinosaurusima? - pitala je ona. Zbunili smo se. Pa ovo što smo gledali! Ali to su bili ZMAJEVI! Kakvi zmajevi, zar nisi čula za dinosauruse? Ne, nikada. Za nju su tiraonosaurus reks, velociraptor i bronhosaur, jednako kao i dinosaurus, naprosto bili nazivi vrsta zmajeva. Onda smo je pitali: dobro, jel' znaš kako je svijet nastao? Odgovorila je: Da, učili smo u školi. U sedam dana! I tu smo vidjeli da je vrag odnio šalu. Bila je to jedna pametna, dobro odgojena djevojčica, odlična učenica, ali je i njena majka bila zavarana time što je marljivo pisala domaće zadaće i dobivala dobre ocjene, pa joj je do tog trena promaklo da je ustanova u koju ju je s povjerenjem slala, škola, uključujući i vjeronauk koji je curica pohađala, izjalovila upravo u jednom od bitnih ciljeva obrazovanja – da prosvjetljuje. Ne postoji uzalud riječ prosvjeta, ali malo vajde od prosvjete kad zamagljuje i zamračuje.
Budimo realni. Nije pitanje samo u tome da vjeronauk izađe iz škola, nego da se cijeli školski sistem temeljito reformira, a za tako nešto nema izgleda dok je vjeronauk u školi.

Vjeronauku nije mjesto u javnim školama. Na isti način religiji nije mjesto u vojsci, policiji, medicini, politici, ni crkvama nije mjesto u državnim financijama. Kad sve sažmemo, odvajanje crkve od države još je od Francuske revolucije civilizacijsko dostignuće. Njihovo ponovo spajanje, taj nakaradni brak, civilizacijska je retardacija. Jesmo li za civilizaciju koja napreduje ili koja retardira?

To je civilizacijsko pitanje od kojeg ovisi sudbina našeg društva. Kad već postoji Crkva i ljudi kojima je potrebna i koji je podržavaju, Crkvi i crkvama treba naći mjesto, ali to mjesto ne smije biti da su svugdjeprisutne, to jest da se jedna crkva nameće i gdje je zovu i gdje je nitko razuman ne zove. Čisti računi – duga ljubav. Kako imati čiste račune s nekim tko ne polaže račune? Svakome svoje. Ako smo braća, nisu nam kese sestre. U Hrvatskoj je po statistikama 86% katolika, ali zašto onda Crkva ima takvu silnu tako nezajažljivu potrebu da grabi baš od svih? Nije to kao udruga roditelja djece oboljelih od neke egzotične bolesti, kojih je malo, a liječenja su skupa, pa bez pomoći društva ne bi mogli nikako u svojima hvalevrijednim naporima. Ne, to su oni koji bi itekako dobro mogli i bez onog jednocifrenog broja koji ih ne podržava, ali su nezajažljivi, zadrigli i bahati, oni bi sve – iz principa. Nemam ništa protiv dobrovoljnog crkvenog poreza, pa tko ga hoće plaćati iz bilo kojeg razloga, neka ga plaća, ali zašto na to prisiljavati i one ljude koji to ne bi? Nitko me ne može uvjeriti da bi crkvene financije krahirale kada bi im izmakla davanja od, recimo, 2% ateista. Jadno je to kad tako na svaki način moćna organizacija nužno mora zavlačiti pipke i u džepove onih koji je ne podržavaju. Nemoguće je zasititi nezasitne. Što im se više daje, to im je glad veća.

Da, smeta me to bezobrazno pružanje pipaka u moj džep i nakon toga neodgovorno i bahato trošenje onoga što je isisano. Još gore nego što ne volim vidjeti zgaženu mačku na cesti smeta me kad vidim centar za invalidnu djecu i mladež i centar za autizam koji kronično pate od nedostatka sredstava, a odmah pored njih raskošno novopodignuto bogomoljsko zdanje.

Uostalom, što znači da je Hrvatska katolička zemlja? Nema sumnje da je velika većina stanovnika katolički orijentirana, ali nemojmo se zavaravati – koliko ima u Hrvatskoj onih koji vjeruju u horoskope? Ako je suditi po masovnim medijima, a nema tiražnije novine koja ne objavljuje horoskope, Hrvatska bi se istim pravom mogla zvati i horoskopska zemlja. Sreća naša da se astrolozi nisu prije dvije tisuće godina organizirali i institucionalizirali, jer bi danas – pozivajući se na broj sljedbenika – s jednakim pravom mogli tražiti da se i njima udijeli koliko im se prohtije.

U organizaciji ovog skupa niz časnih ljudi su izrazili podršku, ali su zamolili da ih se ne spominje, a kamoli da bi se usudili ovdje govoriti. Odakle to skanjivanje? Pitam se – kakva je to organizacija koja propovijeda ljubav, a ljudi je se boje?

To je retoričko pitanje, pitanje kojem nije potreban odgovor, koje je odgovor samo po sebi. Kad već postoje ljudi koji crkvu vole – široko im polje, ali čim postoje oni koji se boje išta reći protiv nje, društvo kojemu je stalo do svojih članova moralo bi se pobrinuti da oni koji danas zaziru da se iskažu ubuduće nemaju razloga za skanjivanje. Jedini način da se to osigura je potpuno, temeljito, radikalno razdvajanje Crkve od države.

Ne sumnjam da nas Crkva voli, kao što i svaki krpelj voli onoga na koga se prikačio. Krpelj je vrlo privrženo biće. Pitanje je jedino kakva je to ljubav, kakva je ljubav krpelja, kakva je briga krpelja za onoga kome siše krv. Velika je to privrženost, ostat će na nosiocu čak i nakon smrti, dokle god je krv topla. Često se pompozno poziva na to da je Crkva u Hrvata već trinaest stoljeća. Pri tome se ne spominje da su se stanovnici Gradeca šest stotina godina borili protiv Kaptola. Gradec se uspio othrvati i nastao je Zagreb. Sada je tom Zagrebu Kaptol kao vampir ponovo zasjeo na grbaču. Trinaest stoljeća – zar to nije dovoljno i previše? Došlo je vrijeme da se kaže „Dosta!“

Simbiozu države i crkve sama crkva zbog te krpeljske privrženosti nikada neće raskinuti. Jedini tko to može raskinuti je država. Ukoliko to država ne želi, onda je jedini izlaz da ih otpišemo zajedno, da se zalažemo za drugu, drugačiju državu.

Govor bih završio napomenom da je uskoro vrijeme za ručak i da svima prisutnima želim dobar tek. Međutim su govornici prije mene rekli otprilike sve što sam i ja kanio reći – i to su dobro rekli, pa nije imalo smisla ponavljati – a kako sam bio pogrešno informiran da sam posljednji govornik, prisjetio sam se da sam književnik i odlučio završiti skup u revijalno-estradnom tonu, te sam odrecitirao sljedeću pjesmu:
- 20:58 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker